Glazbeni pedagog, Ukrajinac Oleg Gourskii, govori o vezama Hrvatske i Ukrajine
Kultura (i nogomet) spojili Ukrajinu i Samobor
Profesor Oleg Gourskii već neko vrijeme predaje u Glazbenoj školi Ferdo Livadić. Kontrabasist i pedagog porijeklom iz Ukrajine godinama živi u Hrvatskoj, stanuje kod mjesta Križ i putuje svaki dan na dva radna mjesta te svira u orkestru HRT-a, a za čitatelje Glasnika govori o usporedbama između Ukrajine i Hrvatske, sličnostima i razlikama u mentalitetu, kulturi i sportskom rivalstvu te ujedno najavljuje Europsko nogometno prvenstvo u svojoj zemlji iz kulturne perspektive.
Počnimo najlogičjinim pitanjem – otkud, dakle, jedan Ukrajinac u Hrvatskoj? Otkud Vi u Samoboru?
Čudne su životne sudbine. Tražio sam namještenje nakon glazbene akademije, koju sam završio u Ukrajini, u Kijevu, i onda sam slučajno saznao za audiciju u orkestru Radio televizije Zagreb pa sam došao tu. Prošao sam i nakon toga dvije i pol godine radio u Zagrebu. Onda je bilo vremensko razdoblje od 10 godina tijekom kojih sam radio u Splitu, pa se vratio u Zagreb, gdje mi više paše, tražio sam posao. Uz moje drugo radno mjesto u jednoj glazbenoj školi u Zagrebu otvorilo se mjesto i u Samoboru pa sam došao ovdje. Tako se, eto, sve posložilo.
Koliko je tome pomogla i činjenica da svirate kontrabas? Naime, riječ je o instrumentu za kojeg se ne bi reklo da baš postoji navala, kako u sviračkom, tako i u pedagoškom smislu?
Kontrabas je, ne znam je li to sreća ili ne, još uvijek slabo zastupljen, jer se rijetko tko od mlađih naraštaja usudi početi svirati. Možda se preplaše veličine, dubokog tona koji im ne zvuči tako lijepo kao violina... Činjenica je da je kontrabas malo zapostavljen što se tiče profesionalnosti, premalo je svirača koji dođu do visokog nivoa, kao što je, recimo, vrhunski hrvatski kontrabasist Božo Paradžik. No, što se tiče samog instrumenta on je jako zastupljen u svim mogućim granama glazbe, od ozbiljne do zabavne, preko narodne, a ima i značajno mjesto u pedagogiji.
Kako funkcionira rad na dva posla, na dvije različite lokacije?
Posložim to nekako i dobro funkcionira. Pola radnog vremena sam u Zagrebu, pola u Samoboru, a još uvijek sviram i kao vanjski član orkestra HRT-a. Uspijem to posložiti, no preduvjet da bi se uspjelo je jača sprema. Za izuzetno visoku razinu profesionalne naobrazbe u Ukrajini prije svega bih zahvalio svojim profesorima, koji su uvelike pridodali mojoj sadašnjoj stručnoj spremnosti i organiziranosti. Puno gradiva sam prošao, ulagao sam puno vremena u učenje i vježbanje, dizao se u 6 ujutro da bi mi sada bilo lako sve posložiti. To govorim i svim svojim učenicima. Ako hoćeš napraviti nešto, napravi to odmah, jer poslije nećeš imati vremena. A vrijeme je potrebno da bi se sve posložilo.
Pretpostavljam da odluka da odete iz Ukrajine nije pala preko noći?
Došao sam iz Ukrajine 1996. godine. Položio sam audiciju u simfonijskom orkestru HRT-a i silom životnih prilika karijeru sam izgrađivao u Hrvatskoj.
Kako biste uopće usporedili Hrvatsku i Ukrajinu? Kakav je bio prvi dojam?
Moram reći da nije uopće bilo nikakvih problema s prilagodbom. Jezici su jako slični pa sam brzo naučio hrvatski, a Hrvati su po mentalitetu i ponašanju vrlo slični Ukrajincima. Na kraju krajeva, mi smo jedno vrijeme i živjeli u zajedničkoj državi, u Austro-Ugarskoj, jer je zapadni dio Ukrajine bio sastavni dio te države. Postoji i brojna ukrajinska manjina u Hrvatskoj, koja je dosta aktivna u društvu. Uglavnom, nije bilo nikakvih teškoća u promjeni sredine, a i jako dobro su me primili u Samoboru pa se od početka osjećam ovdje kao kod kuće.
