Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Uz 250. godišnjicu rodenja W.A. Mozarta

I muzej se pridružio

Samoborski muzej se pridružuje obilježavanju 250. godišnjice rodenja velikog kompozitora izložbom grade koju cuva u svojoj zbirci muzikalija.

U Samoboru je izmedu dva rata živio i stvarao književni prevoditelj i pravnik dr. Milan Bogdanovic.

Naš muzej cuva, osim rukopisa i knjiga njegovih prijevoda, svežnjic programa, ulaznica, razglednica i propagandnog materijala na temu Mozart.

Naime, dr. Bogdanovic je od 1926. do 1939. godine bio redoviti posjetitelj festivala u rodnom Mozartovom Salzburgu. Za koncerte svake godine tiskan je program, faksimili Mozartovog notnog materijala, pisma sestri Nanerl ili ocu Leopoldu, a priredene su i vrlo ukusne razglednice portreta kompozitora i njegove obitelji.

Uz nabrojenu gradu na izložbi je izloženo i nekoliko CD-a s Mozartovom glazbom, ulaznica za posjet Mozartove rodne kuce u Salzburgu te nekoliko biografskih podataka korištenih iz brošure Mozart nedjeljom, koju je uz 200. godišnjicu smrti 1991. godine priredio Hrvatski glazbeni zavod.

Za nedavna posjeta Samoborskom muzeju gospodin Maximillian Stony, direktor Bezirksmuseuma Liesing, poklonio je autorici ovog clanka brošuru Mozart 2006. Wiener Mozartjahr s popisom dogadanja u Becu tijekom cijele 2006. godine. Vrijedan informativni materijal za potencijalne posjetitelje koncerata u Becu.

Kako je godina tek pocela, Samoborski muzej ce još nekoliko puta podsjetiti na ovog velikana glazbe.

Ivanka Brekalo

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

U Samoborskom muzeju održan koncert Davorina Mužinica

Mozartu za 250. rodendan

U organizaciji Hrvatskog društva glazbenih umjetnika i Samoborskog muzeja, u negdašnjem Livadicevom domu održan je 29. sijecnja klavirski koncert Davorina Mužinica.

Mužinic se ovaj put predstavio djelima W.A. Mozarta, E. Griega i F. Chopina, a njegove su izvedbe naišle na izvrstan prijem zahtjevne samoborske publike.

Davor Mužinic roden je 1969. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju muzicku školu, te Muzicku akademiju u klasi prof. Jurice Muraia. Diplomirao je 1993. u klasi prof. Antuna Kraljevica.

Dvije se je godine usavršavao i sudjelovao na seminarima u vrhunskim glazbenim ucilištima. Do sada je održao cetrdesetak solistickih koncerata u Zagrebu i ostalim hrvatskim gradovima, a suradivao je i s nekoliko pjevackih zborova kao korepetitor. Snimao je i za potrebe Hrvatskog radija.

Stjepan Stanic

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

U Gradskoj knjižnici Samobor predstavila se izdavacka kuca Vukovic & Runjic

Kako izdavati dobro i jeftino

Opet je u gradskoj knjižnici održana zanimljiva književna vecer. Milana Vukovic Runjic, književnica i jedna od vlasnica izdavacke kuce Vukovic & Runjic pohodila je naš grad u pratnji supruga Borisa Runjica.

Ovu sve agilniju obiteljsku izdavacku kucu, koja je proteklih godina osvojila mnoga priznanja, vodi njih dvoje, zajedno s njenom šogoricom i svekrvom. Epitet jedne od najuspješnijih zaslužili su objavljivanjem uglavnom stranih pisaca kao što su Haruki Murakami, Isabel Allende, Gabriel Garcia Marquez, Mario Vargas Llosa, Michel Tournier, Orhan Pamuk... No, u zadnje vrijeme posebnu pažnju posvecuju i domacim autorima kao što je, primjerice, Vlatko Ivandic.

