19.08.2017.

Davor Domin, zapovjednik DVD Samobor i djelatnik JVP grada Zagreba

S požarom se bori hladne glave

Požari u Dalmaciji ove sezone ne jenjavaju, iz dana u dan stižu vijesti o borbi vatrogasaca i mještana s vatrenom stihijom. U tim mjesecima dojam je da su sve oči uprte u vatrogasce, a kako sezona prođe ti ljetni junaci polako padaju u drugi plan. I tako do nove sezone. Je li tome tako i kako je ove sezone bilo na vatrenoj liniji borbe s požarima pitali smo našeg Samoborca s puno iskustva u tome, zapovjednika DVD-a Samobor i djelatnika Javne vatrogasne postrojbe grada Zagreba Davora Domina.

Jednu ste smjenu odrađivali kada je bila ona najveća panika oko Žrnovnice, drugu nedavno po čitavoj Dalmaciji, od Imotskog do Zadra i Dinare. Na početku razjasnimo kada je to krenulo i kako se organizira razmještaj?

Redovna dislokacija traje nam 15 dana, a u izvanrednim okolnostima ne zna se koliko dislokacija traje, radi se prema potrebi sve dok požar ne bude pod nadzorom. Smješteni smo u Divuljama, a prva smjena je krenula krajem lipnja. Tu mi je bio brat Damir, da bi druga smjena došla upravo na taj veliki splitski požar. Mi s kontinenta organizirano smo došli na izvanrednu dislokaciju. U toj sam smjeni bio i mogu reći da je požar bio zaista katastrofalan. Neki su iz konteksta izvlačili riječi glavnog vatrogasnog zapovjednika da je to bio rutinski požar. On je to bio na početku, dok ga bura nije rasplamsala i nije došao do kuća. Tada je bilo panike među stanovnicima i bježanja te nije bilo nimalo ugodno i lako raditi. Nakon Splita vratio sam se doma, odradio smjene u postaji u Zagrebu i onda opet otišao na dislokaciju u Dalmaciji.

U mojoj drugoj smjeni na redovnoj dislokaciji išao sam na gašenje požara na otoku Čiovu, koji je nasuprot baze u Divuljama, onda smo imali dan i pol mira, a nakon toga je krenulo gašenje borove šume iznad Imotskoga. Tamo nas je zamijenila druga grupa, a mi iz državnih intervencijskih postrojbi morali smo ponovno krenuti na novi požar na tom području. Nakon što se smo se vratili u bazu, nakon nekih 16 sata poslani smo na Dinaru, gdje smo odradili u komadu 12 sata, uz veliku borbu da spasimo vikendice i lovačku kuću. Tu je potom došla izvanredna dislokacija iz Požeško-slavonske i Osječko-baranjske županije pa smo se mi mogli odmoriti 24 sata, da bi ponovno slijedio odlazak na Dinaru, gdje smo onda ostali puna 24 sata, s tim da je noć bila vrlo teška.

Taj požar kod Splita bio je najstresniji, možemo reći i u zadnjih nekoliko godina. Požar je došao do samih kuća i vikend naselja. Kakav je to osjećaj i koliki je stres kada vidite ljude koji ostaju bez ičega?

Treba imati samo hladnu glavu.

Samo to?

Nije lagano, ali tako je. Primjerice, u Žrnovnici sam bio jedan od voditelja ekipe, a uz još trojicu voditelja bilo nas je 25 tamo. Hladna glava mora ostati, jer moraš donijeti odluku, a to je teško kada čuješ u jednom trenutku kako je u kući majka sa četvero djece i ne žele izaći iz nje, iako je na jakom udaru požara. Tada govoriš da se ljudi moraju izvući iz kuće, a već u drugom trenutku požar te okružuje i moraš se pomaknuti na drugo mjesto. To su informacije koje u tom trenutku nisu lake, ali kuća se na kraju obranila. Moraš misliti i na mještane koji ostaju uz svoje da bi branili imovinu, što mi je jasno jer i ja bih tako napravio. Tijekom intervencije samo radiš i misliš na to kako ugasiti požar i kako pomoći ljudima. Sve to kao sam rekao gladne glave, a tek kada je gotovo dođu ti osjećaji, počneš premotavati film, tek tada počneš razmišljati kaj se sve moglo dogoditi. Sjetiš se i situacija da te tamošnji ljudi, dok gasiš na terenu, u jednom trenutku žele tući jer ne radiš ono što oni misli da trebaš raditi, a već za 5 minuta ti zahvaljuju i daju sve što imaju iz kuće jer si je uspio spasiti. Nama je sve to već normalno.

Kada smo kod toga, vjerujem da je bitna ta suradnja s lokalnim ljudima, jer oni najbolje znaju kakav je teren i kakve su vremenske prilike, od kuda će vjetar zapuhati.

