Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Imamo Samobor, ali kakav?

Kulturocid u centru Samobora

Već se dvadeset godina neki busaju: "Imamo Hrvatsku", tako da su mnogima i prsa poplavila od tog busanja, a od jučer su nam i odškrinuta vrata za ulazak u Europsku Uniju.

Sve je to lijepo i pohvalno, no mene brine pitanje imamo li mi Samobor? Mislim na onaj lijepi Samobor o kojem je pisao Matoš, uspoređujući ga sa Schönbrunom i drugim lijepim mjestima u tadašnjoj Europi. Isto tako mislim na Samobor koji je u daleko siromašnije vrijeme imao Društvo za uljepšavanje grada, u kojem je uređen Anin perivoj ili kako mi danas zovemo Park-šuma Anindol, mislim na Samobor u kojem je još 1883. godine izgrađeni današnji "Tancplac". Mislim i o Samoboru kao obrtničkom gradu s razvijenim gospodarstvom, o uvijek rado posjećivanoj izletničkoj destinaciji, o gradu u kojem gradska poduzeća zaista profesionalno obavljaju posao za koji su zadužena.

Danas zapuštene površine Anindola ni u kojem pogledu ne možemo nazivati Aninim perivojem, s imenovanim šetnicama kakve su bile, ni park-šumom, već prije zapuštenom šikarom na dijelu brda Tepec. Razmišljam: koliko bi se redovnim i pravilnim održavanjem tog prostora, čišćenjem šume od šikara te izvlačenjem svih trulih i za sječu predviđenih stabala moglo proizvesti komposta i drvnog briketa, koliko bi takva briga obogatila budžet poduzeća zaduženog za njegovo održavanje, a Anindolu ponovo vratila ime park-šume?

Ali, jednako tako razmišljam i o gradu u kojem se ne poštuju utvrđeni uvjeti za izgradnju, posebno na prostorima predviđenim za izgradnju obiteljskih kuća, o devastaciji najvrednijih površina, o gradu u kojem se grade određene nepotrebne i neprimjerene prometne površine, bez prethodno izrađenih studija o budućim prometnim opterećenjima i smjerovima vođenja prometa, o uništavanju fasada, o dozvoljavanju i ozakonjenju parkiranja automobila na glavnom gradskom trgu, dok se u kulturnoj Europi izbacuje sav promet iz centara grada, i još o mnogo toga. Sve to zajedničkim imenom nazivam kulturocidom.

Kao najnoviji primjer maćehinskog ili, konkretnije rečeno, kulturocidnog odnosa u našem gradu, navodim nedozvoljeno uništenje fasade obiteljske kuće pokojnog Ivice Sudnika.

I to ne samo radi lokacije tog objekta u blizini glavnog trga, na početku Langove ulice, već i radi značaja Ivice Sudnika i njegovog rada za naš grad. Konačno, radi svog svestranog, posebno kulturno-muzejskog angažmana i rada, bio je imenovan doživotnim počasnim gradonačelnikom Grada Samobra.

Radi toga moram postaviti pitanje: je li bilo humano, kulturno i konzervatorski opravdano tu kuću unakaziti na način koji imamo prilike vidjeti? Mala urarska radionica, koja je za života Ivice Sudnika bila dio muzejske zbirke, pretvorena je u veliki stakleni izlog firme Tele2, a čitav I. kat, čak i preko postojećih prozora, postao je reklamni pano te firme.

Zar se nismo prije par godina borili protiv postavljene reklame u Livadićevoj ulici za jednu ćevabđinicu, koja je kvarila vizuru u smjeru Starog grada?

Zar je i to briga za naš grad, zar se tako odnosi prema našoj baštini i ljudima koji su svojim radom zadužili ovaj grad?

Da se slučajno danas u ovakvom Samoboru pojavi veliki književnik A.G. Matoš, zasigurno za njega ne bi imao tako lijepe riječi kao prije sto godina.

Želim vjerovati da će ova odškrinuta vrata EU ipak donijeti i malo više zahtjeva za kulturniji i osjetljiviji odnos odgovornih ljudi i gradskih službenika za ono što smo baštinili od naših predaka te da će zaista služiti gradu, a ne pogodovati nekima.

Branko Adamek

Samobor – secesijska štala pored Zagreba

O teladi koja je od Sudnikove kuće napravila to kaj imamo prilike videt lepo je napisal Branko.

Ja bum još malo dodal.

Jedna od najljepših samoborskih veduta, onaj pogled na crkvu svete Anastazije iz Perkovčeve ulice u potpunosti je posljednjih godina upropaštena. Perkovčeva ulica nakrcana je divljačkim reklamama koje strše iz zidova kuća, a kućice ispod crkve posebna su priča.

Na stranu sad "originalno" arhitektonsko rješenje prozora i vrata na kući u kojoj se nalazi Foto Samoborček, a koje izaziva jezu kod svakog imalo kulturnijeg čovjeka i Samoborca, ali podatak da se na pročelju i oko njega nalazi točno 5 (pet) natpisa, koji upućuju na činjenicu da se baš tu nalazi Foto Samoborček, veseli nas sam po sebi. Da neko slučajno ne fula vrata i prejde v mesnicu. Plus toga, kao poseban dodatak, koji daje dodatni urbani štih, s prozora visi i velki komad papira na kojem piše da se tu nekaj i iznajmljuje.

Do nezaobilazne fotografske radnje nalazi se zlatarnica Ivana, slično nakićena i nakrcana porukama.

Fali još samo da tu negde neko na stup zabije natpis "PRODAJEMO KRAVU, STAJSKI GNOJ I DOMAČU RAKIJU. JAVITE SE U KUČI", pa da se čovek, pa bil on i Samoborac, oseća ko zadnje govno.

Ajde da se sve to nalazi negdje na rubu grada, u pripizdini, gde to niko ne vidi, ali u samom centru grada, pa bil to več ionak devastirani Samobor, to je ipak preveč, čak i za nas kaj smo sega nafčeni trpet i zdurat.

Da zaključimo.

U svjetlu referenduma od prije par dana: ima li toga u Europskoj Uniji? Ima. Poznata su dva slična slučaja u Rumunjskoj i jedan u Bugarskoj. Ni u jednoj zemlji zapadnije od nas nije zabilježeno niš slično tome. Nije to moguće, na primjer, ni u Varaždinu, Koprivnici...

Pitanje: može li vlasnik kuće u urbanoj sredini na nju (kuću) nasrat kaj mu god padne na pamet, samo zato kaj je kuća njegovo vlasništvo?

Odgovor: u civiliziranoj zemlji ne može.

Pitanje: imaju li gradovi (pa čak i ovakav kakav je Samobor) instrumente, mogućnosti i alate za sprečavanje divljačkih nasrtaja na urbanitet?

Odgovor: imaju (ima).

Pitanje: pa zakaj se onda niš ne dela na tome da se to spreči i da se grad dovede u red?

Odgovor: nemam pojma.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (8)