Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Inicijativa Jože Prudeusa za rješavanje pitanja sigurnosti u prometu učenika Osnovne škole Samobor

Prolaz za bezbrižan put do škole

Stari dio Samobora, onaj Samoborcima i tolikima koji ga vole najpoznatiji i najljepši, smjestio se u tijesnoj udolini, kotlini između dvaju bregova: Tepca s jedne i Stražnika s druge strane. Sredinom protječu potok Gradna, Livadićeva i Starogradska ulica. Tu se zgusnulo sve ono što Samobor čini privlačnom razglednicom. I doista, u neka predvremena današnjem, ovome se nije imalo što dodati, a pogotovo oduzeti.

Mnogima, nažalost, Samobor nije već poodavno malo, ljupko, omiljeno izletište. Pogotovo ne "malo"(!). Tek rijetki, koji se približavaju stotom rođendanu, imali su povlasticu živjeti u Samoboru, gradiću s tri, a kasnije pet tisuća žitelja ugodno raspoređenih od Langove do Šmidhenove, raštrkanih kratkom Gajevom i Perkovčevom koja se negdje oko Zagrebačke zaustavljala.

U samo nekoliko desetljeća umnožio se broj stanovnika sedam puta - pa s 5 na 35 poskočio. Nekoć sela samoborske okolice spojiše se sa samoborskim ulicama. Uznizale se kuća do kuće, od Podsusedskog mosta do mosta preko Gradne ispod Staroga grada, stisnula se dvorišta jedno uz drugog od Bregane do vojarne. Novi Samobor-gradići sagradiše se na sve četiri strane. Ne tako davno već je i Južno prestalo biti rubno.

S ovim činjenicama uselili se u grad (ma kakav gradić!?) i sve brojniji i složeniji problemi. Dok su u vrijeme gradonačelnika Šmidhena osnivali Društvo za poljepšavanje Samobora, a on pošumljavao goli Stražnik; dok se u Livadićevo vrijeme amo stizalo seoskim kolima i gospodskim kočijama, pa desetljećima potom tek Samoborčekom, kasnije autobusom dva puta prije, dva poslije podneva, i to samo iz pravca Zagreba (u drugim smjerovima se pješačilo ili u kolima s volovskom zapregom vozilo), danas su ulice ispresijecale Giznik i Stražnik, stotine je autobusnih polazaka i dolazaka danju, a i sve više noću, kruži se od Samobora do skoro svakog sela.

Priču o gradnji obilaznice Levičar bi smatrao dobrom samoborskom šalom. Ili bi čudakom smatrali nekoga da je samo prije tridesetak godina proročki trabunjao o nezaobilaznoj potrebi tunela ispod Dubrave. Koješta! Srećom je Gradna plitka, inače bi se zasigurno danas, kakva su (ne)vremena došla, već ustalila uzvodno i nizvodno od Medsava do Rudarske drage brodska linija.

No, stvari, kako su krenule brzo nizbrdo, ubrzo su pokazale da će štošta u gradu trebati o čemu se nekoć nije ni sanjalo. Nažalost, za mnoge će civilizacijske novotarije doći ili već stiže danak na naplatu. Suzimo ovu lamentaciju: što je tu je, kako je tako je. Suzimo priču (istinu) na gorući problem koji danomice sve više ugrožava živote najmlađih stanovnika Samobora. U pitanju su djeca. Đaci OŠ Samobor.

Očito je da su odluku o izgradnji škole na Stražniku donijeli ljudi koji nisu mislili koliko daleko ćemo u prometu otići, i to samo u pedesetak godina. Ima li ljepšeg mjesta za školu nego u miru podnožja Stražnika, na rubu šume, a stotinjak metara od središnjeg samoborskog trga. Pravo su izabrali u pravo vrijeme, ali ne za kriva vremena koja su prebrzo dojurila.

Suzimo okvir priče (istine) na trokut Šmidhenova - Obrtnička - Stražnička. Vremenski između rujna i lipnja. Niz spomenute ulice u kojima je i dvosmjerno kretanje prometala otežano, a onih većih gotovo nezamislivo, kolaju od jutra do večeri, uz svekoliku nemoć triju semafora, osobni automobili, kamioni sa i bez prikolice, betonske mješalice, autobusi, motori, bicikli (odvažnijih vozača), jureći pokraj pučkoškolaca, tek djelomice dijelom puta osiguranog kojih pedesetak metara željeznom ogradom, a većim dijelom gotovo se očešu kotači o dječje torbe. Imajmo na umu da je u prometno zgusnutom raskrižju smješten i vatrogasni dom!?

