Lena Đapić, predstavnica makedonske nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji
Sve je počelo s KOČOM Racinom i tiskanjem NJEGOVE zbirke Beli mugri
Lena Đapić rođena je 1953. godine na jugu Makedonije, u Gevgeliji. Odrasla je u Skopju, gdje je studirala pravo. Sa suprugom Hrvatom i djecom potom se najprije seli u Konjic (BiH), zatim u Zagreb, a od 2007. godine živi u Harmici kod Zaprešića. Jedna je od osnivačica Zajednice Makedonaca u Republici Hrvatskoj i Hrvatsko-makedonskog društva, kulturno-umjetničkih društava koji njeguju makedonsku glazbu, te aktivna članica vijeća makedonske nacionalne manjine Zagreba i Zagrebačke županije. Kao organizatorica brojnih događanja, uvijek ističe i tradicionalnu makedonsku kuhinju, čije originalne okuse predstavlja kroz svoje tri objavljene zbirke recepata.
Koliki je broj pripadnika makedonske nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji i koliko su povezani?
- U samoj Zagrebačkoj županiji, ne računajući Grad Zagreb, živi oko 200 Makedonaca. Uglavnom se tu radi o sklopljenim brakovima ili drugim obiteljskim odnosima, neki od njih bili su tu o ovim krajevima u bivšoj vojsci, a dio ih je ostao nakon studija u Zagrebu. Zagreb je, što se toga tiče, još uvijek najintelektualnija hrvatska struktura po pitanju makedonske dijaspore. Makedonci su na ova područja manje dolazili u pečalbu, zbog samog rada i mogućnosti zapošljavanja, već radi obrazovanja i svega što je s time u vezi.
Gdje još, u znatnijem broju, žive Makedonci?
Ako izuzmemo Zagreb, u kojem živi oko 1500 Makedonaca, u ostalim županijama ima nas svugdje pomalo. Ono što zabrinjava je činjenica da se djeca i mlađe generacije ne izjašnjavaju kao pripadnici makedonske nacionalne manjine, kao Makedonci. Ta je pojava posebno izražena u novije vrijeme, jer iz niza razloga lakše se deklarirati kao Hrvat pa tako izbjeći administracijska “potpitanja” pri zapošljavanju, upisu na fakultet ili nečem sličnom. Oni stariji polako “izumiru” i taj broj konstantno pada. Meni je ovo već treći mandat predstavnice makedonske manjine u Zagrebačkoj županiji, a prije toga, dok nisam preselila u Harmicu, bila sam i u Zagrebu. Zato imam širi pregled stanja, imam svoju “publiku” koju sam odgojila, da tako kažem, prvenstveno u Zaprešiću. Tu moram naglasiti da se radi ponajprije o kulturnom djelovanju i očuvanju tog dijela makedonskog identiteta u Hrvatskoj.
To je gotovo uvijek prvi i daleko najznačajniji doprinos svake od manjina. Što sve radite na tom polju?
Nastojimo svake godine, ili barem svake dvije godine, objaviti neku knjigu, tiskanu publikaciju makedonske tematike. Sve radimo uz pomoć Hrvatsko-makedonskog društva, jer teško je danas, pogotovo financijski, samostalno izgurati bilo koji projekt do kraja. Lakše se okupljamo oko glazbe i glazbenih manifestacija, koje su svima nekako i najprivlačnije. Osobno sam sudjelovala u osnivanju danas nadaleko poznate etno skupine Ezerki i orkestra Sedum osmini, koji djeluju unutar Hrvatsko-makedonskog društva. Od amaterskih početaka, tijekom godina podignuli smo se na poluprofesionalnu razinu. Imamo dobre glazbenike, aranžera koji je akademski obrazovan i, mada je dečko iz Sarajeva, zaljubio se u makedonsku glazbu, a naša voditeljica je unuka Miljenka Prohaske. Dugo su s nama pa odjednom shvatite da su to odrasli ljudi, 40-godišnjaci i naviše po godinama. Snimili smo 5 CD-a, objavili jedan “The Best of”, snimili dokumentarni film o svemu, a redovito punimo Lisinski svojim koncertima. Sada nas je u svemu usporila pandemija koronavirusa. Tijekom godina surađivali smo s brojnim eminentnim glazbenicima s ovih prostora, od Radojke Šverko, Zorana Predina, Bodana Arsovskog iz Leba i soli... Stvarno ih je bilo jako puno.
Redovito se održavaju i književne večeri uz predstavnike mlađe generacije makedonskih pisaca, tu su i tri zbirke recepata makedonske kuhinje, koje su moje djelo, i također jako tražene, a vezano uz to i manifestacije na kojima ljudima predstavljamo svoju bogatu tradiciju. Zaista svi rado dolaze na sva naša događanja.
Daleko u povijest seže i veza između Samoboraca i Makedonaca.
Sve je počelo s Kostom Racinom i tiskanjem njegove zbirke Beli mugri u samoborskoj tiskari 1939. godine. Beli mugri temelj su nove makedonske književnosti, a i danas su njegove pjesme svojom socijalnom tematikom vrlo aktualne. Osim toga, gradovi Veles i Samobor su prijateljski gradovi još od 1977. godine. Makedonci se u Samoboru na Racinovim danima okupljaju već više desetljeća, a sjećam se još i gospodina Sudnika, koji nam je uvijek govorio o svemu vezanom uz izdavanje te zbirke. Drago mi je da smo nastavili tu tradiciju, koja se u novije vrijeme proširila i na škole, na mlade. K tome, Ilinden se, kao naš najveći praznik, svojedobno najprije počeo slaviti u Samoboru. To su one veze koje više ne možete pokidati; možete ih samo produbljivati.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)