Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zbog neizvršavanja ugovornih obveza od strane Grada, prijeti opasnost da Hidropatsko stavi kljuc u bravu

Samoborsko ljeto opet bez bazena!?

Svim Samoborcima javljamo tužnu vijest da je upokojen i jedini ljetni bazen u Samoboru, popularno Hidropatsko. To kupalište sa stogodišnjom tradicijom dano je u petnaestogodišnji najam Miroslavu Ivanšcaku, koji je u kratkom razgovoru za Glasnik rekao da je nakon nekoliko godina najdobronamjernijih pokušaja komunikacije s gradskim strukturama odustao od Sizifovog posla.

- Nakon što sam uložio dva i pol milijuna kuna u uredenje bazena, Grad nije u proteklih pet godina ispoštovao niti jednu ugovornu obvezu niti uložio ijednu lipu. Danas sam jednostvno u poziciji da ne mogu raditi. I ove cetiri godine sam radio zato jer me je bilo sram pogledati samoborskoj djeci u oci i reci im da nema bazena. Cetiri godine sam radio polulegalno, jer Grad na moje mnogobrojne dopise koji su bili slani u cilju legalizacije objekta nikad nije odgovorio. Sada si jednostavno više ne mogu dopustiti da uložim još 150.000 kuna, koliko treba da pokrenem sezonu, a da mi zatim inspekcija naplati 50.000 eura, koliko iznosi minimalna kazna za nepridržavanje higijenskih i zakonom propisanih normi. Ovakve se stvari dogadaju kad politika tumaci zakone.

- Što bi se trebalo promijeniti da Hidropatsko nastavi s radom?

- Ja ne tražim novac, tražim samo da se Poglavarstvo ocituje temeljem Ugovora o najmu koji nisu ispoštovali svih ovih pet godina. Zanima me što je s programom razvoja Vugrinšcaka i kani li se ova vlast držati zakona i ispoštovati ugovor. Ako ne, jednostavno cijelu stvar mogu predati odvjetniku – bio je jasan Miroslav Ivanšcak.

A nama je, dragi citatelji, sad kad smo ostali na suhom, jedino preostalo pricekati te pišljive dvije godine, za koliko ce, uvjeravaju nas u Poglavarstvu, buduce kupalište Šmidhen primiti prve goste koji ce moci skociti na glavu – i ostati živi.

To što ce, velika je vjerojatnost, samoborski školarci morati placati ulazak na bazen, posve je druga prica...

Nenad Kobasic

Gradonacelnik Antun Dubravko Filipec tvrdi da ce kupanja ipak biti

Izgladit cemo nesporazume

Samoborski gradonacelnik Antun Dubravko Filipec neposredno je pred zakljucenje lista ipak ulio nadu potencijalnim kupacima.

- Grad cini sve da kupanja ipak bude. Rješavamo problem opskrbe bazena vodom i odvodnje u skladu sa strogim zakonskim propisima i higijenskim normama, te smo uvjereni da ce do ljeta sve potrebne dozvole biti ishodovane.

Nadam se da cemo s koncesionarom ipak riješiti sve nesporazume i dugorocno omoguciti kupanje na najljepšem bazenu u Samoboru.

R.Š.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (4)

Iz Jelaciceve brže na Maltu nego u centar Samobora

Jedva cekam tuš

Samoborac Siniša Lepešic od ranog djetinjstva boluje od mišicne distrofije i u potpunosti je ovisan o invalidskim kolicima i pomoci druge osobe. Ta Osoba, zaslužno s velikim O, dugo je godina bila Sinišina mama Mihela, koja je sama svaki dan sina ujutro dizala iz kreveta, prala ga, stavljala u kolica, hranila, dodavala mu potrebne stvari, kuhala mu i spremala, vodila ga na WC, prenosila u krevet... (Siniši je tata umro rano, a brat i sestra osnovali su svoje obitelji i povremeno ga posjecuju).

Zato za svoju mamu Siniša sa smješkom kaže da je radila tri smjene dnevno. No, te silne tone (108 tona godišnje - izracunao je Siniša) koje je godinama prenosila na svojim rukama ostavile su na njoj traga pa se i ona razboljela, tako da vec nekoliko godina Siniši u njegovim svakodnevnim, za život najnužnijim potrebama, pomažu rocnici koji služe civilni vojni rok i fizioterapeutkinje HZZO-a koje ga jednom dnevno posjecuju.

