Mira Jazbinski, jedna od volonterki katolicke socijalno karitativne udruge Kapi dobrote
Kap po kap dobrote
Katolicka socijalno – karitativna udruga Kap dobrote osnovana je u Zagrebu prije 15 godina s namjerom pomaganja onima kojima je to napotrebnije, a to su stari, bolesni i nemocni i svi oni koji ovise o tudoj pomoci i dobroti. Najzaslužniji za njeno osnivanje je pater Antun Cvek, isusovac koji je svoj život posvetio pomaganju starima, nemocnima i napuštenima.
Oko njega se okupio manji broj ljudi koji su bili dovoljno osviješteni i hrabri da svoju potrebu za pomaganjem provedu u djelo, u akciju. Medu njima, medu tim apostolima patera Cveka, od samog pocetka je i Mira Jazbinski, rodena Samoborka koja i danas skromno živi u Samoboru i neskromno pomaže i Zagrepcanima i Samoborcima.
Porazgovarali smo s Mirom u njenoj maloj kucici u Starogradskoj ulici. Docekala me je s osmijehom po kojem možete prepoznati osobe koje su život ispunile davanjem. To je onaj osmijeh koji izvire iz nutrine bica i ne mogu ga ugasiti ni starost tijela, ni životne nesrece, ni mala penzija.
Gdje ste rodeni i odrasli?
Rodena sam i odrasla u Samoboru, u skromnoj obitelji obrtnika krojaca, kakvih je tada, tridesetih godina dvadesetog stoljeca, bilo mnogo. Reklo bi se da je bilo više majstora nego posla pa se je i živjelo teško. Rodena sam 1937. u Šmidhenovoj, gdje su u to vrijeme moji bili na stanu, a tata imao radionu. Bile smo tri sestre, a stup obitelji bila je naglašeno brižna, nemjerljivo vrijedna i marljiva majka. Ona je bila domacica s 20-satnim radnim vremenom. Brinula je o djeci, radila u vrtu i polju, prala rublje, kuhala po svadbama... Zato smo uvijek bili cisti, siti i skromno, ali uredno odjeveni.
Što pamtite iz djetinjstva?
Moji su kupili kucicu u Obrtnickoj i tu sam provela djetinjstvo. Nismo bili gladni, jer je uz skromne tatine prihode majka obradivala tude polje i tako osiguravala pune tanjure povrca. Bilo je i rijetkih dana kada je varivo bilo zacinjeno mašcu, a ne lojem. Jela se kukuruzna zlevanka, kruh i pekmez od šljiva, a za svecane prilike torta od graha. Nekakvo sitno zrnje uzgajali smo u vrtu i to pili kao kavu. Prve zadace pisali smo uz petrolejku, a voda se nosila iz šternje na uglu Livadiceve, Starogradske i Obrtnicke ulice. No, djetinjstvo i mladost bili su nam, i u tom siromašnom i ratnom vremenu, na neki nacin bogati i ispunjeni. Djeca i u okrutnim vremenima neimaštine znaju igrati svoje igre i ne daju se smetati. I mi smo imali svoje igre. Igrali smo se škole, gurkajuci kamencic po prašnjavom plocniku, špekulali smo se, igrali skrivaca i lovice, izvodili predstave na starim kolima, s plahtom i špagom umjesto zastora i okrutno se rugali Schenne Lisi. No, od najranije mladosti smo i radili. Pomagali smo u vrtu i polju, išli po lišce u šumu i po drac u polje. Gurali smo kolica do Ruda gdje bi nam baka dala šljiva, kestena ili jabuka, a zatim bi se s tim vrijednim teretom nizbrdo spustili do Samobora. Išli bi s djecom iz susjedstva i u šumu po drva. Suharije bi složili u snop, u butor, i tako odvukli kuci. Danas malo ljudi zna što je butor. Butor je bio svežanj od desetak suhih prutova dugackih oko dva metra. Takve butore seljaci bi vozili na kolima po Samoboru i prodavali. Tada siromašnije obitelji nisu kupovale drva po deset metara, kao danas. Kupovalo se po jedan metar drva ili butore, kad nije bilo novaca za prava drva. Treba napomenuti da je cijelo moje djetinjstvo obilježila neimaština ne samo moje obitelji, nego i vecine naroda, uz iznimke uspješnih gospodara te nemalog broja ratnih profitera.
