Brončana karatašica Maja Lenard
Uvijek bih izabrala karate
Iza Maje Lenard su brojne medalje na državnim prvenstvima i brojnim turnirima, a nakon svjetske bronce svojoj je kolekciji pridodala i broncu iz turskog Izmira, s ovogodišnjeg Europskog prvenstva u karateu za kadete, juniore i mlađe seniore.
Pokušao sam na netu zbrojiti medalje koje si osvojila na natjecanjima, ali shvatih da ih je previše i da je to nemoguće. Brojiš li ti osvojene medalje?
Ne, ne brojim sve. Samo ove najznačajnije – svjetsku kadetsku broncu iz Istanbula i sad ovu europsku broncu za mlađe seniore iz Izmira. I, naravno, medalje s Grand Prix Croatia u Samoboru i s državnih prvenstava.
Dakle, koliko se toga nakupilo?
Već 12 godina sam aktivno u karateu i ne znam tko bi pamtio sva natjecanja i osvojene medalje. Ove godine mi je bilo važno natjecanje u Samoboru, na kojem smo sestra i ja osvojile prvo mjesto i osigurale nastup u Izmiru.
Kad si već spomenula sestru Anu, gdje držite sve te brojne pehare i medalje?
Svaka ima svoj dio u sobi gdje drži osvojene nagrade.
Čije su police bogatije? Tvoje ili njene ili je podjednako?
Mislim da je nekako podjednako. Ipak, možda su Anine malo bogatije.
Postoji li konkurencija među vama i pomaže li to što ste zajedno u istom sportu?
Više pomaže nego što odmaže, jer uvijek jedna drugu guramo. Dobro je to što nismo u istoj kategoriji pa se ne gledamo kao suparnice, nego kao podrška. S te strane sigurno je lakše, jer sam za ovo Europsko prvenstvo s njom mogla odraditi pripreme, ona mi je pomagala.
Možda nije baš pristojno pitanje, ali da li prirodno održavate tu razliku da ste u različitim kategorijama ili se baš trudite da jedna bude teža, a druga lakša (naravno, ovo o težoj kategoriji treba uzeti uvjetno, jer radi se o kategorijama iznad i ispod 60 kg)?
Ma ne, oduvijek je bilo tako da sam ja malo teža i odgovarala mi je ta kategorija, a Ani njezina. Ona je jedino u kadetskoj konkurenciji morala malo paziti na kile, ali sada se zaista poklopilo i njoj i meni da o tome ne moramo voditi računa i da nam sada ovako odgovara.
A u budućnosti?
U budućnosti se razmišlja o tome da ja odem u težu kategoriju pa ću se trebati malo i udebljati (smijeh). No, još se sa sigurnošću to ne zna.
Znamo za brojne primjere kada su sportaši morali naglo skidati kile prije natjecanja ili pak nabaciti koju kilu. Jesi li bila kada u sličnoj situaciji i koliko je to naporno, uz redovne treninge?
Mogu reći da uglavnom nisam imala tih problema, jer sam bila u težoj kategoriji. Samo jednom sam morala skinuti kilažu pa sam promijenila prehranu na nekoliko tjedana, ali ni tako nisam baš uspjela, jer na sam dan natjecanja bila sam kilogram teža pa sam još sat vremena morala trčati i skinuti taj višak. Tada sam si rekla da to više nikad neću raditi i da ću ići u sljedeću težu kategoriju da budem sigurna. Bilo mi je tada teško, jer s tim nisam imala iskustva i ne bih željela to ponoviti.
Znači, samo sat vremena prije natjecanja morala si skinuti taj jedan kilogram?
Da, ali nisam to znala kada sam došla, mislila sam da je sve u redu. Izgleda da nisam smjela pojesti doručak. Ali, za to je trener kriv, jer je rekao da mogu nešto pojesti (smijeh).
Klasična priča svakog sportaša su putovanja i boravci u hotelima i dvoranama. Jesi li stigla sada razgledati Izmir i druge gradove u kojima si bila?