Siniša, koji cijeli dan provodi u posebno adaptiranim kolicima, nedavno je, 9. svibnja, zajedno s prepunom dvoranom samoborskog kina odgledao predstavu Ladislava Prežigala Kako da ti snenoj kažem zbogom, kojom je zapocela velika humanitarna akcija "Samobor po mjeri svakog covjeka" u organizaciji Udruge invalida Grada Samobora i Svete Nedelje. Akcijom se žele osigurati adekvatniji uvjeti življenja za sugradane kojima je to neophodno potrebno.

Siniša istice da od ranog djetinjstva svjedoci ljudskoj dobroti, zahvalan je za svaki dah života koji mu je dan i nastoji ga proživjeti što vedrije pa smješak ne silazi s njegovih usana. Uvijek istice svoju zahvalnost za pomoc što su mu ljudi, Udruga invalida Samobora i Svete Nedelje i sam Grad Samobor pružili proteklih godina. Narocito je zahvalan za specijalna kolica bez kojih doslovno ne bi mogao živjeti.

Kad su ga nazvali iz Udruge invalida da ga pitaju što bi trebao, Siniša je samo, onako usput, spomenuo da su mama i on uskoro planirali adaptirati kupaonicu kako bi nakon mnogo godina i on osjetio sve cari tuša. Tako je upravo Siniša izabran za aktera pocetka humanitarnog projekta kojemu ce se u akciji namaknutim sredstvima prilagoditi kupaonica i kupiti kolica koja mogu pod tuš.

Tim povodom otišli smo do Siniše i s njime porazgovarali u ugodnoj hladovini prizemnog stana u Ulici Milke Trnine.

- Otkada živite u ovom stanu?

- Došli smo ovamo, jer smo godinama živjeli na katu. Zamijenili smo stanove i sada živimo u prizemlju. Puno je lakše.

- Siniša, od cega boluješ?

- Davne 1974. godine postavljena mi je dijagnoza: spinalna amiotrofija. To je progresivna bolest za koju današnja medicina nema lijeka. Kad sam obolio, još sam se nekako mogao kretati. Do desete godine kretao sam se uz pomoc štaka, potom sam se vozio u sobnim kolicima koja sam gurao na rucni pogon, a danas se služim posebno prilagodenim elektromotornim kolicima, jer ne mogu sjediti u obicnim, klasicnim invalidskim kolicima. Ova kolica imaju posebno sjedalo koje mi pridržava trup, a obložena su antikubalnom spužvom koja sprjecava nastanak rana. U kolicima, bez ikakvog pomaka trupa, provodim cijeli dan.

- Kada se primijetilo da si bolestan?

- Obolio sam jako rano. Vec kad sam imao tri godine mama je primijetila prve simptome. Nisam se mogao dici iz cuceceg položaja, stalno sam bio umoran... Tada smo krenuli na kontrole svaki prvi ponedjeljak u mjesecu, da bi došli do konacne dijagnoze.

- Lijeka nema. Što se cini s takvom bolešcu?

- Svaki dan mi dolazi fizioterapeut iz HZZO-a s kojom radim fizikalnu terapiju. To je jedini nacin kojim se ova bolest donekle usporava.

- Opiši nam jedan svoj dan.

- U poziciji sam da ovisim o drugoj osobi. Doslovce ne mogu samostalno živjeti bez pomoci druge osobe. Netko mi treba dodati vodu, otvoriti vrata, dodati slušalicu, daljinski... Ujutro je potrebno najmanje sat i pol da me se uredi. Umije mi se lice, operu uši, gornji dio tijela, spolovilo, stopala... Svako jutro mi dolazi bolnicar iz ustanove za pomoc i njegu ciju pomoc ostvarujem putem HZZO-a svaki dan 7 puta tjedno. On me opere, obuce, obavim fiziološke potrebe, a onda me stavi, uz pomoc Franka, civilnog rocnika, na kolica i u njima provodim cijeli dan. Upravo zahvaljujuci rocnicima koji služe civilni vojni rok zadnje dvije godine funkcioniram normalno.

- Kako uspijevaš ne ici na WC cijeli dan?