Naravno, najveći problem uz more je bura, ali mijenjanju se i dnevni vjetrovi. Sada već imam iskustvo pa znam da u principu vjetar prati sunce - kako sunce putuje tako s njim i vjetar pa se na taj način može predvidjeti taktika gašenja, gdje se rasporediti. No, noć je opet posebna i tada je upitno kako će se vjetar ponašati. Prvih godina baš mi nije bilo jasno zašto se negdje postavlja, ali s vremenom uočih te zakonitosti i da je taktika gašenja dobro postavljena. Jedino što su ljudi tamo slabije organizirani, ali su i umorniji jer se već od trećeg mjeseca susreći sa svime time.

Trenutci kada se gasi požar su najaktivniji, no u javnosti se manje spominje problem da, nakon što se požar ugasi, treba na njega paziti i održavati stanje, što više medijski nije atraktivno, ali vatrogascima oduzimaju i vrijeme i snagu.

Kada se požar ugasi to je ono što mi čekamo i zbog čega smo poslani, a ovaj nazovimo ga neatraktivni dio, to je zapravo najteži dio. Zbog toga se neki požari tjednima smatraju neugašenima, kao što je slučaj požara kod Imotskoga, jer uz požarište se još i nadalje dežura sve dok se ono smatra aktivnim i dok postoji mogućnost da se zbog vremenskih prilika, tj. vjetra, on ponovno razbukta. Na čuvanju ostaju uglavnom lokalne snage, a problem je što na tim područjima jake kiše nije bilo barem tri-četiri mjeseca i tlo je vrlo suho.

Poznavajući naše podneblje i vremenske prilike, kada sudjelujete u državnim intervencijskim postrojbama već ste na neki način spremni za to čekanje poziva da se krene čim počne prvi jači požar?

To je istina. Dovoljno govori to da me kolega zvao kada smo se vratili i odmah pitao jesam li spremio ruksak za povratak. Morao sam mu odgovoriti da ga još nisam stigao ni raspremiti. Ali da, pratimo situaciju i osobito najava bure na moru nama je znak da će doći do požara.

Osim s prirodnim pojavama, više se borite s ljudskom nepažnjom i ono najgore, nečijom namjerom da izazove požar.

Postoje te insinuacije da za vrijeme proslave Oluje u nekim dijelovima Hrvatske uvijek gori. To dovoljno govori. No, postoji i ta nepažnja i nepromišljenost. I na terenu možemo čuti priče da je na Čiovu požar krenuo tako da je jedan mještanin nešto vario. To su stvari koje čujemo, ali ih ostavljamo drugima da ih istražuju, iako je sigurno da se zbog takvih nepažnji dogodi požar. No, sigurno je da ih ima i podmetnutih.

Neki mediji su pisali i pokazivali fotografije predmeta koje neki ostavljaju kada podmeću požar. Je li to bilo dobro, jer su sada i oni koji nisu znali kako bi takvo nešto napravili dobili ideju?

Mislim da takvo što nije trebalo pokazati. Mi smo i na Žumberku imali situaciju da je pokušano podmetanje požara i to na nekoliko mjesta, ali se nije uspjelo primiti. S tim nismo htjeli izlaziti van upravo da nekome ne damo ideju.

S obzirom na ovogodišnje snimke prastarih vozila, zapravo već muzejskih primjeraka, čini se da se na moru manje pozornosti posvećuje nabavi nove opreme. Možemo li to komparirati ovdje sa Samoborom, gdje se posljednjih godina dosta pozornosti posvetilo upravo tome. Kako je doći na teren i vidjeti takav jedan muzejski primjerak koji sudjeluje u gašenju požara?

Ima svega, ali rekao bih da je još gora situacija u Slavoniji. No, u Slavoniji je bolje organizirana vatrogasna služba nego općenito na Jadranu, gdje je veliki problem pridobiti mlade ljude u vatrogastvo. U neku ruku to je razumljivo zbog turizma, jer neki će za pranje brodova i jahti u luci dobiti nekoliko tisuća kuna, plus još neki dodatak, a kao sezonski vatrogasac ne može toliko zaraditi. Tu je i problem s maloljetnicima, a tu se vatrogastvo u Hrvatskoj mjeri do tragedije na Kornatima i nakon nje. Prije tragedije na Kornatima normalno je bilo da i maloljetnici idu na intervencije. I ja sam prve požare počeo gasiti sa 14 godina, jer me tata vodio sa sobom. I na Kornate su neke dečke tate pustile. Danas je to više nezamislivo. Vatrogastvo je s te strane napredovalo, ali su zato nastale i rupe na Jadranu u popuni ljudstva u dobrovoljnim vatrogasnim društvima, a posao rade uglavnom oni koji su za to plaćeni.