Inače ne stignemo puno toga vidjeti, ali srećom smo u Izmiru imali dva dana slobodno pa smo i uspjeli nešto vidjeti. Tako smo bili u džamiji i vidjeli neke ljepote Turske za koje nismo prije znali. Upoznali smo ljude, drugu kulturu, bilo je zanimljivo. Inače, većinu vremena provodimo u dvoranama i hotelima, jer ciljano putujemo na natjecanja, a ne na izlete.
Zapravo, karate je vjerojatno sport u kojem ne možete odrediti vrijeme za aklimatizaciju i pripreme na licu mjesta?
Točno, samo borbe...
Je li ti ponekad žao što nisi u sportu u kojem kruži više novca?
Kada bih rekla ne - lagala bih (smijeh). Željela sam igrati neki timski sport, da bude i financijski isplativije, ali sada ne bih mijenjala karate za nešto drugo. Sport je sport, tu je važno i društvo i treneri, to je zapravo nazamjenjivo. Da opet mogu birati bio bi to karate.
Kada si prvi put birala, što je to prevagnulo na karate?
To mogu zahvaliti mami i bratu, jer brat je prvi trenirao. Tako smo i mi krenule, a druge sportove nismo ni gledale.
Vratimo se na Europsko prvenstvo. Kako su protekle borbe? Čitali smo da je bilo preglasavanja sudaca i napeta borba u polufinalu protiv domaće Turkinje.
Prva borba je bila dosta teška i bilo je preglasavanja sudaca, a što se tiče polufinala protiv Turkinje, to sam izgubila u produžetku 6:4. Ali, moram reći da je suđenje bilo korektno i tu se ne mogu žaliti. Ne znam što je presudilo, možda ipak domaća publika koja daje velik poticaj.
I nakon toga borba za treće mjesto protiv Finkinje?
Da, tu sam imala malo sreće, jer je ona radila već tri borbe i bila je malo umorna, a ja sam se uspjela odmoriti i pripremiti s trenerom taktiku, tako da sam je glatko dobila.
Portali koji se bave borilačkim sportovima ističu da je ovo prvenstvo bilo mali korak unazad u odnosu na prethodno, kada je Hrvatska osvojila dva zlata, jedno srebro i dvije bronce. Ovaj puta ti si bila jedina osvajačica medalje za Hrvatsku. Kakva je bila atmosfera u reprezentaciji?
Prvi dan se smatralo da je kadetima ovo prvo natjecanje i da ne treba očekivati velike rezultate. Ali, drugi dan počeli su u prvom kolu gubiti favoriti za medalju pa je zadnjeg dana sve ostalo na nama, a i dečki su izgubili. Tada sam si rekla da moram dati sve od sebe. Radila sam i za sve u reprezentaciji, i za trenere, i dala sam maksimum u tim borbama.
Ima li odmora?
Nema, jer već počinju pripreme za državno prvenstvo za seniore, koje će biti izborno za Europsko seniorsko prvenstvo u Grčkoj. Tek nakon Grčke slijedi malo odmora, a onda se nastavlja dalje prema planu.
Ide li škola prema planu?
Sada su ispitni rokovi na fakultetu pa malo više učimo, a manje treniramo. I tako to ide - učenje, učenje pa treniranje...
Za kraj još nekoliko neobaveznih pitanja. Sudjeluješ li na Fašniku?
Ove godine nisam stigla, ali prošlih godina sam bila mala Srakica koja je plesala.
Je li ti Ledena staza i dalje najdraži film, kao što piše na stranici kluba?
Joj, kad je to bilo, prije sedam, osam godina. Ne, nije, bilo je u međuvremenu puno dobrih filmova.
Je li onda Matea i dalje najdraža pjevačica, iako, ne znam tko je Matea?
Da, Matea je moja razredna kolegica i prijateljica. Ona je i pjevačica pa kad je trener radio tu anketu za klupske stranice to sam napisala, jer je za mene najbolja pjevačica.
Ako i dalje pjeva ovo je pravo mjesto da ju malo izreklamiramo...
Da, Matea Filipović i dalje pjeva sa svojim bandom. Eto, to je ta Matea.
Mato Šipuš
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (3)