Mislav Maroevic, predsjednik Košarkaškog kluba Samobor
Samoborcima je "igra pod obrucima" sve milija i draža
Mislava Maroevica Samoborcima ne treba posebno predstavljati. Ni onim "cepljenima", a ni onima s kojima smo broj žitelja dotjerali do respektabilnih cetrdesetak tisuca.
Dugogodišnji je novinar, vlasnik i urednik Radija Samobor, voditelj brojnih priredbi, od Samoborske salamijade do proglašenja najboljih u samoborskom sportu, a jedan je i od omiljenih fašnickih likova - Fiškal.
Kao umirovljeni nogometaš bio direktor NK Samobor, a kada su se u njemu (i po njemu) stvari krenule u neželjenom smjeru, "prebacio se" na košarku. Danas je predsjednik KK Samobor, gdje je sve svoje sportsko iskustvo, ali i "veze i poznanstva", stavio u službu tog sve uspješnijeg kluba.
Dakle, razloga za razgovor je bilo dosta, iako su nam povod bila aktualna zbivanja u i oko Košarkaškog kluba Samobor.
Kada i u kojim okolnostima ste došli na mjesto predsjednika Košarkaškog kluba Samobor? Kakvo stanje u klubu ste zatekli?
Formalno sam došao u klub u lipnju prošle godine, kada sam na skupštini izabran za predsjednika, no u sam rad kluba ukljucio sam se vec pola godine ranije, dakle pocetkom prošle godine, na zamolbu tadašnjeg predsjednika Mire Kelecica. Pitao me bih li pomogao oko rada kluba svojim organizacijskim sposobnostima i iskustvom, s obzirom da sam dugo vremena bio u nogometu i kao predsjednik i kao clan Izvršnog odbora NK Samobor. Prihvatio sam njegov prijedlog pa sam prvih šest mjeseci malo "snimao" situaciju iznutra i promatrao kako i što se u klubu radi.
Kakvi su bili prvi dojmovi?
Nacelno je to sve bilo lijepo posloženo, klub je, da tako kažem, bio na visokoj amaterskoj razini, igrao je u Prvoj košarkaškoj ligi, no rezultati nisu bili baš zadovoljavajuci, jer te sezone kada sam došao u klub seniorima je prijetilo ispadanje u niži rang. Igracki kadar bio je dosta tanak, u Školi košarke nedostajalo je organizacijske discipline, dugogodišnji tajnik Džimbeg prepustio je svoju dužnost novoj osobi, no financijska situacija je bila dobra i uredna, što znaci da je klupska uprava vrlo brižno i odgovorno radila svoj posao.
Što se uspjelo napraviti do nove sezone, jeste li uspjeli napraviti odredene pomake nabolje?
Promijenilo se dosta toga. Naime, ne bih ja ni ulazio u cijeli projekt da nisam postigao dogovor sa svojim prijateljem iz djetinjstva Đurom Simonom, koji je košarkaški autoritet i koji je dugi niz godina vrlo aktivan u hrvatskoj košarci. Tako sam prvo njega pitao bi li se on ukljucio u rad kluba sa strucne strane, jer znam njegove profesionalne kvalitete i njegov rejting u košarkaškom svijetu, na što je odgovorio da je zainteresiran i da bi se volio ukljuciti u rad kluba. Kad smo postigli dogovor o suradnji, tada sam se i ja ozbiljnije prihvatio rada u klubu, jer da je njegov odgovor bio negativan vjerojatno bih i ja odustao od ozbiljnijeg angažmana.
Nekako se uvijek neke stvari trebaju poklopiti, postici odredena sinergija da bi se išlo naprijed...
Ja nisam odrastao uz košarku, moj primarni sport oduvijek je bio nogomet, ali sportski menadžment je u svim sportovima gotovo isti ili vrlo slican. Zato sam želio uz sebe imati covjeka, kada je struka u pitanju, koji je zaista referentan i koji ima karizmu, iskustvo i rezultate, tako da s te strane možemo poceti graditi klupsku pricu na novoj osnovi. Ono što smo uspjeli napraviti u ovom kratkom vremenu je spašavanje kluba od ispadanja iz Prve lige, iako smo nakon odigrane Lige za ostanak rezultatski trebali preseliti u niži rang. Hrvatski košarkaški savez donio je naime odluku da se liga proširuje s 12 na 14 klubova pa smo tako i mi ostali prvoligaši.Vjerojatno u tom nastojanju ne bismo uspjeli da u meduvremenu Đuro oko sebe nije okupio skupinu bivših reprezentativaca, Nikolu Prkacina, Mateja Mamica, Luku Žorica, redom itekako poznate igrace, a koji su i njegovi prijatelji i prijatelji njegovog sina, pa je i Kruno Simon, covjek koji je dva puta bio prvak Europe, pristao igrati za Samobor. To je, eto, bilo nekakvo jamstvo da možemo poceti graditi ozbiljniju klupsku pricu.