Prizemljimo kazivanje, jer činjenice ne dopuštaju ikakva odgađanja rješenja ovog opasnog stanja. Kada se nesreća dogodi, kada prvo dijete završi pod kotačima i najobzirnijeg vozača – bit će prekasno za stavljanje ovog problema na dnevni red redovnih i izvanrednih sastanaka. Može li se pronaći optimalno rješenje za miran đački dan i roditeljski san o ovom, do sada i za sada, neprimjerenom prilazu školi? Mora. Žurno.

Riječ je o 800 (slovima: osam stotina!) djece koja dva puta dnevno hodaju uz rub(njak) moguće nesreće, pa ma tko bio kriv: nestašno dijete ili vozač kojemu se žuri. Ne može se preseliti školu, ne mogu se razmaknuti ulice, besmisleno je razmišljati o pothodnicima ili nathodnicima... Ali, moguće je promijeniti smjer kretanja, pronaći prolaz kojim će đaci do škole i iz škole ići bezbrižno, bez pratnje jurećih automobila.

Odmah da svima bude jasno: rješavanje ovog problema nema nikakve veze s budućom obilaznicom i bogtepitaj kada probijenim tunelom. Ovuda će i onda kad se to izgradi i probije, kolati prometala kolnikom, djeca nogostupom. Dok je škole tu gdje je, dok je Obrtničke i Stražničke takve kakve su.

Kada spomenusmo nogostup, onda treba istaknuti i posebnost ovih kojim koračaju mališani. Između tri semafora širina nogostupa je različita. Tridesetak metara je metar i nešto više, a na ostalim dijelovima, dakle pet puta više širina je vrlo promjenjiva - između trideset i pedeset centimetara. Uvjerite se da ima i odstupanja, pa na nekim mjestima ne prelazi niti dvadeset! Ovaj problem nema veze niti s bogzna kada izgrađenim novim autobusnim kolodvorom, jer crna dionica između dva semafora ostaje dok je škole na Stražniku.

Znači li to da ne postoji drugo rješenje nego po starom ili da đaci krenu preko krovova? Sugrađanin Dražen Ćosić, koji je i sam kao đak skupa s bratom iskusio opasnost koja vreba postojećim putom, a i strepio kad su mu nećaci bili prvašići, pokušava pronaći trajno sigurno rješenje: kroz park do škole! Širokom, popločenom (ili asfaltiranom) stazom iz Šmidhenove pred školska vrata. Pješačkom stazom, mirno i sigurno do i iz škole. Prolaz za promet ikakvim prometalima zabranjen.

Neupućenima u ovaj mogući spasonosni prolaz evo pojašnjenja. Ulaz u ovaj prolaz bio bi točno sučelice današnjem autobusnom kolodvoru. Blagom uzbrdicom ima pedesetak metara do školskog dvorišta. Pridruže li se tu još dobrohotni pojedinci i tvrtke za asfaltiranje, postavljanje rasvjete, možda klupe... staza đačkih i roditeljskih snova mogla bi postati stvarnost!

Istinabog, postoje tu i čestice privatnih vlasnika, o čemu treba svakako voditi računa poštujući zakonske okvire (riječ je o zemljištu na kojem nije predviđena niti dopuštena izgradnja, dakle to su povrtnjaci, koja voćka, stablo, grmlje, šipražje), ali postoji i nešto što je najbolje – razgovori, dobra namjera, dobronamjernosti... Dar, dogovorni otkup, zamjenski i slično. Ne poznam toliko zakone koliko zakon plemenitosti i općeg dobra.

Mada nije riječ o nečemu velikom, ipak i čestica je privatna čestica i potreban bi bio razgovor i dogovor. Interes sigurnosti djece interes je i gradske uprave, dakle i rješavanje neriješenog dijela buduće staze bilo bi u nadležnosti gradskih vlasti otvorenih za mudar, dobrohotan i pravičan dogovor s postojećim vlasnicima spornih čestica. Za opće dobro vrijedi dobro procijeniti što se daje, a koliko dobiva.

Naposlijetku i drugo, nipošto drugorazredno. Umjesto samoniklog raslinja, korova, drača, pravog boravišta za zmije i štakore, te stabala obraslih bršljanima, doskora (zašto ne?) uz stazu: tisa, lipa, jela, crni bor, javor... U srcu grada koji se nekoć dičio svojim perivojima – botanički vrt na putu prema školi! No, to je drugi dio ove priče koja bi bila lijepa tek kad bi se ostvario njen prvi dio.

Mogućnost da umjesto prvašića u školu idu roditelji teže je ostvariva od spomenute.

Joža Prudeus

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (33)