Kakvu percepciju imaju u stvari građani Hrvatske o Ukrajini? Čini se kao da znamo jako malo, izuzmemo li nogometne poveznice i Černobil?
Nažalost, postoji puno negativnih predrasuda koje su posljedica situacije nakon raspada Sovjetskog Saveza, jer se dosta proširio kriminal, a posebno trgovina ljudima. Također mislim da se Ukrajina premalo angažirala kako bi se predstavila u pozitivnom svjetlu pa zato ovdje svi znaju za Ukrajinu uglavnom samo kroz černobilsku tragediju i ružne stvari koje su bile vezane uz kriminal. Ipak, sve više primjećujem da se u Hrvatskoj stvara pozitivniji odnos prema Ukrajini, da postoji određena naklonost, sve je više umjetničkih veza, a dosta pomaže i turizam, jer puno Ukrajinaca dolazi u Hrvatsku zahvaljujući privremenoj suspenziji viznog režima tijekom ljeta. Tako da vjerujem da će slika o Ukrajini biti sve pozitivnija.
Prilika za stvaranje pozitivnog dojma bit će činjenica da je Ukrajina suorganizator Europskog nogometnog prvenstva, na kojem nastupa i Hrvatska. Kako se Ukrajina pripremila, kakva je atmosfera tamo?
Svi mediji u Ukrajini govore uglavnom o tome, očekuje se dosta od Eura u sportskom smislu, ali i u gospodarskom i turističkom, jer se želi što je moguće više ljudi upoznati s našom zemljom i tradicijom, da se Ukrajinu i na taj način približi Europi. Ukrajina je uvijek bila na razmeđi istoka i zapada, između interesa Rusije kao velikog susjeda i Europe s druge strane. Ukrajini je zato teško prikloniti se samo jednom ili drugom utjecaju pa je zato Ukrajina povijesno gledano rastrgana između toga, a čini mi se da će se tako i nastaviti. Puno je religija, puno različitih naroda bilo upleteno u sudbinu same države. Zapravo, tu se može povući i paralela između Ukrajine i Hrvatske, jer smo jako slični po tome što smo se teško izborili za svoju neovisnost, da nađemo svoj put. Nažalost, u Hrvatskoj je ona morala biti izborena u ratu, ali povijesne činjenice su nam slične. S te strane mi je bilo lakše prilagoditi se životu u Hrvatskoj. Sličnost je i što je Ukrajina, slično kao Hrvatska, velika država i u nogometnom smislu, pogotovo ako se sjetimo Dinamo Kijeva u 80-ima, kada su osvajali brojne trofeje, ili Shaktara danas.
S obzirom da se hrvatska i ukrajinska nogometna reprezentacija svako malo sreću u važnim utakmicama, imali ste sigurno i prilike testirati svoje navijačke sklonosti. Kakava je situacija u kući kad igraju Hrvatska i Ukrajina?
Nisam veliki navijač, ali volim pogledati utakmicu i navijam za jedne i druge, a na Euru - što bude bude. A sjećam se da smo igrali prvi put važne utakmice još 1997. godine, kada je u dvije tijesne utakmice ipak Hrvatska prošla na Svjetsko prvenstvo i tamo osvojila 3. mjesto. Uglavnom, ja se više krećem u svom svijetu, oko kulture, a činjenica da Ukrajina (su)organizira Euro izaziva određeni osjećaj ponosa, ali i nade da će ulaganja u infrastrukturu i popratne sadržaje imati pozitivne pomake i pomoći narodu Ukrajine.
Ipak, pretpostavljam da kad vidite ta ulaganja, ne možete ne pomisliti "što bi bilo da samo dio tog novca bude preusmjereno u kulturu"?
Moje je mišljenje da je kultura najvrednija. To je ono što se prenosi s naraštaja na naraštaj i stvara opće stanje nacije. Kultura je, na koncu, jedino što drži naciju na okupu, čuva važne tradicije i na određeni način i suverenitet, a bez održavanja nacionalne samosvijesti nema napretka nacije.
K.S.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)