27.02.2021.

Marijan Sokolović, samoborski poduzetnik, skijaš, vinogradar, vinar, gljivar i još dosta toga

Krometal, kak i ja, ide stalno napred

Marijan Sokolović rođen je u Samoboru, u nekadašnjem rodilištu, 1944. godine (baš kao i autor ovog razgovora). Osim jedanaest "švicarskih godina", cijeli je život proveo u Samoboru, strpljivo i u raznim okolnostima gradeći karijeru uspješnog poduzetnika. No, nije Marijan vezan samo uz posao. Njegovi interesi protežu se od zimskih sportova (još uvijek aktivno skija!), planinarenja i gljivarenja do iluminacija, kojima svake godine pred Božić uveseljava sve koji prolaze Okićkom ulicom, povrh Samobora. No, on je i vinar i vinogradar, aktivan u samoborskoj vinogradarsko vinarskoj udruzi, omiljen u društvu, dobričina i veseljak.

U podužem nam je razgovoru prepričao svoj bogati život, iako nije baš sve stalo u redove koji su pred vama. No, ima još vremena, vitalni Sokolović je, izgleda, tek na pol puta...

Što najviše pamtite iz djetinjstva, kako se odrastalo u Vaše vrijeme?

Kao i svi na selu, i mi u Klokočevcu imali smo u to vrijeme krave i ostalo blago. Već od četvrte godine mi klinci išli smo s njima na pašu. Igrali smo se "riženja" sa štapovima, zimi smo se klizali u cipelama, sanjkali, sami si izrađivali "sličuhe" od drva i malo pleha... Snalazili smo se na razne načine i igrali se s onim što smo našli u prirodi i oko kuće. Stalno smo bili aktivni i puno vremena provodili smo vani.

Kamo ste išli u školu?

U osnovnu školu krenuo sam u Lugu, zatim sam jednu godinu pohađao školu u Samoboru, a onda u Bregani, kada se tamo otvorila škola. Nakon osnovne škole krenuo sam u ondašnji ŠUP (Škola učenika u privredi) i učio za elektromehaničara, a kao šegrt sam izučio zanat na "računarima" u bivšem Remontu. To su bile preteče današnjih računala, odnosno elektromehaničke sprave za navođenje protuavionskih topova i slično.

Vrlo rano počeli ste se baviti sportom.

Čim smo krenuli u školu bavili smo se i sportskim aktivnostima koje su nam se nudile. Posebno sam se volio sanjkati. U Klokočevcu smo, doduše, imali samo jedan mali brijeg u sredini sela, koji smo zvali Japetić. Tu smo se natjecali čije sanjke mogu dosegnuti najdalje, a ja sam imao najbrže sanjke. Onda su sanjke bile drvene, kratke, s metalnim šinicama. Zanimalo nas je i skijanje, a skije smo također sami radili od drvenih "fosni". Napravili smo i malu skakaonicu, na kojoj su nam već nakon prvog skoka "špice" odletjele pa opet sve ispočetka. U 7. i 8. razredu smo počeli skijati u Podvrhu, kod Trkeša. Ozbiljnije je krenulo s prelaskom u ŠUP, odnosno u srednju školu, gdje mi je, srećom, razrednik bio Velimir Wintersteiger, koji je bio skijaš i sportaš. U to vrijeme, svake godine, u sklopu predvojničke obuke, organizirana je i skijaška škola na Japetiću pa smo te tri godine svaku zimu tako učili skijati. Oni malo stariji ili bogatiji onda su već imali "hikorice" ili "kandahar"... A već prije toga razrednik nas je u proljeće vodio na planinarenje pa smo tako zavoljeli prirodu.

Kakvu ste opremu Vi imali? Što su Vam roditelji mogli priuštiti?

Roditelji su u tom smislu bili relativno siromašni. Imali smo i krov nad glavom, i kravicu, i pajceka, i malo poljoprivrede, tata je radio i kao šofer pa nismo gladovali, ali za takve stvari baš nije bilo. Snalazili smo se.

No, u sanjkanju je bilo i pravih sportskih rezultata. Kako je do toga došlo?

U to vrijeme nije bilo novaca za sve skuplju skijašku opremu, a nekako u to vrijeme pri Planinarskom društvu Japetić osnovana je sanjkaška sekcija. Nekolicina nas pridružila se toj sekciji pa smo organizirali natjecanja, najprije domaća, u Samoboru, a kasnije čak i prvenstvo Hrvatske. Bio sam jako dobar u sanjkanju, a i dan danas sam još uvijek aktualni prvak Hrvatske u sanjkanju, jer se poslije toga takva natjecanja više nisu održavala.

Kako su izgledala ta natjecanja?