S obzirom na iskustvo i kao školovana osoba u vatrogastvu, kako ocjenjujete ustroj vatrogastva u Hrvatskoj. To se dosta mijenjalo od samostalnosti, od centraliziranog ustroja u sklopu Policije pa sada do ustroja u kojem o vatrogastvu brigu vode lokalne jedinice. Meni se čini da se dosta lutalo. Je li tako, što biste predložili?

Moj stav je da treba ostati na decentralizaciji, ali ustroj vatrogastva kroz jednu piramidu na razini države, na način da u toj shemi budu i kanaderi, koji su sada u nadležnosti vojske. To sada super funkcionira, ali dolazi do situacije da glavni vatrogasni zapovjednik ne zapovijeda kanaderima, što ipak u nekim situacijama stvara probleme. Potom, državne intervencijske postrojbe su pod državnom upravom, a dobrovoljna vatrogasna društva pod županijskom i lokalnom. Profesionalni vatrogasci na razini Hrvatske ne žele pod sustav MUP-a kako je to bilo prije, a razlog su i plaće te da bi u slučaju nabave oprema na državnoj razini lošije prošli nego sada. Samobor je jak po tom pitanja i nama bi bila katastrofa da sada idemo na neku centralizaciju, jer bismo sigurno puno izgubili.

Znači, sada smo u situaciji da sama lokalna sredina mora shvatiti koliko je važno ulagati u vatrogastvo i opremu?

U principu da. No, država treba pomoći i to mjestima u Slavoniji ili na otocima, tamo gdje lokalna zajednica jednostavno nema sredstava za to. Imamo situaciju da primjerice Makarska puno ulaže u vatrogastvo, a neka susjedna općina, turistički razvikana, uopće ne ulaže. Negdje ima i sukoba vatrogasaca s političarima pa onda sve to loše ispadne. U tim situacijama mora intervenirati država i kontrolirati poštuje li se zakon koji nalaže da se jedan posto proračuna mora izdvajati za vatrogastvo. Pitanje je koliko se svugdje to primjenjuje.

Samobor je primjer sredine u kojoj je organizirano dobrovoljno vatrogastvo i drži se do školovanja i obuke vatrogasaca. Je li problem i što neke sredine ne rade na tome, a vatrogasac se odgaja od malih nogu?

Trebalo bi biti tako. I mi smo se ovdje prvo igrali pa školovali, kasnije neki odlučili i za profesionalno vatrogastvo, što u našoj obitelji nije čudno, tako je već zadnje četiri generacije, a nadamo se da će i peta jer su često u domu i vole se tu igrati.

Kada je osobno došla odluka da se krene profesionalno u vatrogastvo?

Kada se završila osnovna škola i kada je mama pitala kaj hoću biti, jer su počinjali upisi u srednju školu. Tada sam joj rekao da je vatrogastvo neupitno, a druga opcija je bila vozač, jer sam htio voziti kamionom duge pruge. Mama mi je rekla da upišem školu tehničkog smjera za vatrogasca i na neki način mi odredila put. Od kada znam za sebe vatrogastvo je bilo usađeno u mene i ne vidim se izvan toga.

Kada smo na ovoj temi, koje su sve mogućnosti ako se krene u tu školu, ima li posla?

Posao kada se dobije je siguran, ali problem ga je dobiti. Dobrovoljno se uvijek može raditi, a profesionalno malo teže, jer ima dosta kandidata i konkurencija je velika. Profesionalni vatrogasci imaju prednost ako su članovi DVD-a, no treba proći psiho–fizička testiranja i liječničke preglede, a plaća je manje- više sigurna. Oni koji dobiju posao moraju prolaziti kontrolna testiranja, a tko želi u interventne postrojbe svake godine su posebna testiranja, u koje ulaze i vježba helikopterskog desanta i slično.

Možemo zaključiti da tijekom ljeta, prije ili kasnije, vatrogasci dođu u prvi plan jer uvijek se dogodi barem jedan veliki požar, ali nažalost uvijek ih je puno više. No, najveći dio posla je sve između tih ljetnih sezona požara, jer vatrogasci se zovu u situacijama kada se ni ne zna koga bi se trebalo zvati.

To je točno. Evo, najnoviji primjer je i zadnje nevrijeme kada smo imali dežurstvo i ovdje je bilo pet-šest dečki, jer smo znali da će netko nazvati. No, i kod dobrovoljnih i profesionalnih vatrogasaca ima puno čekanja, vrijeme prolazi u očekivanju intervencije. Zato se naša vozila cakle, jer ih uređujemo kada čekamo i imamo vremena.

Mato Šipuš

 

Davor Domin, zapovjednik DVD Samobor i djelatnik JVP grada Zagreba

Arhiva 2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002