Milana Vukovic Runjic u svom je obracanju prisutnima rekla kako je oduvijek voljela kupovati knjige, ali su joj one cesto zbog cijene bile nedostupne. Tako je izdavacka kuca kojoj je na celu pocela tiskati knjige po izuzetno povoljnim cijenama. I dalje se izborom autora trudi iznenaditi i pokušati "zacarati" vjerno citateljstvo. Kaže i da je zgodno kada se poslovi obavljaju kod kuce, kada sve bracne svade postanu poslovne i kada se isprepletu rad i ljencarenje na jednom mjestu.

Posjetitelji su potom u otvorenom razgovoru postavljali pitanja o pojedinim piscima i tražili najave i iznenadenja u sljedecim izdanjima kuce Vukovic & Runjic. Doznali su i da stanje u hrvatskom izdavaštvu i nije tako katastrofalno kakvim se želi ponekad predstaviti. To je potkrijepila podatkom da mnoge izdavacke kuce cekaju otkupljivanje djela za objavljivanje mnogih svjetskih književnika i dobro se treba pomuciti da se autorska prava dobiju. Još su doznali kako je potrebno vrlo veliku pozornost posvetiti i odabiru prevoditelja, jer prijevod djela na naš jezik nije puko prevodenje nego prevoditelj treba proniknuti i u duh i suštinu djela. - Prevoditelje bi trebalo mnogo više cijeniti i uz svako prevedeno djelo potrebno je spominjati i prevoditelja - naglasila je pri kraju predstavljanja svoje izdavacke kuce Milana Vukovic Runjic.

Tomislav Marvar

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

Osjecaji se ne daju konzervirati, oni su humus na kojemu se ponekad staro primi na novom i tradicija prenese kao pogled unaprijed

Umjetnost darivanja ili darovana umjetnost

Potaknut ne tako davnom prošlogodišnjom izložbom madarskoga slikara Vasarelyja, rodenoga u Pecuhu, a slavljenoga u Francuskoj, koju smo imali prilike vidjeti u samoborskoj Galeriji Prica, kao slikar koji živi i radi u Samoboru osjetih se pozvanim napisati jedan kratki osvrt. Ne toliko osvrt na samu izložbu koja je dostojno medijski i lijepim katalogom popracena, nego na zbilju samoborske kulturne likovne ponude, ono vrijeme koje ostaje kad splasne glamur otvorenja i utihne ushit razdragane publike nakon popratnih govora i svecanoga koktela.

Svima koji su na bilo koji nacin sudjelovali u pripremi te "fešte za oci" – iskrena zahvalnost! Mogu biti sretni, jer Samobor je dobar domacin i ne ostaje mjesta dvojbi treba li ili ne ovoj našoj uljudenoj publici takova manifestacija. Cijenjenim gostima, posjetiteljima iz Zagreba ili ma s koje strane, moralo je pasti u oci da se nešto važno dogada, i to ne samo zbog imena glasovitoga slikara. Možda zbog svecane ozbiljnosti i nazocnosti diplomata, ali sumnjam da je samo to. Išcitao sam potrebu publike za takvim dogadajem visokoga duhovnog standarda. Bez obzira na to što obican namjernik možda i ne zna o cemu se tu radi i koliko je truda i novaca potrebno da se ostvare ovakvi poduhvati, mogao se osjetiti ukljucenim u kulturni centar. Spomenuta izložba, osim što podcrtava povijesnu i duhovnu vezu Madara i Hrvata, stavlja slikare Pricu i Vasarelyja u široki kontekst mitteleuropskog kulturnog naslijeda. Time gradove Samobor i Pecuh cini bliskima i našima. A te veze su višestruke. Interferiraju kada se spoje i dodirnu, postaju valovi pobudene kulturne preobrazbe u pozitivnom smislu, jer kultura obogacuje, a ne asimilira. Zemljopisno i duhovno tome prostoru pripadaju, doticu ga i proširuju još mnoga imena: Ferenc (Franc) Liszt, Krleža, slikar Csontvary koji slika hrvatske krajeve prije gotovo sto godina, Nikola Šubic Zrinski, Kacicev Sibinjanin Janko (Janoš Hunjady) ciji spomenik krasi centar Pecuha... Navodim ih bez nekoga reda, kako asocijacije nadolaze. Uostalom, možete povuci tangente od hrvatskih gradova na bilo koji europski grad i naci cete velika imena koja ih povezuju. U pecuškom sam Hrvatskom narodnom kazalištu hrvatsku rijec slušao kao doma, izlagao svoje slike, uživao gostoprimstvo madarskih kolega slikara, obilazio muzeje, divio se javnim spomenicima (medu mnogima ima i naših autora), brao smokve kraj crkve sv. Antuna (nekadašnje džamije)... Toliko toga, najviše dobrih emocija. Hrvati su tu autohton narod, graditelji tradicije dobrih odnosa – pokazalo se to i u teškim vremenima posljednjega rata.

