Niste korisnik? Registrirajte se..
25.01.2010.
Goran Dubravčić, predsjednik Košarkaškog kluba SamoborRoditelji trebaju usmjeriti djecu na sportKošarkaški klub Samobor ušao je, nakon kraće stanke, u nastavak natjecanja u A-2 ligi, nakon što je prvi dio sezone završio pri vrhu tablice, točnije na trećem mjestu. O radu kluba i o tome koji su daljnji planovi govori predsjednik kluba Goran Dubravčić. Zadovoljava li treće mjesto na tablici ambicije kluba? Ambicije su zadovoljene, to moram reći. Moja prva želja, kad smo došli u A-2 ligu, bila je da u njoj ne budemo prolaznici i odigramo samo jednu sezonu. Prošle smo sezone željeli sredinu tablice, između petog i sedmog mjesta, što smo na kraju i ostvarili zauzevši šesto mjesto. Ove godine htjeli smo napraviti korak naprijed i učvrstiti se u gornjem dijelu tablice. Evo, odigrano je 1. kolo nastavka prvenstva, pobijedili smo Bosco u gostima i zauzimamo treće mjesto, odmah iza pretendenata na A-1 ligu, Zrinjevca i Mladosti. To zadovoljava naše ambicije što se tiče seniorskog pogona i smatramo da je u ovoj situaciji to realan rezultat. Mi možda i nemamo nominalno najjaču ekipu, jer ostali imaju i dovode zvučna pojačanja. Ali, naglašavam, to je tako nominalno na papiru, jer igrač s dugogodišnjim iskustvom ili poznato trenersko ime ne garantiraju i rezultat. Ovo nije individualni sport i ako kolektiv nije uigran, ne može se napraviti traženi rezultat. Mi svoju igru gradimo na ekipi, a ne na pojedincima. Znači, važnija vam je selekcija igrača nego zvučna imena? Svakako. Sada imamo većinu igrača koji su u klubu već dvije sezone i koji su tu došli zbog košarke, a otišli su oni koji se nisu našli ili uklopili. Uvijek naglašavam da u ovoj ligi košarku ne igrate zbog velike love, nego za gušt. Mi svoje minimalne troškove pokrivamo. Situacija je takva da ni u prvoj ligi, koja je profesionalna, igrači ne dobivaju plaće, već igraju toliko da se kaže da su prvoligaši. Mogli bismo reći da u današnje vrijeme cijelom hrvatskom sportu prijeti amaterizacija. Ako jedna Cibona ne može privući sponzore, koliko je teško to napraviti na lokalnoj razini? Teško je. Svaki trenutak koristim i zovem sponzore da prepoznaju ulaganje u sport, ali, nažalost, ukoliko nemate entuzijaste koji žele napraviti neki rezutat ili roditelje koji imaju djecu u klubu, jako teško ćete naći ljude koji će dati novac. Čast onim klubovima koji su na svojoj tradiciji razvili dugogodišnja sponzorstva još u vremenima kada nije vladala kriza u gospodarstvu. Mi smo manje sponzore uvijek imali. Oni pokrivaju naše minimalne troškove, a rad trenera u mlađim kategorijama pokriva se iz sredstava Samoborskog športskog saveza, tj. iz proračuna Grada. Nova gradska uprava pozitivno razmišlja o sportu, što mi pozdravljamo, jer u ovim kriznim vremenima nije bilo rezanja sredstava klubovima. Mi smo 2009. završili sa svim plaćenim računima, bez dugova ili blokade računa. Uvijek volimo postavljati i pitanja tipa što bi bilo kad bi bilo pa tako ćemo i ovaj put. Ako upravo zbog ove ekonomske situacije neki klubovi neće moći sudjelovati sljedeće sezone u prvoligaškoj konkurenciji, je li KK Samobor spreman na tu opciju ili će ostati tu gdje je i razvijati se i dalje na zdravim temeljima? Samobor nije spreman za košarkaškog prvoligaša, jer prvoligaš se ne može roditi preko noći. Na našim utakmicama je najčešće oko 50-ak gledatelja. Tek kada se igra derbi onda se dvorana lijepo popuni. No, ako ne postoji kultura navijanja, kao što to ima RK Rudar, koji napuni dvoranu Bogumila Tonija prijateljima kluba i sporta, što pohvaljujem i drago mi je zbog toga, ne mogu se očekivati neki rezultati i nema smisla imati prvoligaša samo zato da bismo ga imali. Smatram da je to utopistički. Moram reći da mi imamo i dečke koji nisu iz Samobora, već iz Zagreba i okolice, ali ih se ne može tretirati strancima, jer su već niz godina u ovom klubu, a tek dvojica ili trojica dolaze popuniti roster. Naime, u ekipi moramo