Što pamtite iz ratnih vremena?
Dio sam generacije koja je prošla dva rata i cetiri promjene politickih sistema. Rodena sam u Kraljevini Jugoslaviji, a živjela u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Socijalistickoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i, konacno, u Republici Hrvatskoj. Svega je bilo više od mirnih vremena za zdravo i normalno odrastanje. Mladost nam je bila obilježena vojskama i uniformama svih boja koje su prolazile kroz Samobor ili se zadržavale u njemu. Sjecam se zapuštenih vojnika starojugoslavenske vojske koji su se u gustim kolonama spuštali niz Starogradsku. Pamtim ih po ogromnim kolicinama lješnjaka koje su nosili. Imali su ih pune džepove, kape i vrece na kolima. Vjerojatno su ih dobivali umjesto hrane koje nije bilo. Lješnjake su nudili za hranu, cigarete, prodavali su ih ili davali nama djeci. Organiziranog dolaska ustaša se ne sjecam, no vrlo dobro se sjecam dolaska Nijemaca, nacista. Na Trgu, uz zdenac, bila je prostrta velika bijela plahta pricvršcena sa cetiri cigle. Bio je to znak predaje. Mi djeca tiskali smo se oko te plahte cekajuci što ce se dogoditi. Zaculi su se zvukovi teških motora i uskoro su iz vozila izašli njemacki oficiri, rukovali se s nekim, održali neke govore... Narednih dana ulicama je odjekivao neobicno bucan i izvježban korak vojnika pracen jasnim i preciznim udarcima bubnjeva kojih smo se plašili.
Dolazak partizana u naš kvart (Starogradska, Livadiceva, Obrtnicka) kao da je bio tiši i neizvjesniji. Nismo znali što ce se dogoditi. Bojali smo se i stisli u podrumu na kraju dvorišta. Povremeno bi, kad bi uhvatili malo hrabrosti, odlazili do drvene ulicne ograde i izmedu precki gledali grupni i pojedinacni ulazak partizana. Sjecam se da nisu pjevali, bili su vecinom oskudno odjeveni i vidno umorni.
Kakva vam je bila mladost u socijalizmu? Kakav je bio društveni život?
I u tim, za mladost teškim vremenima, uz sve školske obaveze i pomaganje po kuci, bilo je još vremena i za planinarenje, ljubavi, ples, druženja i nogometne utakmice. Bila sam vatreni navijac NK Samobor. Cak sam, kao sedamnaestogodišnja buduca ekonomistica, bila jedno vrijeme i blagajnik NK Samobora.
Svih tih godina puno smo se družili i pjevali, išli na izlete do Dumica, na Lipovec i na Oštrc. U brocaku se nosilo sira, kruha, koje jaje i nešto manje jegera. Bili smo mladi, skromni i sretni što Samobor niti u jednom ratnom periodu nije bio otvoreno bojište. Svi ostali elementi rata bili su vrlo prisutni. Ljude se zatvaralo, nestajali su...
U našoj obitelji pokušavalo se u tim nenormalnim vremenima voditi normalan život. Vjerski život i odgoj bio je stalno prisutan. Bili smo i ostali katolicka obitelj. Crkva je na neki nacin bila naš pratilac u odrastanju. Od toga nisam odustajala ni u za vjernike olovna vremena poslije Drugog svjetskog rata. Nisam se dala smetati, a imala sam srece raditi s pametnim ljudima. U pravom vjerskom ucenju i praksi nikad nisam vidjela ništa loše. Naprotiv. Ekscesne situacije žaloste, ali, na srecu, ne mogu i nece skrenuti osnovni pravac vjerovanja.