Tako Prica, roden u Pecuhu, postaje tamo našim ambasadorom, a Vasarely to isto u Samoboru. Ono što je svojstveno svim umjetnicima, ljubav prema svome gradu, u Pecuhu se na svakom koraku osjeti višestruko. To je, kako sam vidio po mnogim spomenicima, obostrana ljubav – ono što Madari i ostali gradani Pecuha vole i što ih cini posebnima, posebno cijene i i cuvaju. Skromni su i ne razmecu se. Postoji legenda o imenu grada. Toponim Pecuh nastao je od staroga hrvatskog naziva "pet cuh", odnosno pet crkvica sagradenih nad kostima petorice klesara. Nakon što su pogubljeni negdje kod Splita, umjesto da klešu kamen za svoju katedralu, pet kršcanskih mucenika poslanih da izuce zanat postadoše temeljno kamenje grada Pecuha. Možda je i to potaklo tradiciju da grad štuje svoje umjetnike. Kako bilo da bilo i Pecuh ima Galeriju Prica, samo ne znam je li oko nje bilo borbe kao i za ovu samoborsku, mada sumnjam.

Tako mi se samo po sebi nametnulo pitanje: a što je s ostalim priznatim samoborskim umjetnicima? Evo, u isto vrijeme tece izložba Nikice Reisera u Samoborskom muzeju. Samo u posljednjih pedesetak godina prošlo je kroz Samobor, živjelo tu i stvaralo cetrdesetak znacajnijih hrvatskih umjetnika. A grad je u prolazu ili izloženim djelima dotaknulo isto toliko, da ne spominjem sva imena kojima se može pribrojiti veliki broj zaljubljenika amatera likovnjaka, animatora, naivaca, pedagoga, studenata i daka ciji entuzijazam obavezuje. Postoje tavanski i podrumski fundusi, depoi zameteni u rezignaciji, jer ljubav izmedu umjetnika i Samobora u vremenima socijalnih prioriteta i nije uvijek obostrana. Odnosi se to manje više na sve kulturne pregaoce i zanesenjake koji su po naravi stvari više izloženi naletima import-export kulture jeftinih mega-ducana. Blizina Zagreba kome je Samobor ladanje nudi sve ono tude, što ovdje vec endemski postoji pa i razne surogate: pregršt programa i sadržaja i projekata koji su vezani uz velike sponzore i drugaciji interes. No, to je neka druga tema. Držim da je svaki naš grad, mjesto i kraj moguce prepoznati kao centar izvorne i vlastite kulture. To je posebnost koja Prigorje razlikuje od Primorja, Posavinu od Like, Medimurje od Dalmacije i tako redom, što sve cini jedinstveni hrvatski izraz. Samobor odavno njeguje svoj kozmopolitski šarm maloga velikog grada. Njegova povijest iznjedrila je ljude koji cine njegov identitet i ponos. Izvanjski i duhovni tragovi to pokazuju i cuvaju od zaborava, ovom vremenu globalizacijske bezlicnosti usprkos. Još uvijek u svijesti grada postoji skladno i kad je šareno, ono nježno i krhko tkanje starinskih navada, zakona i obicaja iz vremena kada se bežicno komuniciralo srcem umjesto mobilnih telefona i televizije i kad je pastorala makar i u snovima ili od snova pocinjala na vratima svake kuce ili stana. Istina je da se danas manje poznajemo i da su dragi gosti rijetki prijatelji, a nepovjerenje zakon. No, osjecaji se ne daju konzervirati, a nema ni potrebe. Oni su humus na kojemu se ponekad staro primi na novom i tradicija prenese kao pogled unaprijed. Veza koja stare škrinje pune blaga otvara novim tragacima za istinom.