Kakva je ta prica izgleda rezultatski?
Prica je za sada vrlo lijepa jer smo u tekucoj sezoni još uvijek konkurentni za ulazak u "play off", medu cetiri najbolja kluba, a ukoliko na kraju sezone ostanemo u tom krugu imat cemo priliku igrati kvalifikacije za Premijer ligu. Dakle, najvažnije je bilo najprije osigurati da nam seniorska momcad nikad više ne dode u poziciju boriti se za ostanak, da budemo negdje u sredini tablice i da ovu godinu iskoristimo za stabilizaciju, pa da tek iduce sezone, uz neka pojacanja, pokušamo izboriti ulazak u Premijer ligu. No, ukazala nam se prilika vec ove sezone, buduci da je još 5 kola do kraja prvenstva, ostvariti taj povijesni rezultat, plasman u najviši rang košarkaškog natjecanja u Hrvatskoj. Ako u tome uspijemo bit ce to najljepši moguci poklon navijacima i klubu u godini kad proslavljamo pola stoljeca od utemeljenja kluba. U konacnici, strukturno smo i organizacijski posloženi da to možemo, imamo sve segmente dovoljno dobro uredene da možemo napraviti taj iskorak, troškovi u Premijer ligi u odnosu na Prvu ligu nisu drasticno veci, pa dok postoje realni izgledi za uspjeh ucinit cemo sve da ga i ostvarimo. Razlika je, naravno, u vrstama ugovora u Premijer ligi, sve mora biti profesionalnije, a sada je to još uvijek poluamaterski. Zato je Đuro Simon zaposlen za stalno, kao profesionalac, ujedno trener i sportski direktor, angažirali smo i tehnicku tajnicu, iskusnu osobu koja citav život radi administrativne poslove u košarci, imamo glavnog tajnika, iskusnog operativca Mirka Mandalinica, direktora kluba Danijela Peršica, koji se intezivno bavi raznim natjecajima i klupskom logistikom, tako da smo i u upravnim redovima znacajno ojacani.
To je onda ipak viša razina od amaterske...
To je puno viša razina od dosadašnje i jako sam zadovoljan što smo u kratkom vremenu postigli rast na svim poljima i što nam je prva momcad itekako respektabilna. Fale nam igraci na poziciji centra, ali to je opci problem hrvatske košarke, jer nemamo puno visokih igraca uopce. No, imamo dobro ukomponiranu momcad, tako da sada od vodecih ekipa lige, Kvarnera i Osijeka, izgubimo na jednu loptu, što znaci da smo konkurentni, a da smo, recimo, u ovom casu i u ovom sastavu u Premijer ligi, bili bi vjerojatno plasirani u sredini tablice.
Dugo godina ste bili u nogometu i kao vrhunski igrac, a kasnije na razlicitim funkcijama, sve do predsjednika, u NK Samobor. Zašto ste otišli iz nogometa? Kakov je sada stanje u klubu?
NK Samobor je sigurno moja prva ljubav. Tamo sam igrao, bio dužnosnik na razlicitim razinama, sportski direktor i direktor kluba, a zatim jedno krace vrijeme i predsjednik. Danas je NK Samobor u cetvrtoj ligi i, nakon svega što sam doživio, rijetko ga pratim. Naime, razocarao sam se nacinom na koji su ustrojili novu upravu i eliminirali gotovo sve ljude iz bivše uprave, a i zato što je izborna skupština na kojoj je izabrano novo rukovodstvo NK Samobora po mom mišljenju bila protustatutarna i nelegalna. No, tako je to prošlo, a ja nisam tu pricu htio dalje širiti da ne bih naštetio klubu. Evo, samo jedan podatak – na tu izbornu skupštinu, na kojoj se birala sadašnja uprava, nije bila pozvana vecina clanova kluba upisanih u registar clanova, pa ni ja kao tadašnji zamjenik predsjednika. Time sam rekao sve o legitimnosti te skupštine. No, nisam ljut, nego tužan i razocaran, jer to nije samo sindrom ovog nogometnog kluba, vec i drugih kolektiva u gradu, koji se olako rješavaju ljudi koji mogu doprinijeti njihovom radu. Ne moramo se u svemu slagati, ali ljudima koji nešto vrijede i znaju treba priznati odredenu kvalitetu i treba ih nastojati uklopiti u zajednicki, timski rad.
