Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Einsteinov paradoks 21. stoljeća: Zašto uz AI i kvantna računala imamo sve manje vremena?

Tehnološki paradoks digitalnog doba

Dok umjetna inteligencija i kvantni algoritmi obavljaju poslove u nekoliko sekundi, suvremeni radnik posustaje pod pritiskom nikad bržeg ritma. Sociolozi, psiholozi i stručnjaci za umjetnu inteligenciju upozoravaju na opasan fenomen društvene distorzije vremena koji neodoljivo podsjeća na zakone fizike Alberta Einsteina. Tehnološki napredak ne oslobađa čovjeka, već njegove slobodne trenutke sažima do neprepoznatljivosti. U utrci sa tehnologijama stradava naša svakodnevica, ali i mnogi segmenti društvenog života. Pritom je europsko „pravo na isključivanje“ jedini štit koji nam je preostao.

Živimo u eri najvećeg civilizacijskog i tehnološkog paradoksa. Umjetna inteligencija (AI) u nekoliko sekundi generira analize tržišta za koje su nekada bili potrebni tjedni timskog rada. Kvantna računala rješavaju kompleksne jednadžbe u minutama umjesto u tisućljećima, obećavajući revoluciju u svim sferama našeg života. Pametni algoritmi optimiziraju naše rasporede, kretanje i komunikaciju. Logičan ekonomski i društveni zaključak bio bi da bi čovječanstvo danas trebalo uživati u obilju slobodnog vremena.

Stvarnost je, međutim, potpuno suprotna. Prema globalnim istraživanjima o indeksu izgaranja na poslu (burnout), suvremeni radnik osjeća se užurbanije, tjeskobnije i kronično iscrpljenije nego ikada prije. Što brže obavljamo poslove, to manje vremena imamo. Ovaj fenomen modernog društva više nije samo domena sociologije rada, on se može precizno preslikati na zakone teorije relativnosti. Zakoračili smo u eru u kojoj brzina tehnologije doslovno sažima ljudsko proživljavanje vremena.

Društvena dilatacija vremena: Kada se uskladimo s brzinom strojeva

U Einsteinovoj specijalnoj teoriji relativnosti iz 1905. godine, vrijeme gubi svoj apsolutni karakter. Ako se svemirski brod giba brzinom bliskom brzini svjetlosti, za astronaute u njemu vrijeme teče sporije nego za promatrače koji miruju na Zemlji. Što je brzina veća, to je distorzija vremena ekstremnija.

U digitalnom društvu danas svjedočimo svojevrsnoj društvenoj dilataciji vremena, ali s ciničnim, humanističkim obratom. Naša „brzina kretanja“ kroz poslovne obveze postala je relativistička. Zahvaljujući AI alatima, u osam radnih sati danas možemo savladati količinu informacija, odluka i zadataka za koju je radniku prije trideset godina trebalo mjesec dana. No, umjesto da taj prostor iskoristimo za odmor, mi smo se sinkronizirali s radnom dinamikom strojeva.

Neuropsihologija tumači da problem nastaje jer ljudski kognitivni aparat nije dizajniran za simultano procesuiranje stotina inputa koje nam AI servira u sekundi. Kada tehnologija ubrza radni proces, naš mozak ne dobiva pauzu. Naprotiv, on ulazi u stanje stalne hiperbudnosti. AI nam skraćuje vrijeme potrebno za mehanički rad, ali dramatično povećava broj odluka koje moramo donijeti u jedinici vremena. To dovodi do neurološkog zasićenja gdje nam se čini da sati lete jer nam je mozak preopterećen. Baš kao što se fizički objekti skraćuju u smjeru gibanja pri velikim brzinama (kontrakcija duljine), tako se i naši slobodni trenuci „skraćuju“ i nestaju pod pritiskom stalnog ubrzanja.

Informacijski i korporativni horizont događaja

Opća teorija relativnosti (1915.) objašnjava kako masivni objekti poput crnih rupa svojom golemom masom zakrivljuju prostor i vrijeme oko sebe. Što se više približavate granici bez povratka – horizontu događaja – gravitacija postaje toliko silovita da vrijeme za vanjskog promatrača prividno staje, dok za onoga tko pada u nju sve nestaje u sekundi.

Moderne korporacije, potpomognute algoritmima i kvantnim analitikama, stvorile su vlastitu verziju informacijskog horizonta događaja. Golema količina poruka na komunikacijskim platformama, e-mailova koji pristižu u realnom vremenu i automatski generiranih zadataka stvara nepreglednu „društvenu masu“ koja generira snažno „gravitacijsko polje“ koje naprosto usisava radnika.

