Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Robert Koletić - Grba za Glasnik o avanturama sa 44 tisuće kilometara dugog puta oko svijeta kojeg je odvozio s kolegom iz Kaštela Patrikom Grgurićem

Grba - američki san i azijska mora iliti bajker kojeg Moldavija nije voljela

Poduhvat Roberta Koletića - Grbe i njegovog kolege Patrika Grgurića, koji su odlučili svojim motorima obići svijet, pratili smo u nekoliko navrata na stranicama Glasnika. Nakon što smo detaljno obradili američki dio priče Zemljokruga, dočekali smo i sretno okončanje azijskog dijela putovanja. Promicanje ideje hrvatskog zajedništva, jačanje veza s iseljenom Hrvatskom i propagiranje prirodnih ljepota te rada udruge Veterana specijalne policije, odveo je Grbu i Patrika u neke od krajeva svijeta gdje je hrvatska noga (u ovom slučaju kotač) rijetko kročila. Pogotovo se to odnosi na azijski dio njihove pustolovine, koja ih je vodila bespućima Sibira i Mongolije, preko čudesne kazahstanske Astane do Moldavije, koja će ostati upisana kao mjesto jednog sasvim solidnog diplomatskog incidenta.

Kako nam je najavio Robert, u planu je sve dojmove sa Zemljokruga s pratećim fotografijama objaviti u knjizi, a svi zaljubljenici u putopise, osim što su svaki kilometar putovanja mogli pratiti preko portala motoexpedition-croatia.com, imaju priliku čuti i od samog Roberta kako je iz prve ruke izgledala njegova i Patrikova avantura na predavanju u Gradskoj knjižnici u petak, 7. listopada. Mi smo Roberta Koletića zamolili da za čitatelje Glasnika s nama podijeli nekoliko najzanimljivjih trenutaka s azijskog dijela putovanja oko svijeta.

Kako si i najavio prije polaska, Zemljokrug se u stvari sastojao od dva sasvim različita putovanja.

Tako je. Amerika je bila ostvarenje snova, a Azija noćnih mora, da malo karikiram. Ma, čim smo došli u Aziju počeli su problemi. Prvo smo jedva našli let kojim bi sebe i motore prebacili iz SAD-a u Koreju, da bi, kad smo došli u Seul, saznali da u Koreji ne smijemo voziti motore, jer jedino Hrvatska i Njemačka nisu s njima potpisali neku prometnu konvenciju! Tako smo odmah izgubili 500 dolara po motoru, jer smo nenadano morali nekako prebaciti motore do granice. Onda smo skoro ostali bez trajekta za Vladivostok, jer postoji tek jedna linija koja vozi samo srijedom, a bukirana je bila do rujna. Uhvatila nas je panika, jer smo pomislili da ćemo ostati blokirani mjesec dana u Seulu, bez motora, bez novaca. Srećom pa smo našli Nikicu Dorešića, inače iz zagrebačkog Črnomerca, koji je u Koreji 8 godina i radi kao prevoditelj. On nas je upoznao s počasnim hrvatskim konzulom i bivšim potpredsjednikom Samsunga u Koreji In-Mo Yangom, koji nas je vodio po Seulu i ukrcao nas na trajekt. No, to nas je opet koštalo više nego smo planirali, jer se ispostavilo da je za motore trebalo platiti dodatni prijevoz pa su nam u Vladivostoku isporučili račun od 700 dolara. Ali, ni tada nismo mogli do motora, jer su morali proći rusku carinu. Iskrcali su motore s trajekta i onda se njima zabavljala ruska birokracija - četiri dana smo čekali za jedan štambilj koji nas je koštao još 400 dolara.

Zašto imam dojam da to nije bila iznimka, nego pravilo?

Uglavnom se očekuje da im ponudimo "little gift", tako da je "mali darak" nešto bez čega se gotovo pa ne može. Ipak, upozorili su nas da se moramo postaviti autoritativno pa smo često puta to i uspjeli izbjeći. Osim toga, nakon Koreje nismo baš ni imali novca za "darove", a živjeli smo uglavnom na boršču.

Nakon Vladivostoka je tek počela prava azijska avantura.

Tu smo se opet razdvojili, jer ja sam krenuo svojom rutom. Na toj me ruti 3 tjedna pratila kiša. Bio sam totalno lud. Bilo je zima, sve mokro, ceste koma... Transsibirska cesta ima asfalta tek polovicu svoje duljine, a pola nema, pa onda kroz šumu bagerima proruju 300 kilometara puta, nabacaju kamenje i onda se vozi tuda dok oni zatvaraju i popravljaju dionicu. Živi užas. Promočila mi je sva oprema u koferima, a nisam se imao gdje presvući, oprati, baš sam bio na dnu. Tek kad sam došao u Ulan Bator u Mongoliji, gdje sam se opet sastao s Patrikom, uspio sam se malo oporaviti. U jednom hostelu kojeg drži austrijski par i gdje se okupljaju svi avanturisti sam se konačno posušio, oprao, najeo, naspavao.