Gdje ste se školovali?
Osnovnu školu koja je tada trajala cetiri godine završila sam u Samoboru, a ekonomsku školu i Ekonomski fakultet završila sam u Zagrebu.
Socijalni status moje obitelji nije ukazivao na mogucnost mog daljnjeg školovanja. U Samoboru tada nije bilo srednje škole, vec samo produžena osnovna škola od šest ili sedam razreda i privatna gradanska škola profesora Reisera, koja se placala.
Svoj upis u Gimnaziju u Zagrebu mogu zahvaliti tadašnjem ucitelju i kasnijem ravnatelju samoborske osnovne škole, gospodinu Franji Lodeti, koji je ocijenio da je šteta da dobar dak kao ja ne nastavi školovanje. Zahvalna sam i gospodi Anki Wiesinger, tada privatnoj uciteljici njemackog i francuskog jezika kod koje su jezike ucila mnoga djeca iz imucnih obitelji. Kako sam se ja našla u toj grupi i danas ne znam. Kako je mama placala poduku - ne znam, ali znam da sam kuci donosila pohvalnice sa "sehr gut" i "tress bien". Anka Wiesinger jednog me je dana odvela u Zagreb i upisala u 1. razred VIII. ženske realne gimnazije u Klaicevoj ulici. I danas pamtim zelene i plave upisne formulare.
Kako ste se snašli u Zagrebu?
Nakon tog upisa pocinje moj samostalni obrazovni hod uz veliku pomoc starije sestre Marije koja je radila i pomagala i roditelje i mene. Odlazak u Zagreb u gimnaziju znacio je ustajanje prije pet ujutro i svakodnevno putovanje Samoborcekom. Zimi su vagoni bili hladni ili slabo ugrijani drvima koja smo mi, daci, nosili u torbama. Gablali smo najcešce peceno jaje izmedu dva kruha.
U vagonu punom daka obicno bi bilo veselo, osim kad bi, za vrijeme NDH, prolazili kraj stravicnih prizora obješenih ljudi koje su objesili nacisti gotovo na svakom kandelabru ili kad bi, 1945. godine, prelazeci Podsusedski most, promatrali beživotna tijela, vezana po dvoje, troje, petero, kako plutaju Savom. Prizor je bio strašan i gledali smo ga tjednima.
I to je bio dio odrastanja moje generacije.
Ekonomski fakultet je bio logican slijed?
Nakon što sam završila Ekonomsku školu i maturirala, upisala sam se kao izvanredni student na Ekonomski fakultet u Zagrebu. U meduvremenu sam išla na praksu i radila u Samoboru. Radila sam tokom dana u tajništvu tadašnjih gradskih službi, u Kristalu, u kancelariji kod Marka Juraja, a navecer bi išla na predavanja u Zagreb. Kad sam dobila stipendiju od Ministarstva upisala sam redovno trecu i cetvrtu godinu fakulteta i u roku diplomirala.
Jeste li odmah nakon fakulteta krenuli raditi?
Po završetku studija trebalo je krenuti u radni dio života. Onda nije bio problem naci posao, ali mjesto profesora u ekonomskoj školi negdje u Zagrebu nije bilo lako naci. A ja sam baš željela raditi kao profesor na školi. Otvoren je natjecaj u Zadru. Teško sam se odlucila, jer trebalo je napustiti na duže vrijeme Samobor i Zagreb. Zadar je izgledao beskrajno daleko. Ipak predajem molbu i postajem prva žena profesor u deset godina staroj zadarskoj ekonomskoj školi. Predavala sam tamo matematiku, ekonomiku privrednog poslovanja, ali i zemljopis, strojopis i tehnologiju. U Zadru sam provela 13 lijepih godina.
