Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Samoborski franjevci pripremaju projekt nove samostanske knjižnice

Predstaviti vrijedno knjižno blago

U ljeto prošle godine na ovim smo stranicama pisali o projektu obnove franjevačke crkve i kompleksa samostana. Obnova crkve je i dalje u tijeku, iznutra se još restauriraju pokrajnji oltari, a izvana, nakon obnove pročelja, radi se na sjevernoj fasadi crkve. No, samoborski franjevci već misle unaprijed te nastoje realizirati projekt nove samostanske knjižnice, o čemu nam govore gvardijan Krunoslav Kašnar i fra Vatroslav Frkin.

Gvardijane, nekoliko puta smo već govorili o obnovi samostana i kako ste poticali mnoge radove, a pred Vama je još jedan projekt, značajan ne samo za samostan, nego i za cijeli grad, budući da posjedujete vrijedno knjižno blago za koje se zalažete da bude dostupno javnosti. Kako ste zamislili projekt knjižnice u budućem razdoblju?

KK: Sigurno je da jedna ovakva institucija i nacionalno dobro, kulturno i sakralno blago kakvo ga ima Samobor u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u franjevačkom samostanu, zahtijeva sveobuhvatni pristup. Djelomično smo uredili crkvu iznutra, jer u ovom je trenutku u tijeku obnova pokrajnjih oltara (što ide polako, puževim korakom, ali ide), što je sve dio cjelokupne obnove ovog našeg sakralnog i duhovnog objekta. Na red već dolaze i druge stvari, ali i zahvat u očuvanju onoga što je srce duhovne i svjetovne kulture, a to je knjižnica. Ona se nalazi u nezavidnom položaju što se tiče smještaja i uvjeta koje je potrebno ispuniti za očuvanje knjiga. Mislim da Grad Samobor mora imati istančan sluh za knjige koje su smještene kod nas, osobito za one koje potječu iz 16. i 17. stoljeća pa sve nadalje, do današnjeg vremena. Sve dragocjene knjige treba sačuvati, osobito vrijedne inkunabule, kojima treba posvetiti pozornost koju zaslužuju. Mi ih čuvamo već generacijama, jer one imaju veliku nacionalnu i kulturnu vrijednost i zato ih moramo sačuvati za generacije koja dolaze iza nas.

Koja je najveća opasnost za ovu vrijednu zbirku knjiga?

KK: Koliko sam kao laik upoznat sa svim problemima u projektu obnove samostana, znam da je to vlaga, a ona je kod nas prisutna. Na nama je da budno pazimo i savjetujemo se sa stručnjacima kako bi se problem riješio, a prije svega moramo sačuvati knjige, jer su one u najvećoj opasnosti. Mi nemamo više ni prostora za sve njih. One su sada natrpane u dvije sobe, a neke su i na hodnicima te vape za adekvatnim smještajem. Zato se počelo razmišljati u novom prostoru, a moje je mišljenje da treba urediti novi multifunkcionalni prostor za knjižnicu, našu riznicu te, eventualno i muzej.

Taj novi prostor uredio bi se u zasebnoj zgradi, tj. na mjestu postojećeg starog štaglja.

KK: O tome se puno i intenzivno razmišljalo i smatramo da se na mjestu stare gospodarske zgrade (koja je u derutnom stanju, jer je građena još od prijesne cigle), može izgraditi taj novi prostor, tj. urediti knjižnicu, riznicu i muzej. Prije svega, važne su nam knjige, jer one nemaju smisla ako se čuvaju u zatvorenom prostoru. Zato ih želimo učiniti dostupnima i široj javnosti, jer imamo zaista vrijedno kulturno blago objedinjeno još iz triju knjižnica koje su došle ovdje kod nas – iz Kotara, Jaske i Brdovca.

Upravo zbog toga što je to veliko bogatstvo želite ga učiniti dostupnim istraživačima, povjesničarima i drugima.

KK: Da, svima koje to zanima. Mislim da će time i Samobor dobiti na kulturnom rejtingu i da će se cijela zajednica s projektom moći ponositi.

Projekt je tek u začetku i još se razrađuju planovi. Kome sve ćete uputiti poziv da se uključe u projekt i osiguraju njegovu realizaciju?

KK: Vjernici su najsigurnija karika kada je u pitanju pomoć. Oni su i najtrajniji čuvari cijelog ovog dobra, i samostana i crkve, a samim time i knjižnice. Oni će zasigurno i dalje pomagati i izdvojiti ponešto iz svoje ušteđevine, dati koliko mogu pri gradnji, što je velika stvar, i mi im zahvaljujemo što na to misle. Naravno, kao odgovoran čovjek za ovaj samostan, o cijelom ću projektu razgovarati s nadležnim ljudima u Ministarstvu kulture, jer oni određuju stručnu stranu projekta i moraju ga odobriti. Razgovarat ću i s vodećim ljudima samoborske gradske uprave o njihovoj zainteresiranosti i uključivanju, kao i Zagrebačke županije. Mi moramo čuvati, očuvati i stvarati. Čuvati ono što su nam preci ostavili u baštinu, sav kulturni, ali i duhovni sadržaj, jer vjera je u našem puku imala i imat će prioritet.

