Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Hrvatsko planinarsko društvo sv. Patrika iz Samobora na Velebitu

Planinarili i molili se

Izlet u NP Sjeverni Velebit organiziralo je Hrvatsko planinarsko društvo sv. Patrika iz Samobora u vikendu 21. i 22. lipnja, u povodu 15. godišnjice osnivanja Nacionalnog parka. Pedesetak članova, od najmanjih do najstarijih, krenulo je iz Samobora i Zagreba autobusom i nakon dva sata vožnje stiglo do nacionalnog parka Sjeverni Velebit, točnije do parkirališta podno planinarskog doma Zavižan. U blizini samog ulaza u nacionalni park iz autobusa smo ugledali medvjeda, koji se nekim svojim poslom smucao šumom.

Nakon objeda za zajedničkim stolom u sjenici pored parkirališta, ostavili smo stvari u autobusu i uputili se prema okolnim vrhovima. Prvi od vrhova, Zavižanska kosa, pruža se nasuprot planinarskog doma. Slikovit vrh, većim dijelom prekriven travom, s kojeg se otvara dojmljiv pogled na kvarnerske otoke Cres, Krk, Lošinj, Rab, Pag, Goli otok, koji se s te visine (1620 m) čine prilično blizu jedan drugome. Sljedeći je na redu bio Balinovac, nešto zahtjevnijeg uspona zbog izrazito stjenovite staze. Ali, pogled s njega bio je jednako blagotvoran. Teško je bilo odlučiti je li ugodnije promatrati more i otoke s jedne strane ili nepreglednu kombinaciju šume i stijena na obroncima sa suprotne strane vrha.

Nakon Balinovca spustili smo se prema Modrić dolcu, gdje je smješten Velebitski botanički vrt s više od 500 različitih biljaka, tako da se uz stazu koja prolazi vrtom svako malo mogla vidjeti mala tablica sa slikom i imenom biljke. Dio sudionika (roditelji i mlađa djeca) ostao je u vrtu, dok su ostali krenuli prema Velikom Zavižanu. Ne treba ni spominjati da je pogled opet ostavljao jak dojam. Malo duži odmor, druženje, borba s napašću da se ne ubere koji runolist – na vrhu Zavižana ugledali smo ih na nekoliko mjesta.

Uslijedilo je spuštanje i dolazak u dom. Nakon obilne okrepe s grahom i kobasicama, koja je jako prijala na terasi doma, s pogledom na livadu koja prekriva Zavižansku kosu, te na pitoresknu kapelicu u njezinu podnožju, uslijedio je niz planinarskih, duhovnih i zabavnih pjesama koje je naš dežurni gitarist Mario neumorno svirao sve do Časoslova. Molili smo Časoslov i gledali zalazak sunca uz potpunu tišinu planine. Lijepo duhovno iskustvo, koje će svima ostati u sjećanju. Još malo večernjeg druženja na terasi doma pa odlazak na spavanje.

Ujutro smo se Premužićevom stazom uputili prema Rožanskim kukovima. Idejni začetnik, projektant i graditelj staze Ante Premužić, čovjek vrijedan divljenja, kao strastveni zaljubljenik u planinarenje i Velebit 1930. godine bez ikakve pomoći strojeva odvažio se krenuti u građenje staze, koja je danas zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnog značaja. Stazom smo stigli do male, ali vrlo pristale i praktično uređene Rossijeve kolibe, obnovljene 2012. godine, gdje smo se sklonili od neugodnog, hladnog vjetra. Manji dio grupe ostao je odmarati u kolibi, a oni vičniji penjaju krenuli su put Rožanskih kukova. Kršoviti, strmi usponi i kameniti vrhovi su zaista iziskivali barem osnovno umijeće penjanja. Zahtjevan teren i divljina Rožanskih kukova ostavili su na sve sudionike upečatljiv dojam.

U podnožju kukova susreli smo se s ostatkom grupe koja je otpočinula u Rossijevoj kolibi pa krenuli do Careve kuće preko Velikog Lubenovca, gdje smo ponovo objedovali za zajedničkim stolom. Pred Carevom kućom ušli smo u autobus koji nas je odvezao do Krasnog, gdje smo slavili svetu misu. Misu je vodio župnik Nikola, čija je jednostavna, prigodna propovijed, u kojoj smo doznali još poneku informaciju o Velebitu, bila prikladan završetak ovog lijepog izleta.

Andrija Vukušić

FOTO: Pred Rossijevom kolibom

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)