Kamo te vodio put nakon Mongolije?

Nakon dva dana u Ulan Batoru krenuo sam nazad za Rusiju. Ruska viza mi je počela istjecati pa sam do 12. kolovoza trebao izaći iz zemlje ili je nekako obnoviti. Iz Hrvatske su mi javili da su kontaktirali ambasadu i da moram u prvi grad, u imigracijski ured, gdje bi mi trebali bez problema produžiti vizu. Naravno da nije bilo tako. Uđem u 9 ujutro u Novosibirsk, višemilijunski grad s totalnim kaosom od prometa, i tek u 4 popodne nađem ured, a kad tamo - ništa od produženja:

- Kakvo produženje? Viza vam je izdana na mjesec dana i to je to, trebate novu.

- Gdje da je nađem?

- Izvan Rusije.

- Pa što da radim?

- Napustite Rusiju!

- A što ću s motorom?

- To nije naša briga.

Tako sam vozio 24 sata bez prestanka kako bih napustio Rusiju prije nego mi istekne viza. U 23:30 sam došao na granicu s Kazahstanom i krenuo prema Astani, u ambasadu. A kad tamo - ambasada zatvorena zbog preuređenja. Srećom sam tamo sreo jednog tamošnjeg pukovnika koji me smjestio kod sebe na tri dana. Upoznao sam malo Astanu i vidio da je stvarno nevjerojatan grad. Tamo rade čuda, a standard im je nevjerojatan ili se tako barem čini. No, ostatak zemlje je potpuna suprotnost. Uglavnom, nakon što sam se malo oporavio, krenuo sam na put od 2000 kilometara do Uralska, u kojem je prva sljedeća ambasada. Tamo sam, prvi put na tom dijelu putovanja, sreo i dva Hrvata, kamiondžije iz Slavonskog Broda.

Koliko sam pratio tvoje putovanje putem interneta, vizu si tamo uspio srediti. Nakon povratka u Rusiju pa prelaska u Ukrajinu, stigao si do Moldavije, gdje si uspio ostvariti nesvakidašnji "uspjeh". Kako si postao, koliko mi je poznato, prvi Samoborac u povijesti koji je nepoželjan u Moldaviji?

Nakon Uralska sam otišao u Rusiju pa zatim u Ukrajinu, gdje sam morao mijenjati vilice na motoru i nakon toga krenuo prema Moldaviji, gdje me čekao totalni "show". Već sam mislio da je najgore prošlo i da sam nakon mjeseci putovanja konačno došao do završne faze, do povratka doma. Jer, Rumunjska je bila blizu, a onda sam brzo i u Hrvatskoj. Ali, ulazim iz Ukrajine u Moldaviju i na granici totalni krkljanac. Više nisam znao gdje sam ni što sam koliko su me "sprešetavali", slali lijevo pa desno, tvrdili da papiri ne valjaju, tražili "mali darak"... Čista ludnica. Tada me usred sveg tog ludila zaustavi neki čovjek i pita me na hrvatskom u čemu je problem. Objasnim mu situaciju, da ne znam gdje sam, i čovjek mi objasni da nisam ni u Ukrajini niti u Moldaviji, nego u Pridnjestrovskoj Republici, odmetnuoj moldavskoj republici. Prespavao sam kod tog čovjeka i sutradan probao ući u Moldaviju. Dođem na granicu Pridnjestrovske Republike i Moldavije, zaustavi me vojska, pregledaju putovnicu, pitaju me kamo idem, ja kažem preko Moldavije u Rumunjsku, oni kažu OK, i puste me da prođem. Sav sretan što je sve prošlo bez komplikacija, vozim pola dana do moldavsko-rumunjske granice, Europska Unija mi je pred nosom, vidim zastave, vidim granicu i mislim si - to je to, ja sam praktički doma. No, na granici mi čovjek uzme putovnicu i pita gdje mi je moldavski štambilj. Kažem da nemam pojma, jer sam putovnicu dao na uvid vojsci i takvu su mi vratili.

- Kome si dao?!

- Pa vojsci.

- A gdje si ti ušao u zemlju?

- Iz Tiraspolja.

- Opa! Pa ti si ilegalno u Moldaviji! Ušao si iz neprijateljske države!

Uzeli su mi motor, a više ne pomaže ni "mali darak". Vode me u neki ured u njihovom glavnom gradu, a tamo mi neki činovnik napiše kaznu i šalje me kod suca. Sucu objašnjavam što je bilo i kako to da sam tu, da nikad nisam čuo za tu odmetnutu moldavsku republiku, a on meni da sam se trebao prije informirati, da sam ilegalno u Moldaviji i da je kazna za to zatvor. Osim ako ne dam "little gift". Tada sam pukao. Povadio sam sve policijske značke koje imam, počeo zvati ambasadu... Onda mi sudac uzme jednu od znački, i to onu na kojoj je pisalo International Police Association, a kako slabo čitaju latinicu tako je počeo slovkati - Inter...Inter...Interpol? Ja mu slažem da je to stvarno značka Interpola, a na to sudac kaže da će mi onda ipak umjesto zatvora napisati doživotni izgon iz Moldavije.

