Dino Šimunec, treci mladi karateka svijeta
Velikim koracima prema svjetskom vrhu
Karate u Samoboru ima dugu i iznimno bogatu tradiciju. Osim rezultatskih uspjeha, samoborski su karataši, potekli iz Karate kluba Samobor, i u organizacijskom smislu važan "kotacic" Hrvatskog karate saveza. Aktualni predsjednik HKS-a je Samoborac Davor Cipek, a Darko Šimunec ostavio je i ostavlja duboke i upecatljive tragove u hrvatskom karateu.
Tradicija se nastavlja i doslovno prenosi "s koljena na koljeno", buduci da je i Darkov sin Dino krenuo ocevim stopama i velikim se koracima približava samom vrhu svjetskog karatea.
Podsjetimo da je po okoncanju 2023. godine Svjetska karate federacija revidirala svoje ranking liste, a na rankingu mladih seniora do 75 kg samoborski reprezentativac Dino Šimunec cvrsto drži trece mjesto.
Nije to nimalo beznacajno, s obzirom da mu takva pozicija temeljem kriterija Hrvatskog olimpijskog odbora osigurava još jednu godinu statusa korisnika Razvojnog programa.
Dakle, bilo je dovoljno povoda za razgovor s Dinom Šimuncem, koji smo obavili prije jutarnjeg treninga u Fittnes klubu u Ulici Matije Gupca.
Kako je bilo odrastati uz oca koji je karate trener? Je li to na neki nacin odredilo i tvoj put?
Da, tata je vec dugo trener i godinama je bio glavni tajnik Hrvatskog karate saveza, ali nikad nisam imao taj pritisak da se moram baviti karateom. Naravno, krenuo sam kao klinac i cak sam odmah prve godine odustao, jer sam mislio da to nije za mene. Kasnije se ta želja i ljubav prema karateu ipak razvila i svakim danom je sve veca. Nije me pritiskao niti "gurao" u to, dapace, bio je otvoren za sve sportske ili neke druge opcije.
Kakav si bio kao dak u školi?
Bio sam odlican dak i u osnovnoj i u srednjoj školi, a završio sam samoborsku Gimnaziju A.G. Matoša. Sa školom nikad nisam imao problema pa su me roditelji uvijek podržavali u mojim odlukama. Tako sam odlucio ostati i u sportu.
Samobor ima dugu i bogatu karate tradiciju...
Da, jako puno mojih prijatelja je prošlo kroz naš klub i svake godine se puno djece prijavljuje, jer se kvalitetno radi.
Poznati su tvoji iznimni sportski rezultati i na najvecim natjecanjima. Gdje si sve nastupao?
Bio sam posvuda – od Rusije, Cilea, Meksika, Dubaija i, naravno, po cijeloj Europi i na drugim kontinentima...
Jesi li bio u Japanu?
Ne, a to mi je životna želja. Tokio...
Što te je najviše impresioniralo na tim putovanjima i gdje ti je bilo najljepše?
Dubai mi je ostao u sjecanju po svojoj silnoj tehnologiji, koja je zaista fascinantna, ali više volim Tursku ili Španjolsku, jer njihova gostoljubivost i prava "friendly" atmosfera su zaista dojmljivi. Tamo je puno ugodnije i ljepše.
Sada si student fizioterapije na Libertasu. Kakav si student i koliko još imaš do diplome?
Dobar sam. Sada sam na drugoj godini, treci semestar, a trajat ce 3 + 2 godine. Prvu godinu sam ocistio sve u roku pa idem dalje.
A privatni život? Imaš li vremena još i za to?
Naravno. Imam curu, ona isto trenira u klubu. Nedavno je osvojila Grand Prix. Mogu i javno reci – Sadea Becirovic.
Vidiš li i sebe u buducnosti kao profesionalnog karate trenera, poput oca, ili imaš druge planove?
Volio bih raditi u struci kao fizioterapeut, ali postoji i želja za vodenjem treninga ili kluba, makar tata i nije baš oduševljen takvim mojim željama. No, ne mogu pobjeci od toga, jer me to prati cijeli život, a stvarno bih i to volio probati.
Koje su ti ambicije u sportu? Došao si do visoke svjetske razine, do kuda se još može?
Teško je odrediti granice u smislu realnosti, želja i volje. Radi se konstantno i planirano, a moje želje i ambicije su svjetska i europska medalja, jer nismo više u olimpijskom ciklusu, s time da to ne bude samo "jednokratno". Važna je ta konstanta kvalitete, biti dulje u vrhu.
Koje su sada najjace zemlje ili nacije u karateu?
U Europi su to Francuska, Italija i Turska, standardno Japan, a u uzletu su Egipat i Jordan, koji su "eksplodirali", jer u muškoj konkurenciji ekipni prvaci svijeta su Jordanci, a viceprvaci Egipcani.
Koliko zapravo treniraš dnevno, tjedno...?
Treniram dvaput dnevno, a kada su pripreme za važne turnire i malo više, ali se pazi da ne dode do premorenosti. Jutarnji trening je uglavnom fizicka priprema u fitness klubu ili neki specificni trening, a navecer su karate treninzi. Tata kao trener brine o svemu tome.
Treba li te on kao otac i trener koji put "ganjati" da sve odradiš? Kakva je disciplina po tom pitanju?
Nema tu miješanja pozicija ni ovlasti. Otac i tata je doma, a na treningu je trener, jer inace ne bi daleko dogurali. Na treningu ili na natjecanju je, naravno, njegova zadnja i odlucujuca.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)