Eto me poniznog pred svim sacuvanim artefaktima: staklenim perlicama, bakrenim novcicima, broncanim kopljima, mužarima, zastavama, spisima i slikama Samoborskoga muzeja. Na pergamentu iz 1600. ja dotepenec citam svoje prezime. Viš na! U tom sam prostoru izlagao slike, sam ili s kolegama, i osjecao povezanost s prethodnicima. Naravno, u svakoj takvoj prigodi domacini su selili stalni postav uz rizik da selidbom zadaju sebi još više posla. Vidi se da smo siromašno društvo, jer na ovim se programima štedi društvena lova. Nemam namjeru ništa kritizirati, pogotovo jer nemam tocne informacije što se cini. Može biti da ovaj cas netko tko je bolje upucen sustavno i planski radi programe zaštite onih vrijednosti važnih za ocuvanje identiteta ovoga grada. Ja ne znam koji su prioriteti. Stjecajem okolnosti baš i nisam ukljucen u takve poslove, jer oni su nužno stvar politike. Ponekad lokalne i izborne, ponekad državne i ljudi sviklih na propise. Timski posao za generacije ili kakvog Don Qijotea. Koliko je uopce važno imati uvid u ono što posjedujemo, a nema tržnu nego arhivsku vrijednost? Ili je ima, ali to znati postaje necija privilegija. Postoji niz privatnih pokušaja, rekonstruiraju se fragmenti stanja, koliko znam bez nastojanja da se stvori cjelovit registar materijalne i kulturne baštine enciklopedijske širine. Kako uopce pokrenuti takav posao osim s krajeva? Nedavno poduzeti restauratorski radovi na oltarima franjevacke crkve Marijina uznesenja bacaju posve novo svjetlo na zamisli prvih majstora, otkrivaju umješnost baroknih rezbara, bogatstvo boja novoga kolorita, do sada dugo sakrivenog pod naslagom smede boje i voštane patine. Davno sam sudjelovao u nekim pripremnim razgovorima i predlagao tadašnjoj samostanskoj upravi da se gospodarski objekt u sklopu samostanskoga dobra osposobi kao prostor restauratorske radionice za cijelu provinciju ili za ovaj dio koji gravitira Zagrebu. Spominjem to kao primjer dviju osnovnih prepreka svakom poduhvatu toga tipa. Ljudi i znanja ima, nedostaje prostora i novaca. A ja mislim da ima i prostora i novaca, ali da ne znamo nacin na koji ostvariti odreden cilj. Jedan od razloga jest nepostojanje ili razjedinjenost planova i interesa. Ako se tome dodaju promjene i zaokreti u planiranju vezani uz politicki marketing, onda ni jedan plan ne može trajati više od jednoga mandata. Možda onaj koji ne ovisi o kompetencijama uprave grada.

