Larisa Gatačkić, učenica Srednje strukovne škole Samobor, smjer vozač motornog vozila, u razgovoru za Glasnik otkriva svoje nemale poduzetničke ambicije
Voziti kamion, završiti fakultet, otvoriti firmu
Već smo odavno navikli na brisanje granica između “muških” i “ženskih” zanimanja. Kuhača u ruci više nije ženska povlastica, a sutkinje sve češće “kroje pravdu” na nogometnim utakmicama. Nabrajanje takvih primjera koštalo bi nas vremena i prostora, pa radije upoznajmo Larisu, koja je izabrala zanimanje vozačice motornog vozila, po mogućnosti šlepera.
Kako i zašto si odlučila upisati baš ovaj smjer u srednjoj školi?
Od malena sam s tatom stalno bila u garaži dok bi on nešto radio oko auta i to mi je bio zabavno. Više sam voljela to, nego igrati se nešto drugo, uobičajeno za cure.
Bit ćeš profesionalna vozačica. Što bi konkretno htjela voziti?
Voljela bih jednog dana voziti kamion s dvije prikolice, veliki “šleper”.
Kako zamišljaš taj život?
Takva vozila podrazumijevaju i dulja putovanja. Najprije bih vozila, a kasnije planiram otvoriti firmu za tu vrstu transporta s kamionima.
Za to treba i kapital. Kako do njega?
Plan mi je najprije završiti ovu trogodišnju školu, dodatno upisati 4. godinu, a zatim i na Prometni fakultet. S time se već, uz posao, može zaraditi za početak i kupiti prvo manje vozilo.
Što kaže obitelj? Imaš li njihovu podršku?
Imam dobru podršku, a i povijest žena vozača u obitelji. Sestri-čna također pohađa ovu školu za vozača, djed je profesionalni vozač, a i svi ostali u obitelji voze. To nam je nekako u krvi.
A što kažu prijatelji i kolege iz razreda?
Isprva im je bilo čudno što sam odlučila upisati ovaj smjer, ali sada su se naviknuli, prihvatili.
Ima li još budućih vozačica u tvojem razredu?
Na početku školovanja bile smo 4 djevojke u razredu, no jedna je otišla. Znači, sada smo tri, a ostali su dečki, njih 14-orica.
Kakav je osjećaj biti žensko u pretežito “muškom” zanimanju?
Meni to nije ništa posebno. Volim ići u školu, jer mi je sve zanimljivo, a imam i taj svoj cilj.
Pohađaš i praksu. Kako se stariji, iskusni majstori i vozači odnose prema tebi?
Ni tu nema nikakvih problema. Svi su kolegijalni i nastoje mi prenijeti sva ona druga, praktična znanja i “tajne” posla koje se ne uče u školi.
U slobodno vrijeme baviš se nogometom. Kako je do toga došlo i gdje igraš?
Pratim nogomet već dosta dugo, a počela sam igrati 2018. godine. Krenula sam u Bregani s curama, ali tamo to nije bilo nešto ozbiljno. Sada stalno treniram u Klokočevcu s muškom ekipom.
Koja ti je omiljena pozicija?
Igram najčešće u obrani, na mjestu desnog beka.
Planiraš i tu neku karijeru?
Ne. Igram nogomet za razonodu, ali kada bi tu blizu postojao pravi ženski klub, možda bih se uključila. Za sada mi je ovo dovoljno, a i ne znam koliko bih uz budući posao imala vremena za ozbiljnije bavljenje nogometom.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)