Stručna je uloga u ovom projektu namijenjena fra Vatroslavu Frkinu, koji se još od 1969. godine bavi sređivanjem arhiva, a od 80-ih godina prošlog stoljeća i knjižnicama po samostanima diljem Hrvatske.

Koliko je to sveobuhvatan posao i gdje ste sve radili?

VF: Izvjesno vrijeme morao sam provesti u svakom samostanu. Riječ je o 20 spomeničkih knjižnica, a tu su i arhivi. Za sada su dvije samostanske knjižnice otvorene za javnost, u Našicama i Kloštru Ivaniću, a pred otvorenjem je i vukovarska. No, tu će biti potrebno još nekoliko godina da se sve dovrši, jer se čeka da država financijski podupre projekt. Nas trojica smo pune tri godine radili na građi, ali da bi se uredio prostor za javnost i da bi ta kulturna baština bila dostupna potrebna je restauracija, koja i košta. Dio sredstava već je dalo Ministarstvo kulture. U isto su vrijeme počeli radovi na požeškoj i trsatskoj knjižnici. Tu su gradovi Rijeka i Požega ustupili djelatnice za pomoć pa mogu reći da se ide naprijed. Svakako bi željeli obuhvatiti još knjižnica, ali ne može se sve raditi u isto vrijeme, jer knjižnice treba pripremiti za katalogizaciju, obradu i korištenje.

Najveća vrijednost je što su u samostanskim knjižnicama i arhivima neke knjige sačuvane od propasti, prije svega inkunabule.

VF: Sada su uglavnom inkunabule zaštićene i, ukoliko ih je trebalo restaurirati, to je u posljednjih desetak godina učinjeno. Uz inkunabule, tu se radilo i o rijetkim hrvatskim knjigama iz prethodnih stoljeća. Pojedini samostani već su kontaktirali Ministarstvo kulture i ono im je doznačavalo sredstva za restauraciju i očuvanje tih knjiga, jer riječ je o nacionalnom blagu, o starim hrvatskim rijetkim knjigama. Imamo knjiga koje nemaju ni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. No, nama nije interes da naše franjevačke knjižnice budu zatvorene i da do tih rijekih knjiga nitko ne može doći. Posebno su dragocjene inkunabule pa se one popisuju i opisuju, obavljena je revizija i sada se čeka da bude objavljen novi popis. To će napraviti NSK i to će biti jedno od djela kojim ćemo se predstaviti Europi, čiji smo oduvijek dio.

Projektom koji se želi realizirati u Samoboru i Vi se vraćate u svoj rodni kraj?

VF: Već sam u samoborskom samostanu boravio 1991. godine da bih uredio samostansku knjižnicu za 750. obljetnicu Grada Samobora. Međutim, počeo je rat i smatrao sam da je važnije otići u vojne kapelane, obilaziti roditelje i djecu poginulih, udovice, najteže invalide i to je bila moja služba tijekom cijelog Domovinskog rata. Kada su prognanici iz Vukovara i iz drugih mjesta došli u Samobor, njih dvadesetak pomagalo mi je u samostanskoj knjižnici da se katalogizira na karticama cijelo 20. stoljeće, popisane su inkunabule i rijetke hrvatske knjige te još preostaje obraditi 17., 18. i 19. stoljeće. Inače, u to ratno vrijeme u domicilnu samoborsku došla je jaskanska knjižnica, koja je bila ugrožena, a potom je obogaćena knjigama iz svetog Leonarda i iz Brdovca pa se u Samoboru nalazi vrijedna građa. No, postoji problem vlage, koja je najveći neprijatelj ne samo samoborske samostanke knjižnice. I zbog toga bi je trebalo dislocirati, ali opet da ostane u krugu samostana i da ostane pristupačna i građanima za istraživanje. Naravno, za to je potrebno prikupiti sredstva za uređenje prostora, kao i za zaštitu knjiga te njihovu daljnju katalogizaciju. Nadam se da će to šira javnost prepoznati.

Zalažete li se i Vi da knjige budu dostupne javnosti?

VF: Apsolutno. Što vrijedi ako je knjiga nepristupačna?! Pristupačnost je upravo jedan od razloga zašto sve ovo radimo. Svaki je grad zainteresiran da se njegovo kulturno blago predstavi i svijest o tome je u ovom dijelu Hrvatske jako porasla te se stoga angažiraju po tim pitanjima, kako tko može, a pomaže i država. Želja je da arhiv i knjižnice budu dostupni pa da se, ako je moguće, u Samoboru formiraju još riznica i muzej, kao što je to napravljeno u Trsatu, Kloštar Ivaniću, muzej je napravljen u Našicama i Virovitici, priprema se muzej u Požegi, dakle, gotovo u svim samostanima. Pristupačnost je važna i zbog istraživanja, pisanja seminarskih radnji iz pojedinih tematika, a nastojimo nakon provedenih istraživanja i otvorenja pojedine knjižnice organizirati i znanstvene skupove. Do sada ih je održano desetak u našoj franjevačkoj provinciji, izdani su i prekrasni zbornici o tim istraživanjima i arhivskoj građi te je o tim stvarima upoznata hrvatska kulturna i akademska javnost. Na skupovima su sudjelovali profesori sa sveučilišta iz Rijeke, Osijeka i Zagreba i oni se rado odazivaju našim pozivima i zajedničkim akcijama.

Mato Šipuš

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)