S vremenom smo nabavili prave sportske sanjke slovenske proizvodnje pa su i rezultati bili puno bolji. Išli smo na natjecanja u Sloveniju, u Jesenice, Trbovlje i drugdje. U međuvremenu su osnovani još i hrvatski i slovenski sanjkaški savezi, a trebala je tu biti i Bosna, kako bi se osnovao sanjkaški savez na razini ondašnje Jugoslavije, ali do toga nikad nije došlo.

Gdje ste vježbali i trenirali?

Po gradu i obližnjim bregima, a takozvane "bande", staze, sami smo radili. Poznata je bila ona od sv. Jurja do Lavice, za koju smo zimi sami vukli i po 200 litara vode pa polijevali kako bi se staza malo smrznula... Bili su to lijepi dani veselja i druženja, onih slatkih napora, a sve, moram to ponoviti, zahvaljujući prof. Wintersteigeru, koji nam je prenio tu ljubav prema sportu.

Nakon puno godina u poduzetništvu i kao majstor svog zanata, kako sada, u mirovini, gledate na svoje školovanje i put od šegrta do cijenjenog poslovnog čovjeka?

Tada, naravno, nije bilo digitalizacije i puno pomagala tijekom školovanja pa smo tako svi morali puno učiti i konkretno, praktično raditi da bi postali majstori. Svi iz moje generacije su to prošli - limari, strojari, električari, tokari, bravari... Prijepodne se išlo u neku tvornicu ili obrt na praksu, a poslijepodne u školu. Bez praktične nastave nisi ni mogao završiti školu.

U neko vrijeme na ŠUP se pomalo i posprdno gledalo, jer nisu svi htjeli biti zanatlije, pogotovo zato što je kasnije, nakon školovanja, trebalo i puno raditi, bilo u firmi ili kod nekog obrtnika...

Da, sve su to poslovi koji zahtijevaju konkretan, čak i fizički rad. Kod ondašnjih poznatih obrtnika, kod Plečka, Wenna, Venea ili u ondašnjim tvornicama poput Chromosa ili Fotokemike stvarno se radilo i tražilo se znanje u struci. Moj razred bio je kombinacija električara, elektromehaničara i kemičara, koji su kasnije otišli u Fotokemiku. Svi smo znali gdje ćemo otprilike završiti nakon školovanja i mislim da nam je takav način obrazovanja dao vrlo solidno znanje i dobre osnove za daljnje napredovanje.

Kamo ste Vi krenuli nakon ŠUP-a?

Mi dečki išli smo prvo u vojsku. Kada sam se vratio iz vojske zaposlio sam se u Končarevom servisu kućanskih aparata. Nakon dvije godine kratko sam radio u sličnom servisu u Brežicama, a u proljeće 1969. krenuo sam, kako se kaže, trbuhom za kruhom, u Švicarsku.

Što je prevagnulo, zašto ste otišli?

Vjerojatno iz istih razloga zbog kojih i danas mladi odlaze van. Uspoređuješ plaću koju imaš tu i onu plaću koja ti se nudi vani, a ovdje ne vidiš neku veliku perspektivu. Najprije je u Švicarsku otišao jedan dečko iz razreda pa je meni i još jednom kolegi poslao garantna pisma da i mi možemo tamo na rad. Razlika u plaći onda je bila ovdašnjih 80.000 dinara prema tamošnjih 350.000, preračunato u dinare. Zamislio sam da odem na godinu dana, odradim, kupim auto i vratim se.

No, povratak i nije bio tako brz.

Ostao sam 11 godina, što i nije tako puno u odnosu na većinu drugih naših ljudi koji su ostajali do penzije.

Zašto je to tako?

Kad odete van treba vam najmanje 10 godina da zaradite da se okućite, što je jedan od najvećih razloga odlaska, ispunite još neke ciljeve, pa dok pošteno svladate jezik... Osim toga, u zemljama poput Švicarske sve je toliko kvalitetno uređeno da, kad pošteno odradite svoj posao za koji ste i primjereno plaćeni, nemate nikakvih problema. Zato vas često i ne vuče povratak na staro.

Vi ste se ipak relativno brzo vratili u Samobor. Jeste li već u tih 11 godina dovoljno uštedjeli?

