Prof.dr.sc. Darko Ropac, epidemiolog, pisac i stalni kolumnist Glasnika, a do sada ih je napisao točno 200
Kolumne u Glasniku za mene su svojevrstan ispušni ventil
Prof.dr.sc. Darko Ropac rođen je 1947. godine u Varaždinu. Gimnaziju je završio 1965. u Bjelovaru, a Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1970. godine. Magistrirao je, a potom doktorirao iz područja epidemiologije 1983. godine. Redovni član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske postao je 1993., a za redovnog profesora epidemiologije izabran je 2003. godine na Medicinskom fakultetu u Splitu. Iste godine stekao je i zvanje primarijusa.
U kolovozu 1991. godine ja-vlja se kao dragovoljac u Oružane snage RH. Do travnja 1992. godine bio je načelnik sanitetske službe za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem. Potom je bio zapovjednik Glavnog sanitetskog stožera RH. Promaknut je u čin brigadira početkom 1992. godine. Od 2019. redovni je član Hrvatskog generalskog zbora. Od 1996. do 2003. godine nalazi se na mjestu ravnatelja Instituta pomorske medicine Hrvatske ratne mornarice u Splitu.
Od 2003. do 2005. godine radi na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu kao redovni profesor epidemiologije i pročelnik Katedre za javno zdravstvo.
Do sada je u svom radu objavio više od 170 stručnih i znanstvenih radova. Bio je voditelj istraživanja u nekoliko znanstvenih projekata. Organizator je većeg broja znanstvenih kongresa i skupova. Urednik je i koautor 20 sveučilišnih i visokoškolskih te dva srednjoškolska udžbenika.
Objavio je pet romana, a šesti je u pripremi.
Za ratne zasluge i aktivno sudjelovanje u obrani tijekom Domovinskog rata odlikovan je s više odličja.
U Samoboru živi zadnjih 17 godina, a u Glasniku Samobora i Svete Nedelje piše kolumnu koja bez prekida izlazi u zadnjih 200 brojeva.
Iz vaše je biografije jasno da Vam je aktualna pandemija, nadamo se na zalasku, kao epidemiologu, došla “kao naručena”. Naravno, u profesionalnom smislu. Kako sada vidite situaciju oko Covida-19?
Imate pravo. U ovoj pandemiji šira javnost spoznala je značaj epidemiološke struke i do koje mjere ona može utjecati ne samo na kvalitetu našeg života i ekonomsku situaciju, već i na sam naš život.
Nakon nekoliko valova pandemijskog ciklusa, uzrokovanih promjenom genetske strukture virusa sklonog promjenama, čini se da je njegov pandemijski potencijal na izmaku. Većina populacije je bila u kontaktu s virusom (što ne znači da su nužno i oboljeli) te je stvoren prirodni imunitet, koji je znatno bolji i dugotrajniji od onog nastalog nakon cijepljenja. A preko polovice populacije, osobito ugroženih skupina stanovništva, dodatno je cijepljeno. Uz sve to dolazi povoljnije godišnje doba, gdje socijalni kontakt nije tako blizak, jer boravimo više na otvorenom prostoru. Svejedno i dalje treba biti oprezan i pridržavati se uputa Stožera o nošenju zaštitnih maski u bliskom kontaktu s većim brojem ljudi, osobito u zatvorenim prostorima.
Što smo općenito naučili o pandemijama u protekle dvije godine?
Naučili smo da nepoštivanje struke dovodi do ozbiljnog narušavanja zdravlja, koje može završiti smrtno ili s teškim doživotnim posljedicama, te do ozbiljnog ugrožavanja cjelokupnog gospodarstva. Posljedice pandemije, koja još nije završila, mogu se usporediti s ratom iz devedesetih. Umrlo je više ljudi, ostalo je više invalidnih osoba, a gospodarstvo je nazadovalo.
Pišete i romane. Za one koji ih nisu čitali, koja je to vrsta proze? Koje je njihova tematika? Tko su junaci?
Prije svega moram reći da sam počeo pisati vrlo kasno, tek sa šezdeset godina. Bio sam angažiran u struci i znanosti, o čemu govore brojni sveučilišni udžbenici i stručni/znanstveni članci koje sam objavio i, dakako, u Domovinskom ratu, kada sam također objavljivao radove u inozemnim medicinskim časopisima o strahotama i posljedicama ratnih zbivanja.
Prva moja knjiga je beletrizirana autobiografija. Radnja počinje od završetka mog studija medicine i prolazi kroz sve faze i društvene okolnosti u kojima sam živio. Knjiga nosi naslov Razotkrivanje mikroba dvaju svjetova - životna priča jednog epidemiologa. Kako naslov kaže, u knjizi razotkrivam mikrobe koji dovode do bolesti čovjeka i “mikrobe” među ljudima koji izazivaju bolest društva. U drugoj knjizi Sjećanja na Bjelovar - priče iz djetinjstva opisujem svoja najranija sjećanja na grad u kojem sam živio do odlaska na studij. Slijedi roman Muke po Ivanu, u kojem pratim život hrvatskog intelektualca koji se susreće s fašizmom, odlazi u Španjolski građanski rat, potom u partizane, završava u koncentracijskom logoru, da bi nakon rata stradao u antisovjetskim čistkama. Potom sam objavio roman Sjene prošlosti, u kojem donosim potresnu priču koja započinje 1941. godine, na samom početku Drugog svjetskog rata, a završava 1991. padom Vukovara. Prateći živote triju generacija u dvije obitelji, čitatelja suočavam s tragičnim događajima na prostoru naše domovine. Prošle godine objavio sam roman Priča iz Domovinskog rata – tako je počelo, u kojoj pratim sudbinu glavnog lika i njegovih suseljana u zapadnom Srijemu, na samom početku agresije na Hrvatsku. Preda mnom je gotov tekst svojevrsnog nastavka Sjećanja na Bjelovar, u kojem nadopunjavam propušteno u prvoj knjizi. Čekam izdavača!