Što je bilo nakon što ste se vratili iz Zadra?
Kad sam se vratila iz Zadra, a puno sam se premišljala i u vezi povratka, javila sam se na jedan oglas za rad u Vjesniku, tada jednom od dva najveca novinska sistema na Balkanu. Bio je raspisan natjecaj za šefa poslovnice i ja sam se javila. Nekome se ocito svidio nacin na koji sam ja srocila molbu, jer su me ubrzo pozvali na razgovor. Primila me Smilja Doncevic, pomocnica direktora i rekla da im se svidjela moja molba, medutim da su se ipak odlucili za muškarca. Meni su ponudili drugi posao - ekonomista – analiticara, koji sam i prihvatila. Medutim, nakon godinu dana, taj muškarac nije uspio na tom mjestu i poslu pa je meni ponudeno to radno mjesto na kome sam odradila dva mandata. Potom mi je ponudeno mjesto pomocnika direktora za ekonomske poslove OOUR-a u redakcijskom dijelu kuce u Informativno revijalnim izdanjima, gdje sam odradila tri mandata. U Vjesniku sam provela ukupno pet mandata ili 22 godine. Iz službe nisam otišla s nekakvim materijalnim bogatstvom; nisam bila taj tip, ali sam otišla sretna. Ja sam u poslovnom smislu uspjela u okviru moguceg. Nisam nikad bila clan Partije i mislim da sam bila jedina osoba u Vjesniku koja je bila na takvom položaju, a da nije bila clan Partije. Doživjela sam to kao kompliment i Vjesniku i meni. U mirovinu sam otišla 26. svibnja 1989. godine.
Kako ste se snašli u mirovini?
Mirovinu sam doživjela kao normalan slijed dogadaja u životu covjeka i vrijeme kada je i tijelu i duši potreban odmor. I od budilice i od radnih stresova, ansilana i rokova. Nisam teško podnijela prijelaz, dapace. Mislim da sam se dobrim dijelom istrošila na poslu i bila sam sretna što cu napokon sama raspolagati svojim vremenom. A i biološki sat neumoljivo otkucava. Ljudi koji danas odlaze u mirovinu imaju pravo na dramu, jer odlaze u neljudskim materijalnim uvjetima s mirovinama nedostojnim covjeka.
Kada ste se ukljucili u humanitarni rad Kapi dobrote?
Moram priznati da nakon odlaska u mirovinu nisam priželjkivala nikakve obaveze, bar ne u prvo vrijeme. Ali, slucaj je htio da sam nedugo nakon umirovljenja srela kod Esplanade doktoricu Đurdicu Karlic koja je bila predsjednica Kapi dobrote i ona me je pozvala na sastanak. Otišla sam taj ponedjeljak na sastanak volontera Kapi dobrote i, evo, ostala sam do danas - petnaest godina.
Kako clanovi Kapi dobrote pomažu ljudima u nevolji?
Pomaganje je individualan cin, jer svatko pomaže na svoj nacin u okviru svojih mogucnosti, volje, vremena i znanja. Mi u Kapima preuzeli smo obavezu da cemo jednom tjedno ili jednom u 14 dana pokucati na adresu koju dobijemo u Kapima ili koju odaberemo sami. Adrese uglavnom dobivamo od patera Cveka koji zna najviše domova u kojima stanuje starost, nemoc i bijeda. Pomoc se ponekad sastoji samo iz razgovora. Ma koliko se nekome takav vid pomoci cinio praznim i nedjelotvornim, vara se. Kada se iza zatvorenih vrata socijalna bijeda udruži sa samocom – razgovor je mocan lijek. Ostali vidovi pomoci koje pružamo su kontaktiranja lijecnika, nabavka i dostava lijekova, kontrola korištenja lijekova, pomoc u donošenju namirnica, pisanje zahtjeva povjerenstvima za stjecanje prava na terapije, organiziranje pranja rublja, briga o dopremi drva za zimu, pelene i organiziranje manjih tehnickih popravaka. Tim uslugama volonteri Kapi dobrote pokušavaju olakšati život tristotinjak osamljenih i bolesnih osoba koje žive na egzistencijalnom rubu.
