Maestro Siniša Leopold najavljuje obljetnički koncert u povodu 30 godina njegovog ravnanja Tamburaškim orkestrom Hrvatske radiotelevizije
Tambura je bez Samoboraca nezamisliva
Sinišu Leopolda, bez imalo pretjerivanja, poznaju svi Samoborci, a ostatak hrvatskih građana, i puno šire, barem su čuli za njega ili su ga vidjeli na televiziji. Takav status priskrbila mu je dugogodišnja, iznimno uspješna i ugledna karijera glazbenika, dirigenta, skladatelja, aranžera i glazbenog pedagoga. Ove godine naš maestro Leopold obilježava 30 godina umjetničkog vođenja Tamburaškog orkestra Hrvatske radiotelevizije, što je bio i povod ovom razgovoru.
U pripremi je koncert u povodu 30. godišnjice Vašeg ravnanja Tamburaškim orkestrom Hrvatske radiotelevizije. Kada i kako je nastao taj orkestar i kakvi su bili njegovi počeci?
Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije osnovan je prije 74 godine, točnije u proljeće 1941., tako da sljedeće godine obilježavamo 75. godišnjicu njegovog postojanja. Treba naglasiti da orkestar djeluje bez prekida svih tih godina i to je jedan od najstarijih profesionalnih ansambala u Hrvatskoj. U orkestar sam došao 1975. godine, najprije kao svirač. Bio sam tada najmlađi u orkestru i punih deset godina svirao sam brač. 1978. godine upisao sam Muzičku akademiju u Zagrebu i zasnovao stalni radni odnos na HRT-u. Tada je bilo samo 7 stalno zaposlenih svirača, a ostala četvorica bili su honorarci. Orkestar tada nije imao stalnog dirigenta. Znamo da ga je osnovao Josip Stojanović, zatim ga je nekoliko godina vodio Vladimir Mutak, a nakon toga, u vrijeme mog dolaska, dirigirao je Zlatko Černjul, osnivač Zabavnog orkestra HRT-a. On je nakon odlaska u mirovinu još neko vrijeme i dirigirao orkestrom. Jedno kraće vrijeme orkestrom je dirigirao i Samoborac Silvije Glojnarić, a povremeno su njime ravnali i brojni drugi poznati dirigenti. Najistaknutiji među njima je svakako Lovro Matačić. Dugi niz godina, gotovo od osnutka, duša orkestra bio je pokojni primaš Ivica Petanjek. On mi je jednom zgodom rekao da, kad završim faks, mogu preuzeti orkestar. Tako je i bilo. Nakon diplome i odslužene vojske počeo sam voditi orkestar. Danas Tamburaški orkestar HRT-a ima stalno zaposlenih 16 svirača, poslovođu orkestra i šefa - dirigenta. Paralelno sam od Željka Bradića "naslijedio" i vođenje starijeg orkestra TD Ferdo Livadić, čiji sam mlađi orkestar vodio i prije vojske, a nekako u isto vrijeme počeo sam predavati tamburu na Muzičkoj akademiji. Danas sam po stažu jedan od najstarijih profesora na Akademiji, a kada sam krenuo bio sam najmlađi profesor na Akademiji i najmlađi profesionalni dirigent u bivšoj državi.
Zaista impresivna karijera...
Već sam napomenuo da se sve događalo nekako usporedo, gotovo u isto vrijeme. Tada sam imao 26 ili 27 godina i nisam o tome puno razmišljao. Stvari su se jednostavno u tim godinama vrtoglavom brzinom odvijale i otvarale.
Kako je bilo u početku? Koje promjene i novine ste unijeli u rad orkestra?
Moram reći da do tada, do te 1985. godine, orkestar nikad nije imao svoj samostalan koncert. Naime, osnovni "zadatak" i povod osnivanju orkestra bio je rad za potrebe Hrvatskog radija, a kasnije televizije - snimanja za radio i televiziju i pratnja pjevačima kroz sudjelovanje na dva festivala, u Požegi i Krapini. Već nakon prve godine vođenja orkestra počeo sam osmišljavati samostalnu koncertnu djelatnost ansambla. Zato mi je posebno drago što će se koncert u povodu ove obljetnice održati upravo u Samoboru, iako je prvi samostalni koncert orkestra održan u Velikoj Gorici. Sjećam se k'o danas tog našeg neiskustva i uzbuđenja, jer do tada smo samo pratili druge, nikad nismo nastupili sami. Par mjeseci nakon toga, nastupili smo samostalno i u Samoboru. Već tada je bilo u orkestru nekoliko svirača iz Samobora.
Samoborci su, uz Vas, ostavili velik trag u radu orkestra. Koliko je zapravo Samoboraca "prošlo" kroz orkestar do danas?
Danas sviraju: Miroslav Regović, Krsto Lalić i Vjekoslav Kleščić, koji je od prije nekoliko mjeseci i producent orkestra, zatim Goran Klisurić, Ranko Purić, Dino Celizić, Roman Gross i veteran Marijan Jakopec. Prije su još svirali i Natko Gaberc, Tihomir Šetinc, Dragutin Kristijan i naš uvaženi skladatelj Srećko Bradić. Dakle, ogroman je doprinos Samoboraca ovom orkestru, pri čemu nema ni govora o nekoj protekciji, jer zasluga je to iznimno bogate samoborske tamburaške tradicije i kvalitetne škole iz koje su potekli. K tome, u orkestru HRT-a gotovo svi svirači djeluju kao multiinstrumentalisti i zato slobodno mogu reći da je taj ansambl u vrhu piramide orkestralnog tamburaškog muziciranja ne samo u Hrvatskoj, nego i mnogo šire, jer ansambl sa sličnim repertoarom i izvedbama u svijetu ne postoji.
