Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Larisa Gatackic, ucenica Srednje strukovne škole Samobor, smjer vozac motornog vozila, u razgovoru za Glasnik otkriva svoje nemale poduzetnicke ambicije

Voziti kamion, završiti fakultet, otvoriti firmu

Vec smo odavno navikli na brisanje granica izmedu “muških” i “ženskih” zanimanja. Kuhaca u ruci više nije ženska povlastica, a sutkinje sve cešce “kroje pravdu” na nogometnim utakmicama. Nabrajanje takvih primjera koštalo bi nas vremena i prostora, pa radije upoznajmo Larisu, koja je izabrala zanimanje vozacice motornog vozila, po mogucnosti šlepera.

Kako i zašto si odlucila upisati baš ovaj smjer u srednjoj školi?

Od malena sam s tatom stalno bila u garaži dok bi on nešto radio oko auta i to mi je bio zabavno. Više sam voljela to, nego igrati se nešto drugo, uobicajeno za cure.

Bit ceš profesionalna vozacica. Što bi konkretno htjela voziti?

Voljela bih jednog dana voziti kamion s dvije prikolice, veliki “šleper”.

Kako zamišljaš taj život?

Takva vozila podrazumijevaju i dulja putovanja. Najprije bih vozila, a kasnije planiram otvoriti firmu za tu vrstu transporta s kamionima.

Za to treba i kapital. Kako do njega?

Plan mi je najprije završiti ovu trogodišnju školu, dodatno upisati 4. godinu, a zatim i na Prometni fakultet. S time se vec, uz posao, može zaraditi za pocetak i kupiti prvo manje vozilo.

Što kaže obitelj? Imaš li njihovu podršku?

Imam dobru podršku, a i povijest žena vozaca u obitelji. Sestri-cna takoder pohada ovu školu za vozaca, djed je profesionalni vozac, a i svi ostali u obitelji voze. To nam je nekako u krvi.

A što kažu prijatelji i kolege iz razreda?

Isprva im je bilo cudno što sam odlucila upisati ovaj smjer, ali sada su se naviknuli, prihvatili.

Ima li još buducih vozacica u tvojem razredu?

Na pocetku školovanja bile smo 4 djevojke u razredu, no jedna je otišla. Znaci, sada smo tri, a ostali su decki, njih 14-orica.

Kakav je osjecaj biti žensko u pretežito “muškom” zanimanju?

Meni to nije ništa posebno. Volim ici u školu, jer mi je sve zanimljivo, a imam i taj svoj cilj.

Pohadaš i praksu. Kako se stariji, iskusni majstori i vozaci odnose prema tebi?

Ni tu nema nikakvih problema. Svi su kolegijalni i nastoje mi prenijeti sva ona druga, prakticna znanja i “tajne” posla koje se ne uce u školi.

U slobodno vrijeme baviš se nogometom. Kako je do toga došlo i gdje igraš?

Pratim nogomet vec dosta dugo, a pocela sam igrati 2018. godine. Krenula sam u Bregani s curama, ali tamo to nije bilo nešto ozbiljno. Sada stalno treniram u Klokocevcu s muškom ekipom.

Koja ti je omiljena pozicija?

Igram najcešce u obrani, na mjestu desnog beka.

Planiraš i tu neku karijeru?

Ne. Igram nogomet za razonodu, ali kada bi tu blizu postojao pravi ženski klub, možda bih se ukljucila. Za sada mi je ovo dovoljno, a i ne znam koliko bih uz buduci posao imala vremena za ozbiljnije bavljenje nogometom.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)