Kako vam je proteklo tih petnaest godina u Kapima?
Život volontera Kapi dobrote je druženje. I to druženje s onima kojima pomažemo, ali i s ostalim volonterima. Pomažuci onima kojima je to potrebno ponekad postajemo važan dio njihovih života. Nastojimo svojim optimizmom, strpljenjem i sitnim uslugama, cokoladicom ili mandarinom unijeti dah promjene u tužnu atmosferu starosti i siromaštva.
Kap dobrote se proširila od pomaganja po Palmoticevoj ulici na cijelu županiju, ali je još uvijek kap u moru potreba. Moj rad ovih petnaest godina sastojao se i sastoji od obilazaka starih i nemocnih i sastanaka ponedjeljkom gdje se dogovaramo o tome što se i kako mora uciniti. U toku mog humanitarnog djelovanja obilazila sam cetrdesetak osoba, vecinu njih i po više godina, a jednu posve nepokretnu bolesnicu i više od 10 godina. Moja današnja aktivnost, nažalost, nije ni sjena moje aktivnosti s pocetka mog rada. Radim koliko mi to dopušta zdravlje. Nekad sam obilazila osam adresa, a danas se to svelo na tri adrese.
Ima li u Samoboru još netko tko je ukljucen u Kapi dobrote?
Da bi se pomagalo ne mora se biti ukljucen u udruge. Svaki pojedinac nekim gestom dobrote u stvari je volonter. U vrijeme rata, prognanika i izbjeglica pojedine su osobe u Samoboru ucinile beskrajno mnogo pomažuci im. Spomenut cu samo jedno ime, ime moje kolegice Zlate Dorotic. Sama, bez ikakvih udruživanja, ucinila je više nego poneki centri. Samo ona zna koliko je nesretnika u Samoboru smjestila i opremila. To što sam ja clanica Kapi dobrote je cisti stjecaj okolnosti.
Kao volonter u Samoboru vec godinama radi i Željka Martinac. Ona samozatajno i revno obilazi napuštene u domovima umirovljenika. Relativno nova clanica Kapi dobrote iz Samobora je i gospoda Ana Novoselac. Dobro je organiziran i uspješno djeluje Mikrodom, a i udruge umirovljenka znaju prigodnim posjetima razveseliti svoje nemocne i stare sugradane.
Tko su clanovi Kapi dobrote i kako se postaje clanom?
Clanom može postati svatko onaj tko hoce žrtvovati malo slobodnog vremena za pomoc onima kojima je to potrebno. Jedina naknada mu je zadovoljstvo da je ucinio nešto dobro. Volonterstvu treba mladosti, a ona danas nema ni volje ni vremena za taj rad. Kapi dobrote cine pretežno stariji ljudi, uglavnom žene. Clanom se može postati vrlo jednostavno. U svakoj crkvi možete naci naše prijavnice s adresom: Kap dobrote, IV Stara Pešcenica 3 Zagreb ili nazvati na 01/231-7802. Svi su dobrodošli. Bilo bi, naravno, poželjno da se stvori jezgro Kapi dobrote u svakom mjestu, pa tako i u Samoboru.
Koliko Kapi danas ima?
Aktivno je 126 volontera. Osamdesetak njih obilazi tristotinjak ljudi u Zagrebackoj županiji. Imamo i muški tehnicki tim koji vrši sitne popravke ljudima. Kad si netko ne može promijeniti žarulju, promijeniti staklo, oni su poput andela. Imamo i clanove podupiratelje i volontere u mirovanju, a tu je i 15 lijecnika i 4 medicinske sestre koji su nam volonteri suradnici.
Kada se niste osjecali ugodno tokom vašeg rada?