- Svih ovih godina toliko sam uspio istrenirati svoj organizam što se tice tih potreba da idem na WC tek kad netko dode. Kako se u životu uvijek povremeno dogode i iznimne situacije onda vrijedi ona: što se dogodi - dogodi se. Pazim na hranu i na unos tekucine, pogotovo ako idem izvan kuce.

- Koje škole si završio?

- Krenuo sam u vrtic u Mlinskoj, a potom u OŠ Janko Mišic, današnju OŠ Samobor. Kako su me uskoro morali voditi u i iz škole, a moji si nisu mogli priuštiti da rade skraceno radno vrijeme, školovanje sam nastavio u Oštrom kod Kraljevice, gdje su se školovale osobe s ovakvim i slicnim bolestima. Tamo mi je morski zrak uspio izlijeciti bronhitis koji sam imao, ali mi je kao sedmogodišnjem klincu jako teško palo otici od mame, tate i brata. Sjecam se doba kad je harala Variola vera pa su neko vrijeme bile zabranjene posjete vikendom. Nije mi bilo lako. Kasnije se rodila sestra pa je mama uzela porodiljski dopust i ja sam u cetvrti razred krenuo opet u Samobor. Tu sam se susreo s ljudskom dobrotom, dobrotom obicnih ljudi. Naime, moj cetvrti razred bio je na katu pa bi me podvornik morao nositi gore i spuštati dolje. Tada je uprava škole reagirala pa su naš razred spustili u prizemlje. Ti ljudi, zaposlenici, imali su osjecaj za pomoci drugome, izaci mi u susret. Vec tada su ljudi bili osviješteni. Otprilike u to vrijeme, u cetvrtom razredu, pocinje i moja potpuna vezanost za kolica. Na kraju sam u Krapinskim Toplicama završio redovno osnovno školovanje. Srednju upravnu školu završio sam u Dubravi u Centru za obrazovanje djece i omladine i tamo sam bio prva generacija teško pokretnih osoba kojima je bila potrebna pomoc druge osobe kod obavljanja svakodnevnih stvari. To je još bilo vrijeme kad sam bio u puno boljoj kondiciji, mogao sam sam uzeti knjigu, bilježnicu, cak pisati na ploci...

Danas sam, s godinu dana radnog staža, u invalidskoj mirovini koja sa svim dodacima iznosi oko 2.200 kuna.

- Tko ti sve sada pomaže i što bi se po tom pitanju moglo popraviti?

- Ministarstvo Jadranke Kosor, ono s dugim imenom, pokrenulo je projekt koji se zove "Neovisno življenje". Taj projekt su sedamdesetih godina dvadesetog stoljeca u SAD-u pokrenuli studenti s ciljem da teško pokretne i nepokretne osobe uz pomoc asistenata mogu normalno funkcionirati. Pilot-projekt sada ide i kod nas pa ja, kao osoba s teškim invaliditetom kojem je potrebna pomoc u samozbrinjavanju, imam pravo na 20 sati tjedno pomoci asistenta. To ukljucuje oblacenje, hranjenje, pomoc pri fiziološkim potrebama, kuhanje, smještanje u krevet... Ta osoba, koju ja sada imam pravo pronaci, mora biti nezaposlena pa ja koristim i ovu priliku da pozovem zainteresirane da se jave u Udrugu invalida Samobor.

Meni je potrebno da me ujutro netko digne, opere, stavi u kolica i da me navecer stavi u krevet. Treba mi skuhati rucak i nahraniti me. Za pocetak bi to bilo 20 sati tjedno, što je malo, ali je opet i puno u odnosu na ništa. To je jedna od stvari koje se sada pokrecu.

- Saznali smo da treniraš bocanje?

- Da, i to me jako veseli. Utorkom i cetvrtkom od 13 do 16 sati imamo trening u Zagrebu. No, za to nam je potrebno bar sedam sati. Nas trojica koji stanujemo van Zagreba kombijem putujemo dva sata na trening, jer ja sam u Samoboru, a druga dvojica u Ribnici u Turopolju i Velikoj Mlaki. Kada se napokon okupimo, idemo na Knežiju, gdje nam trening traje tri sata. Nakon treninga treba nam još dva sata za povratak. Tek smo poceli trenirati, ali radimo na tome da se s bocanjem plasiramo u reprezentaciju Hrvatske pa na Olimpijadu.

