Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA
Treba li nam znanje uz umjetnu inteligenciju?
Čovjek ima sposobnost etičkog prosuđivanja na temelju suosjećanja i moralnih vrijednosti
Tijekom ljudske povijesti ukupno znanje se stalno povećavalo. U prvobitnoj zajednici to je bilo znanje o temeljima preživljavanja u nesigurnom okolišu. Razvojem ljudske civilizacije povećava se ukupno znanje u različitim specifičnim područjima ljudske djelatnosti. Dolazi do svojevrsne specijalizacije uz koju je vezan razvoj znanosti i gomilanje novih spoznaja. I tako, kroz čitavu ljudsku povijest, do današnjih dana. Nekada je bilo moguće da pojedinci posjeduju većinu tadašnjeg znanja, poput starogrčkog filozofa Aristotela, koji je pisao o prirodi, politici, etici i poeziji, ili talijanskog slikara, izumitelja, znanstvenika i graditelja Leonarda da Vincija. Među ove intelektualne velikane kroz povijest možemo uvrstiti našeg isusovca, matematičara, fizičara i astronoma Ruđera Boškovića, kao i biskupa izumitelja Fausta Vrančića. Takve znalačke divove narod je nazivao sveznadarima, a struka polihistorima ili renesansnim ljudima. Sve su to pojmovi za ljude s enciklopedijskim znanjem iz raznih znanstvenih i umjetničkih područja, odnosno za osobe čiji se interesi i znanje protežu na mnoga područja.
Zadnjih stotinjak godina došlo je naglog razvoja znanosti u najrazličitijim područjima tako da je danas nemoguće da pojedinac ima sveobuhvatno ljudsko znanje. Međutim, pojavilo se novo područje koje može sadržavati sveukupno ljudsko znanje, a to je umjetna inteligencija. Što je više „hranimo“ spoznajama i dostupnim podacima to će ona biti sve šira baza sveukupnog ljudskog znanja. Da bi to bilo moguće nužna je izgradnja divovskih razvojnih i podatkovnih centara za umjetnu inteligenciju, kakav se predviđa kod nas u okolici Topuskog pod nazivom Pantheon AI (simbolički: hram posvećen svim božanstvima, odnosno cjelokupnom znanju). Koliki je značaj takvog središta dovoljno govori investicija od preko 50 milijardi eura! Daljnji napredak u ovom području gotovo je nezamisliv nama običnim ljudima.
S obzirom na sadašnji razvoj AI postavlja se opravdano pitanje da li je potrebno razvijati ljudsko znanje koje je u konačnici ograničeno po svom kapacitetu i brzini. Nadalje, da li će nezaustavljivi napredak AI utjecati na zanemarivanje i nazadovanje ljudskog znanja pohranjenog u našim mozgovima. Objektivno, danas nitko ne može imati sveukupno ljudsko znanje pohranjeno u svom mozgu. Pa čemu je onda potrebno ljudsko znanje, pohranjeno na „starinski“ način, u našim mozgovima? Ipak, ljudsko znanje je nezamjenjivo jer umjetna inteligencija nema temeljne osobine ljudskosti poput razumijevanja, svijesti i etičke odgovornosti, već samo obrađuje dostupne podatke. U konačnici ljudi donose vrijednosne sudove, kreativni uvid i moralnu odgovornost koje tehnologija ne može oponašati, što čini suradnju čovjeka i stroja ključnom za smislen napredak.
Očito se susrećemo s određenim ograničenjima umjetne inteligencije. U čemu se ona ogleda? AI nema svijesti, ne razumije značenje riječi ili djela. Nadalje AI (odnosno stroj) može podastrijeti lažne podatke ili stvoriti lažni privid istine. To je posve razumljivo stoga što AI uči samo iz prošlosti i ne može predvidjeti potpuno nove situacije. Iz ovog je očito da AI ima svoja ozbiljna etička i druga ograničenja.
