Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Tradicionalno Bistričko proštenje i ove godine okupilo Samoborce u Bistrici i na samoborskoj procesiji

Hodočašće za očuvanje identiteta

Samoborci su i ove godine održali svoj zavjet i u velikom broju sudjelovali u hodočašću Majci Božjoj Bistričkoj. Kao i prethodnih godina i stoljeća. Samoborci Kraljicu Hrvata časte pokorničkim pješačenjem, u samom svetištu u Mariji Bistrici ulaznom procesijom i svečanom euharistijom te na kalvariji križnim putem. Zadnjih dvadeset godina sve je više onih koji dolaze 2. kolovoza u večernjim satima na križni put sa svijećama, što ostavlja poseban dojam na svakog prisutnog hodočasnika. Po povratku kući na blagdan Gospe Snježne, 5. kolovoza okupe se Samoborci u zavjetnoj procesiji kroz svoj grad, kroz svoje ulice, noseći umanjeni lik Crne Gospe, Majke Božje Bistričke. I tako iz naraštaja u naraštaj prenose riječi koje je toliko puta znao izgovoriti pokojni msgr. Ivan Horvat, dugogodišnji župnik u Samoboru: Tko Mariju ljubi, taj se ne izgubi.

Njegov sadašnji nasljednik, prečasni Vladimir Bogdan, župnik i dekan nastavlja tu tradiciju i sam potiče sve što je vezano uz ovo hodočašće uz svesrdnu pomoć preostalih župnika našeg Grada: vlč. Damira iz Luga i vlč. Ivana iz Domaslovca. Tu je i čitav niz obitelji, udruga i bratovština koji sve snage ulažu da se ova višestoljetna tradicija prenese na nove naraštaje.

Pobliže po danima to izgleda ovako: 1. kolovoza, već od jutarnjih sati spremaju hodočasnici svoje ruksake za hodočašće. Ranije dogovoreni odlasci prijatelja, ponekog novog hodočasnika te niz dugogodišnjih „romara“ počinju se ostvarivati na dva mjesta. Prva skupina kreće u 16 sati iz Samoborskog Otoka, iz kapele sv. Nikole pa nastavlja na skelu u Otoku, preko Brdovca i Pojatnog, pa dalje preko Jakovlja i Kraljevog Vrha prema Stubičkim Toplicama odakle je još 18 kilometara do svetišta. Ta skupina broji (ovisno o tome na koji dan pada 1. kolovoz) između 40 i 60 hodočasnika. Većinom su to župljani župe Domaslovec te Otočani, a veći je broj župljana iz Svetog Martina pod Okićem. Tako je bilo i ove godine. Blagoslovio ih je kapelan iz Samobora, vlč.Vlado Letinčić te nakon prigodnih riječi uputili su se na put. Uz nekoliko odmora, svi su stigli na cilj, u svetište, oko pola 8 sljedeći dan. Molitvu kod svakog raspela predvodio je vjeroučitelj Radovan Librić, stavljajući pred Gospodina i njegovu Majku molitvu i zahvalu za razne nakane. Hodočasnici su vrlo različite dobi, od onih najmlađih pa do starijih.

Druga skupina kreće tradicionalno (od početka 80-ih godina prošlog stoljeća) s večernjom misom u 19 sati u župnoj crkvi sv. Anastazije. Nekada se kretalo u noći 2. kolovoza, a da bi se izbjegla žega dana već 30 godina vrijeme polaska je u večernjim satima, 1. kolovoza. Postoji niz obitelji koje svaku godinu sudjeluju. Uglavnom seoske obitelji iz svih naših župa te pojedinci, dosta onih koji idu prvi put. Ta skupina broji preko sto hodočasnika svake godine. Ove godine oko 140. I oni različitih godina nakon euharistije i blagoslova kreću na put dugačak oko 55 kilometara. Put ide preko Hrastine, Strmca na Podsusedski most, pa uz samo Sljeme do Bistre i dalje preko Kraljevog Vrha do Stubičkih Toplica, Donje i Gornje Stubice do samog Svetišta. Put je naporan. Nema hodanja u skupini već svatko hvata svoj ritam. Vrijeme dolaska se tako rastegne na više sati. U noći se blaguje, odmara, moli, razgovara, pjeva…