Bili ste i u Izvršnom odboru Samoborskog športskog saveza, a izašli ste nakon što niste bili izabrani za predsjednika NK Samobor. Postoji li mogucnost da sada ponovno, kao predsjednik KK Samobor i nakon odlaska Mire Kelecica s te funkcije, udete u taj odbor?
Ovako, da pojasnimo. Ja nikada nisam ni bio kandidat za predsjednika NK Samobor. U vrijeme kada je odradena spomenuta izborna skupština predsjednik kluba bio je Ivica Karoglan, bivši direktor Komunalca. Ja sam bio potpredsjednik. Trebali smo održati skupštinu, za koju su bili poslani i pozivi, na kojoj bi se tek trebale istaknuti kandidature za predsjednika. Kao tadašnja uprava imali smo kandidata, kojeg necu imenovati da ga ne dovodim u neugodnost, istaknutog sportskog djelatnika koji je, izmedu ostalog, istaknuti gospodarstvenik, sportaš i bio je trener nekoliko poznatih momcadi u Zagrebu. Što se tice Samoborskog športskog saveza, bio sam clan Izvršnog odbora kao predstavnik NK Samobor. Onog casa kada se dogodila opisana situacija, osjetio sam moralnu obavezu da se povucem iz odbora, jer više nisam bio legitimni zastupnik tog kluba. Sada je opet moguce da udem u IO saveza kao predstavnik košarkaša, ako tako odluci skupština. No najprije tek moramo delegirati svojeg novog klupskog predstavnika u Skupštini Saveza nakon odlaska Mire Kelecica, a onda cemo vidjeti, što ce Skupština odluciti.
Svoj profesionalni radni vijek proveli ste na radiju, najprije kao voditelj i novinar, a danas ste direktor i vlasnik popularnog lokalnog Radija Samobor. Kakvo je stanje u tom poslu?
Radio vjecno živi i živjet ce i dalje. Radio se mijenja kao i svi drugi mediji, iako su mu s dolaskom novih tehnologija predskazivali sudbinu novina, odnosno polagano odumiranje ili izumiranje. Mislim da do toga nece doci, jer radio ima svoju stalnu publiku. Stanje? Stanje je što se tice marketinga dosta nepovoljno, jer jedna radio grupacija, takozvani formatirani radiji, uzimaju oko 80% marketinškog "kolaca" i tu se teško ukljuciti, a osobno nisam sklon pridruživanju toj grupaciji jer. smatram da je radio nešto više od puke glazbe i citanja vremenske prognoze ili stanja na prometnicama. Radio treba imati i obrazovnu i edukativnu i zabavnu funkciju, a ne samo trivijalne programske sadržaje. Zato je danas teško i u ovoj industriji. U Hrvatskoj ima ukupno oko 140 radija, a Hrvatska je mala, pa tako gotovo svaki grad ili opcina imaju svoj radio. Ako to usporedimo sa Slovenijom, koja 40-tak radija, makar je i dvostruko manja, jasno je o cemu govorim. Što se pak tice perspektive radija, pocelo je s razmišljanjima o potpunoj digitalizaciji, cule su se najave kako cemo radio slušati samo preko nekih aplikacija ili platformi, umjesto na tradicionalan nacin zemaljskim putem, ali sve to kod nas debelo kasni u odnosu na Europu, koja vec polako napušta koncept digitalnog radija u ovom formatu koji se danas nama prezentira kao nov i uspješan. Marketinški gledano, da nema stalnih godišnjih ugovora za informativne programe s gradovima poput Samobora, Svete Nedelje i opcinom Stupnik, bilo bi nam znatno teže osiguravati financijska sredstva za normalan rad.
Osobno mislim da bi gradovi i daleko više trebali podupirati lokalne medije, jer cesto ne shvacaju njihov znacaj i ulogu. Ovako ih puštaju da tek preživljavaju, u stalnoj brizi za opstanak.