Nisam se vratio s velikim novcima. Bila je to manja ušteđevina. Zadnjih 5 godina radio sam kao serviser kućanskih aparata za tvrtku Miele, a uspio sam uštedjeti toliko da, prema vlastitoj zamisli, otvorim radionicu ili servis za popravak kućanskih aparata. Vratio sam se 1980. godine s idejom da zaposlim dva, tri dečka, kupim neki auto i da radimo. Ali, nisam smio nikoga zaposliti, jer tada su bili takvi propisi i mogao sam raditi samo ja, a eventualni radnici mogli su biti pod nekom "zajedničkom kapom", ali kao samostalni. Tada sam od ušteđevine kupio u Njemačkoj Mercedes i počeo taksirati. Došla je kriza, inflacija, i puno se stvari istopilo i promijenilo. Na koncu sam shvatio da od taksiranja nema zarade i krenuo dalje.

U kojem smjeru?

Prijatelja Krešu Treppu zamolio sam za savjet, razgovarali smo o mogućim opcijama. U to je vrijeme bila velika potražnja za stručnjacima i radnicima za obradu metala. Postojao je niz uspješnih poduzetnika, u Samoboru Somek, neke slovenske firme poput Kovinoplasta... Od većih su kod nas bili Utenzilija, Jedinstvo, tražili su se ljudi, jer se otvorilo rusko tržište. Savjetovao mi je da kupim neku mašinu, poluatomatsku, i počnem s time. Kako sam imao još neke veze u Švicarskoj, kupio sam pravi automat i počeo učiti i raditi, sam, u garaži. Bila je to prva takva mašina u Hrvatskoj. Trebalo ju je reprogramirati, izmijeniti neke stvari, ali poslovi su se nizali. Najprije sam bio, ono što se kaže, podizvođač, jer nisam sklapao direktne poslove, ali posao se širio. S vremenom sam ulagao u strojeve i opremu, prešao u samostalni obrt, a nakon 1990. osnovao i firmu. Radio sam puno za Končar i Jadran, metalni namještaj. Ispostavilo se da mi je moje znanje elektromehanike puno pomoglo, jer sam znao skratiti neke procese u proizvodnji pa mi je i zarada bila veća.

Kada se dogodila prekretnica i kada ste shvatili da ste ostvarili uspjeh u tom poslu?

Bilo je to još za rata, tamo negdje 1992., kada sam upoznao jednog Nijemca koji je vodio finsku tvrtku Kemppi, koja se specijalizirala za poslove zavarivanja. On je poznavao neke naše ljude i prilikom jednog poslovnog puta po Hrvatskoj svratio je do nas. Kad je vidio što radimo, da imamo obradu i prodaju, dogovorena je i prva suradnja. U početku je bilo dosta problema, jer nije bilo materijala pa je naglasak bio više na obradi. No, vremenom smo pokrenuli i prodaju pa smo s dvojicom kolega iz Njemačke otvorili zajedničku zasebnu tvrtku za prodaju aparata za zavarivanje. Oni su s vremenom izašli iz firme pa je sve ostalo na meni. Bilo mi je to previše s obzirom na opseg posla i tražio sam partnera, kompanjona iz struke. Vratili smo se tako sa zavarivanja na obradu metala. Počeli smo u radionici u Perkovčevoj, koja nam je s godinama postala premala, a onda smo se selili, završili u staroj Eri i na kraju od njih kupili prostor, gdje smo i sad.

Već dulje vrijeme ponovno je problem naći dobre, educirane radnike, a posla ima. Kako to rješavate?

Srećom, pokupio sam u Švicarskoj taj njihov mentalitet i način rada i razmišljanja o poslu. To mi je puno pomoglo da i svoje radnike usmjeravam i obrazujem, šaljući ih i van na doškolovanje za ono što je potrebno. Tijekom svih ovih godina stvorili smo i poslovne kontakte s tvrtkama u Njemačkoj i Švicarskoj, najprije preko onih malih poslova koje smo uspješno odrađivali, pa tako danas radimo skoro sve samo za izvoz. Govoreći na temelju višedesetljetnog iskustva i posla kojim se bavim, trebalo bi se vratiti na ondašnji način obrazovanja, u kojem bi imali puno više prakse tijekom školovanja, onako kako to rade još i danas u strukovnim školama u Njemačkoj ili Švicarskoj.

Treba li ponekad imati i malo sreće u poslu?

Sigurno. Jer, možete vi raditi sve najbolje, ali kad ne znate puno ljudi i nemate kontakt za neku inozemnu firmu, a za koju znate da bi trebala vaše proizvode ili usluge, teško ćete se na velikom i stranom tržištu probiti kao jedna mala tvrtka iz Hrvatske, da vas prepoznaju kao kvalitetnog partnera. Meni se posrećilo upravo to da je iz Švicarske svojevremeno došao jedan naš čovjek iz Klokočevca tu u neku kontrolu, a sreli smo se u našoj samoborskoj vinogradarskoj udruzi, koje sam tada bio predjednik, pa smo tako počeli pričati o svemu. Pitao sam ga na koncu da mi da i neke kontakte, da me s nekim poveže, i tako je krenulo.