Zbog navedenog sve veću vrijednost ima ljudski faktor. Čovjek ima sposobnost etičkog prosuđivanja pri čemu ljudi donose odluke na temelju suosjećanja i moralnih vrijednosti. Ljudski mozak ima vlastitu kreativnost (različitu kod svakoga od nas) i intuiciju, jer prave inovacije dolaze iz ljudskih osjećaja, iskustva i neočekivanih ideja. Ono što nesumnjivo nedostaje AI to su kontekst i mudrost. Ljudi razumiju širu sliku društvenih, kulturnih i emocionalnih okolnosti u čemu je AI posve uskraćena. Mogli bismo ustvrditi da bez ljudskog znanja i za sada nedokučivih osobina njegovog mozga nije uopće moguće donositi ispravne odluke, osobito ne one društvenog karaktera proizašle iz međuljudskih i unutar društvenih odnosa. Stoga se nameće zaključak da je u budućnosti nužna suradnja čovjeka (sa svim njegovim ograničenjima) i AI (sa svim njezinim prednostima).
Kako će izgledati buduća suradnja između čovjeka i AI? Snage moraju biti udružene, pri čemu umjetna inteligencija rješava brze i teške zadatke s podacima, a čovjek postavlja ciljeve, kontrolira rezultate i odlučuje što je ispravno.
Kakva je uloga AI u medicini?
Kada bih sve ovo uklopio u kontekst medicine i ulozi AI u tom važnom području ljudske djelatnosti onda bi trebalo reći kako u medicini AI služi kao iznimno brz i precizan pomoćnik, ali ljudsko znanje i prisutnost ostaju nezamjenjivi za donošenje odluka i liječenju bolesnika. Liječnik raspolaže s kliničkom intuicijom i sposobnosti rješavanja kompleksnih slučajeva. Pri tome ima sposobnost sinteze suptilnih znakova. Uočava pacijentov govor tijela, boju glasa i opće stanje. AI vidi samo strukturirane povijesti bolesti. Pacijenti često pate od atipičnih simptoma koje liječnik prepoznaje. Ljudsko iskustvo prepoznaje rijetke bolesti tamo gdje AI vidi statističku anomaliju. Javlja se komorbiditet gdje s produžetkom životne dobi raste broj bolesti od kojih pati pojedinac. Kod pacijenata s više teških dijagnoza, AI teško balansira sukobljene smjernice liječenja. Liječnik uz znanje koristi mudrost za procjenu rizika.
U području medicine posebna pažnja se pridaje etičkim odlukama i preuzimanju osobne odgovornosti. To posebno dolazi do izražaja na kraju života i u palijativnoj skrbi. Odluke o prekidu liječenja ili prebacivanju na palijativnu skrb zahtijevaju duboko moralno prosuđivanje, a ne algoritamski izračun. Kod liječničkih odluka do izražaja dolazi pravna i moralna odgovornost za činjenje ili nečinjenje. Algoritam ne može ići na sud niti snositi krivnju. Liječnik svojim licencama i imenom jamči za donesenu odluku. U kriznim situacijama (poput trijaže), čovjek mora donijeti tešku odluku o tome tko ima prednost u liječenju.
Iduće važno područje je emocionalna inteligencija i odnos liječnik-pacijent. Poznat je tzv. placebo efekt koji proizlazi dijelom iz učinka empatije na liječenje. Povjerenje u liječnika dokazano smanjuje anksioznost i poboljšava ishode liječenja. AI ne može pružiti istinsku utjehu. U svojoj profesiji liječnik se susreće s nužnošću priopćavanja loših vijesti. Prezentacija teške dijagnoze pacijentu i obitelji zahtijeva takt, suosjećanje i prilagodbu tona u stvarnom vremenu. Ovdje je i motivacija za promjenu načina života. Pacijenti češće slušaju savjete o prehrani, ovisnostima ili terapiji kada iza njih stoji ljudski autoritet.
Možemo zaključiti da je vrijednost AI u medicinskoj praksi od izuzetne važnosti ali uz nužnost validacije i kontrole same umjetne inteligencije. Primjerice AI modeli mogu izmisliti medicinske činjenice ili pogrešno interpretirati artefakte na radiološkoj snimci kao tumor. Stoga liječnik je zadnja linija u donošenju odluke. U prihvaćanju AI kao sukreatora dijagnostike i terapije treba uvijek unositi prilagodbe lokalnom kontekstu. Tako AI bazirana na podacima iz jedne zemlje ne poznaje lokalne mutacije virusa, genetske specifičnosti ili dostupnost lijekova u drugoj sredini.
Uloga liječnika u konačnici je nezamjenljiva!
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)