Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Rječnik kojim političari zamagljuju javni prostor

Riječi otkrivaju, prikrivaju i razotkrivaju

Javni prostor u Hrvatskoj tradicionalno je opterećen političkim i ekonomskim temama, pa su u stalnoj uporabi riječi poput: reforme, tranzicija, implementacija, transparentnost, kohezija, održivost. Česti su financijski pojmovi poput: euro, inflacija, proračun, sredstva (posebno „EU sredstva“), investicije, projekti. Neizbježan je administrativni žargon s riječima: procedura, natječaj, odluka, mjere, zakonodavni okvir.

U suvremenom javnom prostoru sve je češća uporaba anglizama i tehnoloških pojmova, osobito u medijima koji su namijenjeni mlađima, marketingu i tehnološkom sektoru. Ranije korištene tradicionalne riječi zamijenjene su posuđenicama: narativ, inkluzivnost, održivo, AI (umjetna inteligencija), digitalizacija, event, brend, hejtati. Postoje pokušaji da se neki već uobičajeni pojmovi zamijene više kroatiziranima. Iako su prijedlozi za novim pojmovima ponekada simpatični vrlo rijetko budu opće prihvaćeni u javnoj komunikaciji. Primjer jedne takve riječi je uspornik umjesto nezgrapne kovanice ležeći policajac.

U hrvatskom političkom životu rječnik i frazeologija vrlo su specifični, a retorika se često oslanja na ideološke podjele, administrativne floskule i obrambene frazeme kojima se izbjegavaju izravni odgovori. Najčešće korištene riječi i izrazi u političkom diskursu mogu se grupirati u nekoliko ključnih kategorija.

Političke floskule i birokratski žargon su riječi koje se koriste svakodnevno, često kako bi govor zvučao stručno i ozbiljno, iako im je stvarni informativni sadržaj minimalan. Primjerice, umjesto jednostavne riječi provedba političari masovno koriste izraz implementacija /implementirati – za zakone, reforme ili projekte. Riječ koja se ponavlja u gotovo svakom programu i javnom istupu, najčešće u kontekstu trošenja javnog novca i rada institucija je transparentnost. Kada političari žele opisati suradnju različitih ministarstava, gradova ili sektora vole koristiti riječ sinergija. Riječ održivo pridjev je bez kojeg je moderni politički govor postao nezamisliv kod isticanja „održivog razvoja“, „održivog proračuna“ i „održivog sustava“.

Kada su hrvatski političari suočeni s neugodnim pitanjima novinara ili aferama kojih je na pretek i žele izbjeći odgovor za tu situaciju posežu za provjerenim jezičnim floskulama. Vjerojatno najpoznatija rečenica u povijesti modernog hrvatskog višestranačja, koja služi micanju fokusa s političke odgovornosti, je „neka institucije rade svoj posao“. Oporba često u Saboru poseže za pokušajem izglasavanja nepovjerenja Vladi pri čemu vladajuće strukture koriste kao ultimativni argument za opstanak Vlade ili koalicije, često prikazujući kritiku kao pokušaj destabilizacije države, izraz „politička stabilnost“. Rečenica kojom se stvarni problemi ili korupcijske afere pokušavaju svesti na razinu nesporazuma ili lošeg dojma su tipa „To je samo takva percepcija u javnosti...“. Najčešći opis za kritike koje dolaze od strane oporbe ili istraživačkih novinara iz usta vladajućih su „zlonamjerne interpretacije“ i „spinovi“.

Hrvatski politički prostor i dalje je snažno obilježen prošlošću, pa se u raspravama (posebno u Saboru) redovito vrte iste ključne ideološke riječi i povijesne teme. Riječi poput „nacionalni interesi“ ili „domoljublje“, koje se često koriste za diskreditaciju političkih protivnika, implicirajući da su oni s druge strane „manje domoljubi“. Svjedoci smo brojnih afera, ponajviše onih koje proizlaze iz političke moći ili moći položaja (iza kojeg uvijek stoji politička podrška) s financijskim interesom (naravno, onim privatnim). Riječ kojom oporba često traži od vladajućih stranaka nakon afera je „katarza“, pozivajući vladajuće na „moralno pročišćenje“. Iako se u formalnim dokumentima rjeđe koriste, u svakodnevnim političkim prepucavanjima pojmovi „ustaše“ i „partizani (te izvedenice poput komunjare, fašisti, Nezavisna Država Hrvatska, totalitarni sustavi) i dalje funkcioniraju kao glavno oružje za skretanje pažnje s ekonomskih tema.

U predizbornim kampanjama koriste se specifične riječi i krilatice. Tijekom kampanja, rječnik se drastično pojednostavljuje i fokusiran na visoko emotivne koncepte. Ključne riječi svake oporbene stranke kroz povijest su promjene i preokret. Riječi na kojima vladajuće opcije grade svoje slogane, igrajući na kartu kontinuiteta i stabilnosti, su one poput vjerodostojno, sigurno, „idemo dalje“. Pojmovi kojima se mlađi političari i nove političke opcije pokušavaju distancirati od starih političkih elita su moderno ili „nova generacija“.

Postoje riječi koje se povremeno uvuku u naš javni prostor a izgovaraju ih gotovo svi političari kada žele opisati dobru komunikaciju s institucijama vlasti ili s biračkim tijelom (jer kada se političar obraća javnosti tada uglavnom pred sobom vidi potencijalno biračko tijelo koje treba pridobiti). Političari u javnom prostoru najčešće koriste izraze poput konstruktivan dijalog, partnerski odnos i transparentnost kada žele opisati dobru i uspješnu komunikaciju s institucijama i biračima. Pritom političar želim istaknuti razgovor u kojem se stranke slažu ili traže rješenja bez svađe, s ciljem da se nešto korisno napravi. Odnosno suradnju u kojoj se institucije i građani ili stranke tretiraju kao ravnopravni saveznici. A transparentno znači da je sve otvoreno, jasno i vidljivo javnosti, bez skrivenih odluka.

Često političari artikuliraju čime žele precizno izreći želje, potrebe ili stavove u ime birača. Hvale se kako djeluju proaktivno što znači da djeluju unaprijed i rješavaju probleme prije nego što postanu preveliki (što najčešće nije istina). S pojmom inkluzivno žele istaknuti kako uvažavaju sve društvene skupine i mišljenja u proces donošenja odluka. Izraz „dobro iskomunicirati“ (ili tvrdnja da je nešto dobro iskomunicirano) postao je jedan od najčešćih obrambenih alata i poštapalicâ u javnom prostoru. Političari ga najčešće koriste kada žele opravdati nepopularne odluke, ublažiti političku štetu ili prebaciti krivnju s biti problema na samu formu. Kada političar kaže da nešto „nije dobro iskomunicirano“ tada odgovornost za lošu reakciju javnosti prebacuje na nesporazum, a ne na lošu politiku. Njegovim korištenjem politika prestaje biti rad za opće dobro, a postaje proizvod koji se mora „prodati“. Mnogo je lakše reći „pogriješili smo u komunikaciji“ nego „donijeli smo pogrešnu odluku“. A kada nešto „nije dobro iskumunicirano“ krivnja se s odgovornih struktura ili osoba rasplinjuje u maglu.