Neki put ne možete pomoci ljudima zbog njihovog vlastitog straha. Sjecam se kako sam jednom starom samoborskom paru predložila da napišem sve papire da bi dobili povrat stanarine, što im je zakon jedno vrijeme omogucavao. Oni jadni nisu valjda cijelu noc spavali da bi mi na kraju rekli kako su odustali, jer se boje da ce im uzeti socijalnu pomoc. Nikako ih niste mogli uvjeriti u suprotno. Takve stvari malo žaloste.
Što mislite o današnjem odnosu prema skrbi za starije i nemocne?
Jednostavno ne razumijem današnje zdravstvo i današnji odnos prema starijima. Da je to takav teret društvu, žalosno je. U Zagrebu postoji puno nemocnih ljudi koje lijecnik nije obišao godinama. Smatram da ne bi smio biti niti jedan covjek ili pacijent kojega njegov lijecnik ne bi obišao dva puta godišnje. Da barem samo dode i pita kako ste. Ne postoji ta obaveza da lijecnik mora obici svoje pacijente. A ljudi bi odmah bili zdraviji, samo da ih se obide.
Otkud, po vašem mišljenju, toliki broj osamljenih i napuštenih?
Pomagati starijima trebali bi u prvom redu njihovi najbliži, dakle djeca. No, precesto je slucaj da danas ljudi koji i imaju djecu u starosti ostaju sami. Imate situacija da roditelji svojim penzijama pomažu svoju djecu. Socijalna kriza, kriza zapošljavanja i erozija morala kakvog smo prije poznavali doprinose tome. Odgovornost, poštovanje, ljubav i vracanje duga za brigu u mladosti negdje se izgubilo.
Je li nešto u djetinjstvu formiralo vaš osjecaj za pomaganje poslije izražen radom u Kapima dobrote?
Ništa posebno i ništa svjesno. Jednostavno sam jedna od mnogih, još uvijek nedovoljno brojnih, koja dio svog slobodnog vremena, a toga se nakon umirovljenja uvijek nade, usmjerava na pomoc drugima. Puno ili malo - stvar je ocjene. Neki to rade i duže i bolje.
Radaju li se ljudi s osjecajem za davanje ili je to stvar odgoja?
Pitanje je to za znanstvenika, a ne za prakticara. Možda postoji neka predispozicija za to, koju bi vjerojatno svatko mogao pronaci u sebi kada bi htio. Odgoj ima svoje mjesto u tome, kao i volja i splet okolnosti i nacin života. Ljudi precesto prolaze kroz život ne osvrcuci se ni lijevo ni desno, usmjereni na svoj cilj, najcešce materijalni. Iskustvo, pa i iskustvo Kapi dobrote, nas uci da medu imucnim slojevima ljudi ima najmanje onih ciju pomoc oni koji je trebaju mogu osjetiti. Kao da je bogatstvo obrnuto proporcionalno sa spremnošcu da se pomaže drugima. Šteta.
U cemu je tajna vaše vedrine?
Optimist sam po prirodi i zahvalna sam na tome. Uvijek sam pokušavala gledati na život s njegove ljepše strane. Puno sam se družila i nadasve rado pjevala - i spontano i organizirano u zborovima. Pedesetih godina u samoborskoj Jeki, šezdesetih u zadarskom Petru Zoranicu, u Zagrebu gotovo 16 godina u Zboru prosvjetnih radnika Ivan Filipovic, a u Samoboru, dakako, u crkvi. U planinarenjima i kucnim veselicama kojih je nekada bilo puno više, pjesma je uvijek bila prisutna i ostala je do danas važan dio mog života.
Zašto i kako poceti pomagati?