2. kolovoza, svečanim ulazom, ulaze pješaci u svetište, obilaze cintor svetišta, ulaze u baziliku i oko oltara s pjesmom najavljuju samoborsko hodočašće. Prvi put zaori se kitica poznate pjesme: Nas je otpravila, tebe je pozdravila, sveta Anastazija, Majko Božja Bistrička. Raduju se Samoborcima upravitelji svetišta, propovjednici, kramari, medičari, ugostitelji jer znaju da već tradicionalno 3. kolovoza je svetište ispunjeno čitav dan s preko tisuću hodočasnika. Pješaci se spremaju na odmor. Pojedine kuće u Mariji Bistrici za 70-ak kuna primaju hodočasnike na konak. Neki su kod pojedinih obitelji već desetljećima. U večernjim satima je euharistija. Pješaci traže svećenika za ispovijed i obavljaju u molitvi svoje zavjete i šapću Mariji svoje molbe i izriču zahvale. U većem broju već dvadeset godina okupljaju se u večernjim satima Samoborci na kalvariju s svijećama. Ove godine išla su iz Samobora dva autobusa i mnoštvo privatnih automobila te je nekoliko stotina ljudi bilo na ovoj lijepoj pobožnosti koju su započeli početkom devedesetih godina prošlog stoljeća mladi predvođeni Radovanom Librićem, tadašnjim studentom Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Iz godine u godinu broj sudionika se povećavao. Danas su na kalvariji i samoborski župnici te ovaj dio pobožnosti zbog posebnog ugođaja svijeća i molitve kao i pjesme te nadahnutih razmatranja Muke Gospodina Krista ostavlja poseban trag u duši svakog čovjeka. Iz kalvarije okrjepa u gostionicama i Bistrica polagano tone u noć.

3. kolovoza je već tradicionalni datum samoborskog hodočašća. Neki put je to u tjednu, a neki puta u vikendu. No gotovo nikada nije ispod tisuću hodočasnika prisutno u svetištu. Autobusi kruže po samoborskim selima u ranim jutarnjim satima a hodočasnici ih popunjavaju. Pjesma i jutarnja molitva su neizbježni. Po dolasku u svetište susret s likom Gospe, okrjepa, oblačenje narodnih nošnji i priprema na ulaznu procesiju.

Od lika Majke Božje podno kalvarije kreće procesija satkana od šarenih boja narodnih nošnji, kikli te barjaka i gromoglasne pjesme. Silan narod pjesmom želi počastiti Majku Božju. Zajedničkim ulazom u baziliku želi se naglasiti crkveno zajedništvo svih župa našeg Grada, starodrevne župe sv. Anastazije. Po ulasku u crkvu, zagledani u Lik Majke Božje mnogi ispuste suzu pritisnuti svakodnevnim brigama svog života. Molbe i prošnje te zahvale poznate su svakom hodočasniku ponaosob, a zajednička molba stane u zaziv koji se toliko puta otpjeva: Čuj Majko čuj, svoje djece glas, ne daj da nas bijeda bije, brani brani Majko nas!

Euharistiju predvodi netko od propovjednika tih dana angažiran u svetištu. Samoborci su toga dana najbrojniji uz ostale župe.

Nakon odmora slijedi popodnevni dio koji započinje s kalvarijom koja je često pod jakim suncem te je potrebno veliko odricanje da bi se došlo do kraja kalvarije razmatrajući Muku Gospodinovu. Na 14. postaji slijedi kratki nagovor župnika. Poticaj je to svim prisutnim za nastavak života kad se hodočasnici vrate u Samobor.

