Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Samoborska salamijada je završila, ali neki su "repovi" ipak ostali

Lijepim poklonom razveselili žumberačku familiju

Vješti organizatori Samoborske salamijade svake godine za sve nagrađene po brojnim kategorijama i konkurencijama osiguravaju vrijedne i privlačne nagrade, ali ponekad se događa da je nekima više do "diplome", zlatne, srebrne ili brončane šajbe, nego do priznanja "u naturi".

Ove je godine, kao pojedinac koji je u posljednjih deset godina zaslužio najveći broj zlatnih i srebrnih šajbi, posebnu nagradu primio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Isporučena mu je u vidu prvoklasne šunke mesnice Super–mes Branka Vidovića, ali je Bandić, u svom stilu poručio: "Ja moram ići dalje delati, a šunku darujte nekome potrebitom!".

Predsjednik Udruge Zlatna šajba Dubravko Viduč, kao i obično, znao je koga treba pitati, a brzomisleći Mile Vranešić, župnik stojdraški (i, za manje upućene, žumberački biskupski vikar protojerej stavrofor) odmah je ukazao na potrebite iz svog kraja, iz Jelenića.

Obitelj Žapkar, majka Danijela te djeca Domagoj (15 godina), Matija (12) i Antonio (6), prije nešto više od godine dana ostali su bez supruga i oca Danijela. Njihov, i inače nimalo lak, život na Žumberku, pomalo napuštenom, zapuštenom i ignoriranom od "šire društvene zajednice", mogao se polagano pretvoriti u priču kakvih smo se posljednjih godina nagledali. Treba istaknuti da im je Grad Samobor ponudio manji stan u Samoboru, ali je obitelj ipak, umjesto skučenog prostora u gradu, izabrala život u žumberačkim prostranstvima i u, kako kaže Mile Vranešić, "rezidencijalnom dijelu Lijepe naše".

Ruševnu kuću pomogli su obnoviti dobri ljudi, kojima obitelj izražava veliku zahvalnost, a obnovljeno je krovište, građevinska stolarija, sanitarije i još ponešto.

No, život ide dalje, dečki rastu na friškom zraku, mlado je to i zdravo, pa "nešto sa strane" uvijek dobro dođe.

I tako se, početkom svibnja, na Žumberak uputila reprezentativna ekipa Zlatne šajbe, na čelu s predsjednikom Vidučem, uz neizostavnu potporu Milinka Perkovića i nižepotpisanoga. Usput smo u Stojdragi "pokupili" župnika Vranešića i svi zajedno se, kroz maglu i kišicu, po cesti koja kao da je prošla minobacačko granatiranje, uputili prema Jelenićima. Osim prijespomenute šunke, prikupilo se tu još darova, ponajvećma suhomesnatih proizvoda iz Vidučeve Vindicije jelen.

Što reći? Kod Žapkarovih je bilo veselo, jer ne dolaze gosti baš svaki dan (osim Mileta, kod kojega stariji dečki stalno ministriraju), a i nama je bilo drago vidjeti zahvalnost u dječjim očima.

No, trebalo je krenuti dalje, budući da su Miletove nakane bile i sakralno–turističkog karaktera. Usmjerio nas je prema crkvi svetog Ivana Krstitelja u Grabru, budući da on brine i o toj župi, koja još od 1942. godine nema svoga župnika. Uz upečatljivu priču o crkvi, župi i "žumberačkim mučenicima", Mile nas je proveo crkvom i bivšom školom, koja sada služi za okupljanja župljana.

A onda, povratak. Prvo pod breg, pa natrag na breg, ostaviti Mileta u Stojdragi, pa natrag u Samobor.

I tak to ide. Ak hočeš napravit nekaj doboga i nekaj videt, moraš se malo proluftat i dobro zdrmat po žumberačkim cestama.

Ali, vredilo je.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)