Idemo na ležernije teme. Poznati ste samoborski vinar i vinogradar. Što Vas je privuklo tome?

I to se dogodilo skoro slučajno. Ponuđen mi je jedan vinograd da se brinem o njemu. Ništa nisam znao o tome, s vremenom sam iskrčio taj stari vinograd, zasadio novi, o svemu sam učio u hodu. To su sve stvari koje iziskuju sustavan rad, učenje, kretanje, što mene izuzetno veseli i bez čega ne mogu. U mladim danima to me sigurno ne bi zanimalo, ali s godinama se stvari mijenjaju. Osim toga, tu su sada druženja i natjecanja s vinarima, što me u ovim godinama jako veseli. Upravo taj društveni život mi je danas važan, jer u početku su to bila manja okupljanja po kletima, onda smo krenuli preko udruge da bismo dobili neki svoj prostor, a danas smo došli do razine da radimo itekako kvalitetna vina koja su na natjecanjima u rangu najboljih u Hrvatskoj, ali i šire.

Unatoč lijepim godinama, poslu i drugim zanimacijama, još uvijek i skijate.

To je jednostavno ljubav koja mi je ostala prema tom sportu. Nažalost, epidemija je već prošle godine donijela svoje pa nije bilo puno prilika za skijanje. Ni koljena više "ne drže" kao nekad, pa se sve pretvorilo u rekreaciju. No, što je – tu je.

Ostala je i ljubav prema prirodi.

Je, puno sam na zraku, u vinogradu i okolo, a jedva čekam novu sezonu gljiva. Kad to krene, ponekad prođem i po 18 kilometara na dan. Često planinarim po Samoborskom gorju, a Japetić mi je stalna destinacija, ona ljubav iz mladih dana. Žao mi je što je vikendima postao prenapučen, previše je ljudi...

Koliko vas je još iz generacije, s kime se družite?

Nema nas puno, ali smo aktivni. Družimo se, planinarimo i šećemo kad možemo, veselimo se svakom susretu uz pjesmu, gitaru, nešto pojedemo i popijemo...

Evo jedno osobno pitanje. Oduvijek imate dugu kosu – što Vam to znači?

Još kao šegrt u bivšem Remontu imao sam malo dužu kosu. Nakon ljetnih ferija vratio sam se s još duljom kosom i šiškama, ali nitko oko toga nije radio problem. Dapače, poslije smo se šalili da sam zapravo po frizuri bio preteča Beatlesa. Brada je stigla nešto kasnije, ali je i ona ostala.

Od nedavno ste u mirovini, a Krometal ide dalje. Jeste li na neki način još uvijek aktivni u firmi?

Otišao sam u penziju, ali ne i u mirovinu! Gotovo svaka se uspješna privatna firma od početka temelji na njezinom osnivaču, onom koji ju je i stvorio. Nakon toliko godina itekako su još uvijek važni kontinuirani kontakti koje sam ja ostvario, a posebno je to važno kada radite za izvoz, sa stranim partnerima. Ne bi se bilo teško odvojiti od toga odlaskom u mirovinu, ali to je osnova za sigurnu i uspješnu budućnost firme pa se u tom smislu još uvijek, po potrebi, angažiram. Unazad svih ovih godina posložili smo sve tako da firma može funkcionirati, raditi i opstati samostalno, sama po sebi. No, višegodišnji stalni partneri, s obzirom da sam friško umirovljen, još uvijek traže mene kad iskrsne neki problem. Posebno ih sada zanima kontinuitet firme, hoće li ona i kako nastaviti s radom. Inače, sada se uvelike mogu osloniti i na mog partnera i dugogodišnjeg prijatelja Antu Pamukovića, a ja strateški pratim firmu i održavam kontakte sa stranim partnerima. Aktualna pandemija koronavirusa otežava nam uobičajene, direktne, osobne kontakte, pogotovo zato što se događaju smjene i u njihovim upravama, pa bismo svi htjeli upoznati te nove, mlade ljude koji dolaze. S obzirom da se radi o dugogodišnjim partnerima, što potvrđuje kvalitetu naših proizvoda, unatoč svim trenutnim okolnostima za nastavak poslovanja Krometala ne moram brinuti, a ovu bih priliku htio iskoristiti i za zahvalu svim mojim suradnicima na dugogodišnjoj lojalnosti i predanom radu. Uz njih naša i njihova firma ima osiguranu budućnost.

Robert Škiljan

 

Marijan Sokolović, samoborski poduzetnik, skijaš, vinogradar, vinar, gljivar i još dosta toga

Arhiva 2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002