Iza kalvarije odlazi se u baziliku gdje je oproštaj pjesmom. Obilazeći oko oltara ljudi ne okreću Kipu Majke Božje leđa već hodajući natraške, mole Boga da im dadne zdravlje da bi i sljedeću godinu bili u svetištu sa svojom obitelji i prijateljima. Mnogi starci koji su po kućama a zbog bolesti i starosti više ne odlaze u svetište u mislima su u tim trenucima u bazilici sa svojim Samoborcima koji stoljećima pokazuju pravu ljubav prema svojoj Gospi.

Na blagdan Gospe Snježne, 5. kolovoza, sastaju se hodočasnici u Gajevoj ulici, nekad Rajzerovom posjedu, tu gdje je bio kraj Grada i u svečanoj procesiji ulaze pred župnu crkvu gdje svečanom euharistijom zahvale za sve milosti koje su primili. Ta procesija bila je zabranjena u vrijeme komunizma da bi bila obnovljena 1990. godine i na njoj je sudjelovalo više od deset tisuća ljudi dolazeći u Grad iz svih pravaca pješice. Danas je ona u manjem obimu, ali isto tako svečana i ponosna, puna zahvale, pjesme i molitve. Ove godine na čelu procesije, uz križ, bila su dva konjanika s hrvatskim barjakom, vjernici u narodnim nošnjama, udruge s svojim barjacima, svećenici svih župa, oci franjevci te mnoštvo puka, najviše iz sela okolice Grada.

Sadašnji župnik, prečasni Vladimir Bogdan, ima poseban osjećaj za tradiciju i iskrenu pobožnost Samoboraca. Njegov zanos pretače se pjesmom i poticajnom propovjedi u srce svakog vjernika. Želi potaknuti svakoga vjernika da se nastavi ova tradicija. Misa koja je bila uz župnu crkvu, propovijed koja je bila poticaj čuvanja vjere, obiteljske molitve i spas od sekularizma koji je zahvatio veliki dio Europe te iznova poticaj za osobno obraćenje uz Sveto Pismo biti će još dugo prepričavana među vjernicima. Poticaj župnika, njegova sjetva sjemena, Riječi Božje palo je na mnogo plodno tlo, srca vjernika koji su ga slušali.

Nakon ophoda oko oltara i oproštajnih pjesama zapjevala se na poticaj prečasnog župnika Bogdana i ona stara samoborska, Marijanska, već pomalo zaboravljena: Vsi u glas jezici…, koju je započela Dragica Kovačić iz Klokočevca i time postavila pitanje svim prisutnima - čuvate li baštinu svojih djedova?

Ovo, tradicionalno hodočašće koje završava baš na državni blagdan, Dan Domovinske zahvalnosti, budi iz godine u godinu zahvalnost za Domovinu, Rod i ovaj prelijepi kraj u kojem živimo. Možda bi trebao veći angažman turističkih djelatnika da ova procesija zaživi u svim promidžbenim materijalima baš kao ona sv. Vlaha u Dubrovniku ili ona Majci Božjoj od Kamenitih Vrata u Zagrebu, da bude poticaj očuvanja identiteta Grada u kojem živimo. Jednom godišnje mogu se vidjeti u većem broju narodne nošnje, to neprocjenjivo bogatstvo koje čuva naš narod. No vrijednije od toga je vjernost Bogu, korijenima kojima stoljećima pripadamo, a koje je tako teško očuvati u ovom globaliziranom svijetu.

U toj večeri 5. kolovoza, dok je pjesma odjekivala samoborskim trgom, prolazili ljudi u narodnim nošnjama, protutnjala konjska zaprega, a stolovi kafića bili prepuni, bilo je lijepo biti dio toga ozračja koji proslavlja Majku Božju, ali i Domovinu koju smo u krvi stekli.

Radovan Librić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)