Što nakon toga?

Kako su mi rekli da sad više ne smijem iz Moldavije u Rumunjsku, nego da iz Moldavije moram izaći na mjestu s kojeg sam ušao, tako sam krenuo nazad na Tiraspolj i više uopće na granicama ne "fermam" ni vojsku i službenike, samo ih častim psovkama na ruskom i vozim... Morao sam ići obilazno, zaobići Moldaviju, vratio sam se u Odesu 5 dana nakon što sam otišao iz nje i skroz okolo ušao u Ukrajinu kroz Karpate. A onda je uslijedila "laganica" – Rumunjska, Srbija, Kosovo, gdje su me ugostili k'o cara, u Crnoj Gori isto tako, i na kraju sam se vratio u Hrvatsku preko Dubrovnika. To je baš sjajna scena. Ideš preko Trebinja i kad prijeđeš vrh, nakon svih tih kilometara vidiš more i grad i baš ti bude drago. A nakon toga sam zadnju dionicu puta napravio do Zagreba i završio Zemljokrug točno na dan kad je Specijalna jedinica policije – Alfa proslavila svojih 20 godina.

Priču o američkom dijelu tvog i Patrikovog putovanja smo već objavili na stranicama Glasnika, no samo kratko da se vratimo na taj dio. Zanima me kakvi su rezultati tvoje incijative o razmjeni djece između Hrvatske i dijaspore?

Što se tiče te suradnje, obišao sam velik broj naših zajednica u Americi i tu mi je dosta pomogao filmaš Jack Baric, koji je uzeo na sebe dio promocije našeg projekta. U SAD-u su pokazali puno interesa za ovakvu razmjenu, a jedini je problem što tamo ljudi imaju samo po 20 dana godišnjeg. Ali, svejedno je dosta ljudi najavilo da bi slalo svoju djecu za praznike u Hrvatsku. Sada radim na tome da okupim ljude kod nas koji su ih spremni primiti, tako da bi projekt mogao zaživjeti već do ljeta. Isto se radi i u suprotnom smjeru, znači da naša djeca borave neko vrijeme kod naših iseljenika u SAD-u.

Znači, inicijativa je pala na plodno tlo?

Tako je. Ali, moram reći i da su još uvijek dosta sumnjičavi prema takvim inicijativama, jer su u vrijeme rata u Hrvatsku slali puno novca, a sada čitaju po novinama i vide u vijestima da su ljudi kojima su vjerovali po zatvorima i da se ne zna gdje je dobar dio tih novaca. No, uvidjeli su da je ovo dobar projekt, da je pošten i dobro organiziran. Uglavnom, bili su oduševljeni kada smo Patrik i ja došli, a jako su se zainteresirali i za rad Udruge veterana specijalne policije, koje sam član. U Americi su ljudi vrlo susretljivi, kako "naši", tako i Amerikanci. Uvijek su spremni pomoći i vrlo sam se ugodno iznenadio.

Osim zbog dobrote ljudi, pretpostavljam da ti je Amerika ostala u boljem sjećanju od Azije i zbog prirodnih ljepota?

Obišao sam većinu američkih nacionalnih parkova i to je stvarno prekrasno. Azija mi nije baš tako sjela, Sibir je tisućama kilometara isti, ravna cesta i breze. U Americi si pak svaki drugi dan u drugom okolišu. Ideš na Yellowstone preko planina i 5 metara snijega, a za 3-4 dana si u Death Valley na plus 50. Pa dođeš u Yosemite gdje su divovske sekvoje, najveća ima 1400 tona i obujam od 33 metra, to je čudo za vidjeti. Pa Crater Lake u Oregonu, jezero u ugaslom vulkanu, pa Nijagara, pa kanjoni... Ma čudo, svaki dan si u drugom ambijentu. U gradovima se nisam previše zadržavao, ali od njih me posebno oduševio San Francisco, prekrasan je.

Ipak, u prvom planu su bili Indijanci?

Oni su moja slaba točka. Obišao sam više indijanskih rezervata, a posebno mi je drago da sam ušao u Hopi rezervat, u koji baš ne primaju stance samo tako, ili je pak za ulazak u rezervat potrebno masno platiti. Oni žive u najstarijem naseljenom mjestu u SAD-u i tamo su već 1500 godina, a ja sam ušao s jednim šerifom iz Navajo plemena. To nije bio turistički posjet, jer su me baš pustili među sebe, zafrkavali smo se, pričali viceve... To je bio poseban doživljaj, jer 90 posto njih uopće ne izlazi iz rezervata, uglavnom ne koriste struju, a bave se izradom lutaka i žive kao u nekim prošlim vremenima.

K.S.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)