U sociologi rada postaje sve očitije kako napredak tehnologije redefinira paradigmu po kojoj sada vrijeme ušteđeno tehnologijom nikada nije namijenjeno dokolici radnika, već reinvestiranju u novu produktivnost. Ako AI uštedi tri sata posla, menadžment ili algoritam koji nadgleda zaposlenika neće dopustiti da on ranije ode kući. Dobiti će hrpu novih zadataka koje sada, teoretski, može obaviti. To je korporacijska rastegnutost radnika jer tehnologija omogućuje da veći broj projekata bude aktivan istovremeno.

Medicina pod pritiskom

Nigdje ovaj pritisak relativističkog ubrzanja nije toliko kritičan, ni potencijalno opasan, kao u medicini. Zdravstveni sustavi diljem svijeta integriraju AI i kvantne algoritme kako bi ubrzali obradu podataka. Napredni modeli danas u nekoliko sekundi skeniraju tisuće radioloških snimaka, identificiraju anomalije s preciznošću koja nadmašuje ljudsko oko i generiraju prijedloge liječenja na temelju cjelokupne svjetske medicinske literature.

Međutim, umjesto da liječnici dobiju više vremena za razgovor s pacijentom, događa se suprotno. Ubrzanje administrativnog dijela posla podiglo je ljestvicu očekivanja. Budući da AI može znatno brže obraditi karton, od liječnika se sada traži da primi znatno više pacijenata u istom vremenu.

Liječnici postaju operateri na krajevima ultra-brzih kvantnih sustava. Moraju donositi sudbonosne odluke u drastično kraćim vremenskim intervalima, dok je njihovo radno vrijeme „rastegnuto“ između ekrana s AI analitikom i preopterećenih čekaonica. Tehnološka brzina stvorila je sustav u kojem medicina ima nevjerojatne alate, dok ljudski kontakt, temelj liječenja, biva usisan u crnu rupu kroničnog nedostatka vremena.

Zakonodavni štit protiv privlačne sile informacijske crne rupe

Suvremeno društvo pati od iluzije da će sljedeći tehnološki napredak konačno riješiti problem nedostatka vremena. No, fizika i sociologija nas uče suprotno. Sustav koji pokreće profit i beskonačni rast tvrtki neće se sam usporiti. Ako želimo izbjeći potpuno urušavanje ljudske kognicije i zdravlja pod teretom relativističkog ubrzanja, rješenje moramo potražiti u radikalnim zakonodavnim intervencijama koje će prisilno usporiti taj sustav.

Najvažniji korak u tom smjeru predstavlja pravno definiranje i stroga implementacija „prava na isključivanje“. Europska unija već godinama postavlja temelje za ovaj okvir, prepoznajući da stalna digitalna dostupnost briše granicu između radnog i slobodnog vremena. Zakonodavna rješenja moraju ići dalje od pukog gašenja korporativnih servera nakon 17 sati, moraju uvesti kaznenu odgovornost za menadžment i algoritamske sustave nadzora koji radnike penaliziraju ako ne odgovore na AI-generirane poticaje u realnom vremenu. Francuska, Španjolska i Portugal pioniri su u kažnjavanju poslodavaca koji kontaktiraju zaposlenike izvan radnog vremena, no u eri u kojoj AI radi 24/7, zakoni moraju evoluirati u smjeru prepoznavanja suvereniteta radnika.

Uvođenje zakonom propisanog skraćenog radnog tjedna bez smanjenja plaća, rigorozne kvote na broj zadataka koje algoritam smije dodijeliti pojedincu, te uvođenje obveznih zona „informacijske tišine“ u javnim i radnim prostorima jedini su načini da se suprotstavimo sili korporativnih interesa. Moramo prihvatiti činjenicu da uspjeh ne smijemo mjeriti količinom obrađenih zadataka u nekom vremenu. U protivnom, nastavit ćemo juriti prema informacijskoj crnoj rupi. Bit će to točka u povijesti naše civilizacije u kojoj ćemo, paradoksalno, imati beskonačnu produktivnost, vrhunski optimizirane sustave i točno nula minuta slobodnog vremena za vlastiti život.

Postavljam obično ljudsko pitanje da li je to smisao života koji priželjkujemo ljudskoj civilizaciji?

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)