Koje značajne projekte izvan redovne djelatnosti orkestra biste istaknuli?
Na Zagrebačkom biennalu 2011. izveli smo praizvedbu koja je zanimljiva po tome što ju je skladao Kinez, Dic–lun Fung iz Hong Konga. Bila je to jedna od najzahtjevnijih kompozicija u dosadašnjem radu orkestra. 24. svibnja 2013. praizveli smo u Varaždinu prvu simfoniju napisanu za tamburaški orkestar. Skladatelj Davor Bobić napisao je četverostavačnu Vinsku simfoniju za tamburašku filharmoniju.
Uz značajnu potporu Grada Samobora, na libreto Roberta Škiljana i s mojom glazbom, s Vlatkom Burić i Đanijem Stipaničevim, a, naravno, i ostalima koji su sudjelovali u projektu, da spomenem režiju legendarnog Vlade Štefančića i članove ansambla Kazališta Komedija, stvorili smo prvi pučki tamburaški mjuzikl Janica i Jean.
Riječ je o značajnim događanjima i momentima u razvoju tamburaške glazbe.
Također, prije nekoliko mjeseci izveli smo i prvi koncert koji je skladan za naš tamburaški orkestar i Jazz orkestar HRT-a, autora Zorana Šćekića. To raritetno djelo traje u kontinuitetu 45 minuta. Sve su to originalni i vrlo zahtjevni kreativni poduhvati kojima se možemo pohvaliti i koji zaista ispisuju povijest hrvatske tamburaške glazbe.
Što nas očekuje na koncertu u Samoboru?
U Samoboru će nam se pridružiti, naravno, jake vokalne i instrumentalne samoborske snage: Đani Stipaničev, Vlatka Burić, Miroslav Živković, Mihael Paar, Drago Celizić...
Zamislio sam taj koncert kao intimno druženje sa Samoborcima, za njihovu dušu i srce, uz, naravno, širok repertoar koji i inače izvodimo. Veselim se ponovnom ugodnom susretu s našim vjernim glazbenim štovateljima – Bojanom, Dozekom i Maricom, Vidom i Tomicom, Marijanom i Brankom Žganjer, Željkom i Miljenkom Bradićem i ostalim dragim prijateljima.
Koji su Vaši sljedeći planovi? Kakve su Vam još ambicije?
Planova uvijek u glavi imam puno. Pitanje je samo vremena koliko ću ih i kada moći ostvariti. Rad u orkestru HRT-a zahtijeva puni angažman, obzirom na razvijenu koncertnu djelatnost, redovna snimanja i projekte koje pripremamo. Uskoro nas očekuju koncerti u Vukovaru, Sisku, Pitomači, Omišu i drugim gradovima, a na zagrebačkom Trgu kralja Tomislava pod nazivom Glazba i grad publici ćemo se u lipnju predstaviti s francuskom glazbom. Velik dio vremena odnose i putovanja, jer orkestar je do sada gostovao na gotovo svim kontinentima, sve do najjužnije točke na planetu, u Punta Arenasu, a dalje više nema ničega osim pingvina. Hrvatsku i okolne zemlje prošli smo uzduž i poprijeko bezbroj puta. Krajem ove godine čeka nas i turneja po eminentnim koncertnim dvoranama u SAD-u i Kanadi.
Kao umjetnički direktor Krapinskog festivala pripremam obilježavanje 50. obljetnice te značajne manifestacije. Želja mi je okupiti što više izvođača koji su ostavili neizbrisiv trag na festivalu. Uglavnom, i pred orkestrom i preda mnom stalno se postavljaju neki novi i vrlo zanimljivi glazbeni izazovi, koji nas vuku naprijed i šire nam horizonte.
Što biste još posebno istaknuli iz svojeg rada?
U arhivu HRT-a pohranjene su tisuće snimki koje ostaju iza nas za buduće generacije. Posebno značajan za našu tamburašku glazbu je i koncertni ciklus U ozračju tambure, koji ide na HRT-u i u kojem svaki mjesec nudimo neki drugi sadržaj. Upravo pripremamo novi koncert iz tog ciklusa. Tom prigodom pridružiti će nam se i neki mladi samoborski glazbenici. Šira javnost zna i za naš Novogodišnji koncert naziva Valceri, polke i druge špelancije, jedini koncert u Hrvatskoj koji se održava 1. siječnja i prenosi na televiziji. Mogu spomenuti i velik broj svojih skladbi i aranžmana, koje izvode naši najveći glazbenici, a mnoge od njih posvećene su samoborskim tamburašima.
Iznimno sam ponosan na svoj rad s Tamburaškim društvom Ferdo Livadić. Stariji orkestar vodio sam više od 20 godina i drago mi je što su i dalje u vrhu. Što se tiče mojeg ostalog rada vezanog uz profesiju, skladao sam glazbu za neke glazbeno-scenske predstave i nagrađene filmove Duga mračna noć i Kotlovina. Dobitnik sam Zlatne arene za filmsku glazbu, diskografske nagrade Porin, godišnje Nagrade za kulturu Grada Samobora... Ipak, najviše me i dalje raduju druženja s prijateljima i nastupi pred publikom.
Vidimo se 8. svibnja u našem legendarnom i kultnom kinu!
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (1)