Da, no uvijek se postavlja i vjecno pitanje takvog financiranja. Jer, ako te netko financira, onda se javlja pitanje vjerodostojnosti i objektivnosti izvještavanja. Dobrobit gradana mora biti u prvom planu pa onda nema mjesta sumnji.
Javna ste osoba i cest voditelj gradskih i ostalih priredbi, kao nekad prije Drago Celizic.
Pa Drago je bio moj mentor, moj prvi urednik i osoba koja me na neki nacin zainteresirala za radio još dok je svojedobno kratko na zamjeni radio i kao nastavnik hrvatskog u mojoj školi. Bio sam školarac, a on je vec tada bio na radiju i pitao me bih li došao na radio malo pogledati kako to izgleda. Tako je, stjecajem okolnosti, sve i pocelo. A vodio sam zaista brojne i razlicite priredbe, od Fašnika do Festivala vatrometa i sportskih dogadanja. Za svaku tu prigodu treba se detaljno pripremiti, ako želiš to korektno i kvalitetno odraditi, jer ne radi se samo o "verglanju" neceg napisanog, nego o poznavanju teme, kako bi sve izgledalo prirodno i spontano. U tome je tajna dobrog vodenja i komunikacije s publikom, a svemu je temelj dobra priprema i, kasnije, iskustvo. Danas više nemam tremu uoci voditeljskih nastupa, ali pojacana koncentracija je uvijek prisutna, jer mi nikada nije svejedno kako ce sve to skupa ispasti i izgledati prema van. Mnogi ljudi ne znaju koliko su voditelji važan kotacic u organizaciji svakog iole veceg projekta, jer oni svojim vještinama komunikacije i vodenja uspijevaju prikriti i neke nedostatke, koji su neminovni kod takvih dogadanja.
Nezaobilazan ste lik na Fašniku. Kako Vi, iznutra, gledate na Samoborski fašnik?
Ove godine sam 44. put bio fašnicki Fiškal. Još dvije godine i idem u zasluženu mirovinu. Fašnik je specificna samoborska priredba, vezana uz tradiciju koja se polako gubi. Mislim da je Fašnik previše otišao u estradizaciju i da bi se u jednom segmentu trebao više vratiti korijenima, odnosno svom pravom smislu postojanja i organizacije. Na primjer, broj mjesnih odbora i njihovih nastupa na Fašniku, koji je vrlo interesantan i dio je te tradicije, vec par godina se smanjuje pa sam predlagao organizatorima da to pokušamo jednom zauvijek riješiti, da imamo samoodrživost i da ne ovisimo o broju prijavljenih grupa, na nacin da tu našu Slobodnu Fašnicku Republiku podijelimo na nekoliko "autonomnih pokrajina" tipa brdski, gradski, nizinski dio ili slicno, nevažno koji broj, koje bi onda sigurno sudjelovale i tako osiguravale stalan i puno veci "bazen" zainteresiranih sudionika. Evo ove godine imali smo samo šest mjesnih odbora na Fašniku. Ideja još nije zaživjela, iako nitko nema ništa protiv, ali uvijek su problem financije. Jer, dok god se budu mjesnim odborima dijelile novcane nagrade za nastup na Fašniku, dotle je to nemoguce izvesti. Prema tome, treba naci koncept za poticanje mjesnih odbora da u što vecem broju sudjeluju, da se, na primjer, svima jednako i dovoljno financira priprema, a da nagrade budu simbolicne – zlatna Sraka, srebrna, ili nešto slicno. Tako bismo izbjegli financiranje samih nagrada, a taj bi novac bio ugraden u cjelokupni nagradni fond, za bolju pripremu, za pojedinacne i skupne maske, da tako stimuliramo što više ljudi da se maskiraju.
Živite u Rudarskoj dragi. Kako u opcepoznatim okolnostima, putujete u centar grada na posao?
Svaki dan drugim putem, vec godinu dana. Ako je vjerovati sadašnjim najavama iz gradske uprave, do prvog maja cemo se ponovno voziti po Starogradskoj. Ovako jedan dan kroz Jazbinu, drugi dan kroz Vrhovcak, pa tako i natrag doma. Podsjeca me to na vrijeme dok sam živio u Brežicama i stalno putovao u Samobor na posao. Tako mi je otprilike i sada.
Robert Škiljan
FOTO: Mislav Maroevic i Kruno Simon
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)