Svatko tko želi može oko sebe i u sebi naci poticaje da ucini nešto dobro, da olakša tudu nevolju, makar rijecju ohrabrenja, razumijevanja, sitnom uslugom ili materijalnom sitnicom koja, u atmosferi siromaštva i samoce, poprima višekratno uvecanu vrijednost. Zahvalan pogled ili osmijeh kao da kaže: nisam zaboravljen, hvala vam. Zbog tog osmijeha vrijedi se potruditi i biti humanitarni volonter koji pomaže nemocnima. Ne bojte se, time necete bitno narušiti vaš uobicajeni ritam života. Možete ga samo uciniti ljepšim i smislenijim.
Nenad Kobasic
Slavica iz Manje Vasi
Nju obilazim i danas. Citavu je mladost i srednju dob njegovala bolesne roditelje. Otac joj je bio slijep. Život joj nije dao da odrasta i izrasta kao druga djeca. Ostala je sama u maloj, najderutnijoj kucici u citavom kraju iz koje se tvrdoglavo ne da. U toj svojoj ruševnoj kucici provodi i danas Slavica svoje osamdeseto životno ljeto. Za skromnu pomoc Centra za socijalnu skrb koju dobiva, i za koju neki kažu da je preniska, ona tvrdi: hvala Bogu i na tome.
10 godina uz nemocnu M.
M. sam obilazila više od 10 godina. Ona živi sama, potpuno je nepokretna i zahtijeva 24-satnu nazocnost druge osobe. Njoj se je moralo pripremati hranu, žlicu prislanjati na usta, a slamka joj se stavljala za pice. Tokom dana moralo ju se nekoliko puta prematati i cistiti, mijenjati joj posteljinu, pomaknuti joj ruku, nogu, jastuk... Kod ovakvih slucajeva jako nam je teško naci odgovorne osobe koje bi se mogle brinuti za te ljude.
Kao da je život stao
Toliku zapuštenost stana, u kojoj je živjela ta 86-godišnja starica, u životu nisam vidjela. A sve u sobici na drugom katu jedne velebne zgrade u centru Zagreba. Kao da je život tu stao u neko Dickensovo doba. Stan je jezivo zaudarao, kao i hodnici, pa je pravo cudo da nitko nije reagirao i prije nego smo mi preuzeli slucaj. Gospoda se grijala tako da je pustila da kipi voda na rešou. Bila je teška osoba, psihicki nestabilna. U Rijeci je imala fakultetski obrazovanu kcer koja nije znala ili nije htjela znati gdje i kako živi njena majka. U ovom slucaju naša pomoc nije bila posebno djelotvorna, jer nam nije dozvoljavala da temeljito pocistimo sav taj smrad i stare stvari oko nje. Sitne prehrambene artikle koje smo joj pri posjetama donosili, nalazili bi netaknute. Umrla je unutar godine dana od našeg saznanja o slucaju.
Umro je iznenada...
Prije desetak godina bio je to mlad cetrdesetogodišnjak, jedinac, cije je djetinjstvo i mladost bilo kao bajka. Bio je okružen bogatstvom, cak bi se moglo reci i raskoši. No, sve se je srušilo smrcu samohrane, ali visokopozicionirane majke. Studij nije završio. Simptomi bolesti vodili su do nepokretnosti. Mi iz Kapi dobrote upoznali smo ga u toj životnoj fazi. Na molbu njegove tete iz Slovenije, koja to zbog bolesti više nije mogla, poceli smo ga posjecivati i, koliko smo mogli, pomagati. Potpunije lijecenje je odbijao, a nije da se i zdravstvo pretrglo da ga usmjeri. O smještaju u dom nije htio ni cuti. Nekada prekrasno ureden stan postao je odredište i prolazište nekih cudnih ljudi. Vjerojatno svojom voljom imao je skrbnike koji su to najmanje bili. Zoran je vrijeme provodio na starom madracu, s kojeg bi se dovukao do vrata da nam otvori kada bismo ga posjetili. On je volio naše posjete, ali ne i njegovi "skrbnici". Porazgovarli bi s njim, donosili mu kolacice koje je beskrajno volio. Umro je iznenada, neocekivano.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)