Jednom smo već razgovarali. I onda i sada je neizbježno pitanje: kako vidite i doživljavate Samobor? Vidite li kakve promjene... na bolje ili na gore...
Zbivanja u našem Gradu odraz su općih društvenih zbivanja i tempa prosperiteta čitave države. Od uljuđenog obrtni-čkog grada postali smo grad bez obrtnika. To je velika šteta, jer se gube brojne zanatlijske vještine i šarm grada. Okrećemo se nekim drugim načinima zarade novca i razvoja. Svaka gradska vlast donosi nešto novo, po principu “nove metle”. Nekada na bolje, a nekada na lošije.
Koji bi novi sadržaji mogli podići kvalitetu života u našem gradu?
Kako je turizam važna go-spodarska grana, a Samobor je sigurno turistička destinacija, vjerojatno bi trebalo još više napora uložiti da posjetitelji ovdje ostanu nekoliko dana, a ne samo onako, “u prolazu”. Imamo bogatu gradsku povijest, imamo Bogom danu prirodu, imamo brojna zanimljiva događanja, ali to samo po sebi nije dovoljno da se zadrži posjetitelje. U promidžbi treba biti aktivniji, da ne kažem agresivniji.
Samoborci su sve stariji, kao, uostalom, i čitava naša populacija. Gube se tradicionalni oblici obitelji s više generacija pod istim krovom. Potreba za kvalitetnim domom za starije i nemoćne u vlasništvu grada ili županije nasušna je potreba.
A za one aktivnije, zatvoreni bazen bio bi kao “dar s neba”. O tome se govori desetljećima. Pred izbore svi to ističu u svojim programima. A nakon izbora nikome ništa, kao da nije obećano.
Kako bi se mladi zadržali u gradu nužan je razvoj visokog obrazovanja, koje bi usmjerilo mlade prema novim tržišnim izazovima, prema novim vještinama koje se traže u modernoj privredi. Inicijative postoje, ali sve je to, nažalost, predaleko od realizacije. Umjesto da privučemo mlade na studij u Samobor, naši mladi odlaze.
Ne možemo izbjeći pitanje o ratu u Ukrajini, posebice zbog toga što ste aktivno sudjelovali u obrani tijekom Domovinskog rata. Kuda to ide i kako bi moglo završiti?
Nažalost, povijest nas uči da svaki rat traje barem pet godina. Problem je u tome što se niti jedna sila, pa niti NATO, ne usudi ući u konflikt s Rusijom, jer bi to bio uvod u novi svjetski rat. Rat će trajati sve dok se ne iscrpe gospodarski potencijali agresora. Nastojanja međunarodne zajednice da ekonomski skrši Rusiju moguće će uroditi plodom kroz nekoliko godina, ne prije. Do tada će Ukrajina biti posve razorena. Nažalost, Rusija raspolaže s ogromnim ratnim potencijalom, koji je dovoljan da uništi tako veliku zemlju kakva je Ukrajina. A na kraju će sve završiti pregovorima pod međunarodnim patronatom. Gubitnici će biti i ukrajinski i ruski narod!
Dugogodišnji ste kolumnist u Glasniku Samobora i Svete Nedelje. Što Vam i koliko to znači?
Uvjerenja sam da je društvena obveza intelektualca da doprinese razvoju i ugledu sredine u kojoj živi. Nakon ostvarene znanstvene i nastavničke karijere sada je na redu društvena afirmacija mojih stavova. Nisam pobornik zakulisnih igara i onoga “da sam ja na tom i tom mjestu...”. Svaki dobronamjeran i konstruktivan osvrt na društvena zbivanja obveza je istinskog intelektualca. Za mene pisanje kolumni o društvenim temama na lokalnoj, državnoj ili svjetskoj razini znači iskazivanje svojih stavova. Kolumne su za mene svojevrstan ventil. Ako već ne mogu nešto učiniti kroz strukture vlasti, mogu napisanom riječju. Poznata je ona da je pero ubojitije od metka (a ne ubija). Pitam se ponekad čita li netko odgovoran dobronamjeran osvrt, da ne kažem kritiku, na probleme. Ili se i dalje drže one da “psi laju, a karavane prolaze”. Šteta! U Samoboru ima intelektualaca, a ja si umišljam da sam jedan od njih, onih koji su svojim radom pridonijeli ugledu naše domovine i grada, ali je sasvim neznatna gratifikacija od strane svih razina vlasti. Tješim se da to nije važno, da je važnija moja misija angažiranog intelektualca od veličanog poslu-šnika.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)