imati i igrače za centarske pozicije, s dovoljno visine i kilaže da mogu odigrati svoju minutažu. Pljuska cijeloj košarci je i suludo pravilo da svih 40 minuta u igri mora biti jedan junior. Niti jedan junior ne može igrati svih 40 minuta. Morate imati bar dva takva igrača, a teško je naći dva kvalitetna juniora za igranje druge lige. Kada bi u svakom drugoligaškom klubu imali dva kvalitetna juniora, onda bi to značilo 120 juniora (kad zbrojimo sve drugoligaške klubove) i po tome bi bili svjetski prvaci. Treba stvarati razvojne lige. Može to pravilo vrijediti u B i C ligi, može i u A ligi, ali da povremeno ulaze u igru, a ne da konstantno moraju biti na terenu. K tome, ako vam moraju igrati igrači do 18 godina, zanemaruju se oni od 19 i 20 godina, jer većina klubova se tada oslanja na iskusne seniore u prvoj petorci. Svi klubovi naše lige potpisali su da su protiv tog pravila. Iako još nemate svoje juniore, škola košarke funkcionira u klubu, jer je to osnova za pravilno funkcioniranje kluba. Ne žalimo se zato što nemamo svoj podmladak, jer ga tek stvaramo. Naši mladi igrači ni fizički, a niti psihički nisu spremni za to. Ne mogu se oni staviti u isti rang s onima koji imaju višegodišnje iskustvo i znaju kako se postaviti u ključnim situacijama. Možete i zamisliti kako to izgleda kada se mlađahni bek zaleti prema iskusnom veteranu; taj ne prolazi. No, vratimo se na pitanje. Naš podmladak raste i iz godine u godinu imamo sve više djece u klubu. Što su nam klinci mlađi, to su zaljubljeniji u košarku, ali, nažalost, općenito gledano u sportu, juniorska kategorija gubi interes za njega. Razgovaram i s kolegama iz drugih klubova, jer u toj dobi dolazi sve više do rasapa, sve više klubova slaže zajednički juniorsku i kadetsku ekipu. Ne znam je li to kulturološki poremećaj u zemlji, stanje svijesti, ili je to zbog škole i edukacije, ali sport u našem društvu ne predstavlja ono što je nekad bio. Danas klinci više gledaju tko se kako oblači i kakav mobitel ima. Sve se to preslikava i na sport, slabi odnos prema autoritetu, učenici se više ne vide u sportu, onaj nekadašnji razvoj duha i tijela nije u prvom planu, već internet i igrice na mobitelima. Radimo na promidžbi sporta koliko možemo, organizirali smo i streetball turnire, povećali smo broj treninga u novoj dvorani, idemo s ekipama na turnire u zemlji i inozemstvu, sve kako bismo djeci približili čari putovanja i druženja, ali to se sve mora dići na višu razinu. Mislim da država, kao i lokalna samouprava, moraju dići sport na razinu koju zavređuje. Neki bi rekli da je ovo pesimistično, a nekima je to realno stanje, no, važno je reći i da se interes za sport mora razvijati u obiteljskom domu i da tu ulogu imaju i roditelji? Roditeljima treba uputiti apel da djecu ne kažnjavaju zbog loših ocjena tako da im brane odlazak na treninge. Neka pošalju djecu na trening i uzmu broj mobitela od trenera i provjere je li zaista dijete bilo na treningu. Bolje da tu djeca ispucaju sav višak energije i frustracije, neka se istrče i izmore pa će biti manje dekoncentrirani u školi. Tu roditelji rade najčešću grešku. Prošao sam kroz nekoliko samoborskih klubova i vidio takve situacije. Osim toga, roditeljima bi bilo bolje da kupe djeci košarkašku ili neku drugu loptu, nego najnoviji mobitel ili playstation, samo zato što ga i drugi imaju. Bolje im je da im isključe televizor i kompjutor i pošalju ih van, jer im po cijele dane sjede u kući. Svi mi imamo svoju ulogu u odgoju djece. Mi radimo na tome da privučemo i zadržimo što više djece, a roditelji moraju shvatiti da se dijete mora baviti nekom fizičkom aktivnošću i sportom. To ne mora biti košarka, već bilo koji sport. Mato Šipuš
|
Direktor Energo metana Antun Oklopčić o novim cijenama plina i novostima u radu gradskog plinskog koncesionaraGoran Dubravčić, predsjednik Košarkaškog kluba SamoborArhiva 20242023202220212020201920182017201620152014201320122011201020092008200720062005200420032002 |