Svjesno poopcavam, tako to kao laik vidim i klonim se svega. U traženju odgovora sjetih se pokojnoga Zlatka Price i gospodina Bauera i njegove zbirke umjetnina. Sjetih se svoga profesora, pokojnoga kipara Branka Ružica i sjajne zbirke postavljene u prostorima arsenala i konjušnica nekadašnje fortice u Slavonskom Brodu, ocišcenim od šute i smeca. Ružiceva Slavonska hrastova korabija u slavonskoj tvrdi i njegova trampom i darovima uvecana zbirka takve je vrijednosti da je jednostavno postala razlog za posjet ovome gradu. Što bi Varaždin bez Stancica koji je jednako doma i u Samoboru, Zagrebu, Bolu na Bracu? Što bi bio Bol i što bi bilo sa slikama Ignjata Joba i skulpturama Deškovica i Rendica da nema te galerije? A Cavtat bez Bukovca, pobratimski Starigrad bez Plancica, Split bez Vidovica ili Livno bez Gabrijela Jurkica? Možda bi se mjesta za sve te meštre i njihova djela našlo u velikim muzej galerijama. A gradovi bez svojih zaljubljenika samo su spavaonice bez memorije i susretišta, uokvirene industrijom i otpatcima. Veze izmedu gradova veze su izmedu ljudi i njihovih djela koja su više od puke egzistencije. Apsurdno je nabrajati što bi Zagreb bez Meštrovica, Frangeša, bez svih svojih pera, dlijeta i kistova, bez svojih nota i crkava? I tako svako mjesto redom. U listopadu 2005. u Hrvatskoj Kostajnici, još razorenoj ratom, postavljena je izložba 226 radova, nekoliko doniranih selekcija uglednih institucija i pojedinaca. Okupacija 92. g., prkos i entuzijazam pocetak su nastojanja onoga što ce biti Gradska galerija. U ratu devastirana monumentalna zgrada stare gimnazije postaje tako prioritet obnove duše i ponos toga grada. Sva imena umjetnika mogu se procitati u katalogu. Interesantno je biti Samoborac ili Koprivnicanec, Splicanin ili Cakovcanin u Kostajnici. Cijela moja generacija slikara i još nekoliko njih uokolo tamo su prisutni. I nije to naša zasluga, nego više naših domacina. Selekcija? Kao školske zadace. Usporedbe izmedu ovoga ili onoga, više i manje vrijednih donacija, mogu se raditi tek kad se nešto ima. Svakako nikoga od darovatelja nije u Kostajnicu nagnala taština. Bitno je da smo znali kamo i zašto idu umjetnine.