- Veliku vam poteškocu i puno vremena oduzima prijevoz. Što se tu može poboljšati?

- Tocno. Neadekvatan prijevoz onemogucuje mi da nekud odem. Meni je jednostavnije, a gotovo i brže, doci do, primjerice, Malte, gdje sam nedavno bio, nego do centra Samobora. Jer, kad putujem avionom, na aerodromu postoji služba koja me doceka i premjesti lift-mobilom, smjesti u avion i na isti nacin iskrca iz aviona. Samoboru jako nedostaje jedno vozilo u koje se može ulaziti s kolicima, a ne da se mene ili nekog drugog mora premještati iz kolica. Samobor je, pogotovo u samom centru, zadnjih godina dosta napravio u vidu prilagodbi osobama s invaliditetom, ali problem je uopce doci do centra. Puno puta bih otišao u centar Samobora, koji zaista volim, jer to je moj grad, ali jednostavno ne mogu. Zagreb je napravio puno više na tom planu.

- Veseliš li se tušu?

- Zadnji puta sam se, onako cijeli, okupao kada su me u Puli specijalnom dizalicom spustili u more. Da, jako se veselim tušu.

Nenad Kobasic

Donirajte olimpijce!

Siniša je clan Bocarskog kluba društva distroficara Željko Klepac iz Zagreba. U klubu ih trenira desetero, a troje, ukljucujuci i Sinišu, putuju svaki puta na trening na zagrebacku Knežiju. Kako za benzin i troškove vozaca godišnje troše 12.000 kuna, ovim putem traže potencijalne donatore koji bi im "trasirali" put na Olimpijadu.

Sinišin telefon: 01/3360-916 Sinišin mail: sinisa.lepesic@zg.t-com.hr Žiro racun pri Zagrebackoj banci bocarskog kluba Društva distroficara Željko Klepac iz Zagreba: 2360000-1101862433

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (3)

Vlasnica slasticarnice U prolazu i vlasnik Samoborske kleti u ratu zbog lokala

Policija smirivala susjede ugostitelje

Vlasnica slasticarnice s glasovitim kremšnitama u Samoboru Branka Žganjer probdjela je noc u lokalu koji je kupila pokraj svojega, jer se jucer sukobila s Marijanom Karlovicem koji tvrdi da je lokal njegov! Policija je utvrdila da Branka Žganjer nije provalila u lokal, a potvrdio nam je to i šef smjene samoborske policijske postaje Nikola Pekez.

– Kupila sam taj prostor kako bih proširila slasticarnicu. S vlasnicom Gabrijelom Horvat pregovarala sam deset godina i imam kupoprodajni ugovor za 121 cetvorni metar. Ne izlazim iz lokala! Neka Karlovic podigne tužbu za ometanje posjeda ako ima papir da je vlasnik – kaže Branka Žganjer. Nju i Gabrijelu Horvat Karlovic je, kaže, pokušao istjerati kad su otkljucale vrata lokala na Tomislavovu trgu broj 7.

– Uletio je, vikao i istjerao ljude koji su iznosili njegove stvari. Tvrdi da je šestinu tog prostora kupio od moga brata, no ja sam od majke naslijedila njezin i ocev dio. Cekala sam da nam vrate ono što nam je nacionalizacijom oduzeto i onda prodavala – objašnjavala je situaciju Gabrijela Horvat. Karlovic, koji u dvorištu kuce ima Samoborsku klet, kaže da nije bio nasilan.

– Kupio sam to od Srecka Horvata. Imam vlasnicki list. Vlasnik sam i stana Gabrijele Horvat koji je na dražbi prodavao Opcinski sud u Samoboru, a i dvorišta kuce. Samo tražim da se etažira kuca i podijeli vlasništvo. Gabrijela mi je nudila lokal u zamjenu za stan – istice Karlovic.

Gabrijela Horvat kaže da o tome nema ni govora. Žalila se na rješenje Opcinskoga suda o prodaji stana od 80 cetvornih metara Marijanu Karlovicu za koji je doticni uplatio polog od 30-ak tisuca kuna, ali ne i punu cijenu od 415 tisuca. Karloviceve tvrdnje pobija i odvjetnik Branke Žganjer Mirko Batarelo navodeci da je ovrha stana ukinuta, jer je njegova klijentica isplatila sve dugove.

(Vecernji list)

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)