Možda je sad jasnije kamo smjeram ovim tekstom. Bez pretencioznosti, ali i bez potcjenjivanja vidim u Samoboru potencijale koji stoje neiskorišteni, radove koji skupljaju prašinu i mlade ljude koji traže priliku da pokažu svoje znanje. Konkurencija je golema, svi se tiskaju prema centru, malo toga ostaje doma. Najbolje možda cak ni ne ugleda svjetlo dana. Spremljeno po postojecim institucijama, bez procjene, registra i nadzora "nestaje" (sjetim se bivšeg SIZ-a kulture, sveucilišta ili Chromosa...), a i ono što je cuvano nije adekvatno obradeno. Mislio sam kako postoji mogucnost da Pricina donacija postane temelj Galerije grada Samobora, inace može tavoriti ne kao muzejska nego mauzolejska tomba, osim vikendom i za rijetkih posjeta daka. A onaj prosjecni posjetitelj odgleda slike jednom i tko zna kad više. To je kao i s otvaranjima izložbi. Gotovo da se mogu zatvoriti odmah nakon otvaranja. Samo izuzetne potraju. Vjerujem da u Samoboru ima ljudi, a ako ne u Samoboru onda u Zagrebu, koji podjednako vole doci ovamo kao i u Galženicu u Velikoj Gorici ili Filakovac u Dubravi, ako se nešto dogada. Bitni su postav i program galerije. Profil i ozbiljnost izložbenih salona odreduje znacaj stalnog postava, meritum struke i voditelja. No, stalni postav nije polica u trgovini. On se važe, profilira, gradi i ne vezuje samo srodne sadržaje. Glavni je sadržaj prostora moguce galerije. Oko te cvrste jezgre moguce je složiti program izložbi recentne umjetnosti, mladih autora, srednje generacije i retrospekcija koje pokazuju kontinuitet hrvatskoga izraza. Jedan termin unutar godišnjeg (ili dvogodišnjeg) ciklusa mora biti rezerviran za poseban program u itinereru hrvatskoga stvaralaštva. To je vrlo odredeno nastojanje da se specificnim likovnim disciplinama koje pokrivaju sve uzraste i vrste stvaraoca, a ne postoje drugdje u kalendaru, omoguci redovita svehrvatska smotra. Može to biti natjecaj za crtež (osobno bih to volio vidjeti) ili autoportret ili plakat, uvijek s naglaskom na hrvatski. Znacenje, odabir i kolicina ponudenoga materijala mogla bi istodobno ukljuciti i sve ostale izložbene prostore u gradu i povezati ih kao jedan. Ostali termini prema usvojenom i utvrdenom programu mogu ici u financirane izložbe iz programa prema godišnjem natjecaju. Etablirani prostori znace žirirane izložbe i potporu Ministarstva kulture. Prostor s tom namjenom mogao bi se dati u zakup za likovne izložbe izvan programa. Od financiranih izložbi po jedan rad jednog autora stvara novi fundus koji s doniranim radovima u postojecem fundusu cini materijal za moguce konceptualne i tematske izložbe. Valorizacija zbirki, umjetnicki savjet, racunovodstveni i pravni savjeti, pravila transporta, preuzimanja i cuvanja radova, osiguranje, tehnicki propisi, financije, otkup, transakcije (prodaja viška, zamjena, aukcije radova, povezivanje s ostalim slicnim institucijama), promidžba, tiskovine, studije, arhiv, prodajna galerijica ili suvenirnica, tehnika (ozvucenje, klima, rasvjeta)... sve može biti pod ingerencijom osnivaca, ako se za takvo nešto pokaže interes i pronade gradski prostor. Opseg aktivnosti ovisi o ambicijama donatora i sponzora. Namjerno ih spominjem u gradu mnogih tiskara i tvornice boja, iako mi je jasno da se to može nekome uciniti smiješnim. No, da bi se nešto od toga ostvarilo i za deset godina, potrebno je uciniti prve korake. Stvoriti zakonske pretpostavke da se pronade prostor, odradi onaj dio istraživanja koji kompletira registar stanja i mogucnosti (prikupe podaci o autorima, utvrde okviri suradnje sa živim autorima, formiraju društva koja su nosioci donatorskih selekcija itd.). Pojavljuju se i nove asocijacije samih umjetnika ciji se programski profil može adoptirati i iskoristiti u smislu suradnje i izbjegavanja duplih ciljeva. Moraju postojati selekcija i odredena pravila. To je uvjet struke, ali i razlog za jasnu ogradu od onih koji takvu suradnju ne žele poštivati ili je žele uvjetovati. Realno je ocekivati da se uz jednu donaciju pojave i druge, ukoliko se osigura dostojan prostor i pribave garancije protiv zloupotrebe. Ne sumnjam u dobru volju kolega i osnovu od stotinu slika na startu. Ne sumnjam ni u potporu kunsthistoricara i muzealaca koji su vezani za Samobor. Samo sumnjam u to da u upravi grada ima volje za takav dugorocni pokroviteljski angažman i svjestan sam cinjenice da je daleko lakše prepustiti stvari inerciji. Ima samo jedan argument u prilog nekoj konkretnoj akciji. A to je istina. Ponekad se dogodi da se na temelju onoga materijala koji ispred sebe imamo, falsificira povijest. Rade se monografije kojima nešto nedostaje. Možda ne nužno i ne namjerno, kao nekad prije pedeset godina. Prešucenih autora ima na svim podrucjima djelovanja i u svim vremenima. Ili nisu zadovoljili autore koncepata koji kreiraju javno mišljenje, ili ne djeluju u javnosti, što ne znaci da ne rade, ili preko postojecih institucija ne mogu realizirati svoje izložbe i programe, neprilagodeni žive možda u nekom politickom hladu. Postoji dobar broj kvalitetnih autora koji funkcioniraju izvan sistema, ne pristaju na klišeje ili su dio nekoga drugog vremena i mentaliteta. Za vecinu mjesto zbivanja ne odreduje rang izložbe, tj. nije i ne mora sve što vrijedi biti vezano uz veliki Zagreb. Dvosmjerna komunikacija neposrednije se ostvaruje baš u manjim mjestima koja u totalu prihvacaju zbivanje kao svoje, animiraju sve kategorije društva. Je li to tzv. "brand" zvan Samoborski fašnik, Festival glumca u Zagvozdu, glazbeni Grožnjan ili tenis u Umagu, nije važno. Odnedavno postoje u našoj svijesti Picasso u Sisku, Vasarely u Samoboru – kao što smo trcali na Dulcica u Modernoj ili prije rata na Cezanea u Becu, a bilo bi dobro da tamo i ostanu, bar kao lijepa uspomena.

U Samoboru, prosinac 2005., sjecanj 2006.

Branimir Dorotic

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)