Dragana Bolješić Knežević, predsjednica udruge Slobodna škola govori o školi u kojoj su djeca ravnopravna s nastavnicima
Summerhill u Hrvatskoj
U petak, 20. studenoga, u Maloj dvorani samoborskog kina Udruga Slobodna škola, u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Samobor predstavit će projekt Slobodne škole u Hrvatskoj. Predstavljanje će započeti kratkim predavanjem prof. Dragane Bolješić, predsjednice i jedne od osnivačica udruge, a potom će biti prikazan 100-minutni igrani i na hrvatski prevedeni BBC–jev igrani film Summerhill. Vrijeme poslije filma namijenjeno je za pitanja, druženje i razgovor.
Udruga Slobodna škola članica je Europske konferencije demokratskog obrazovanja (EUDEC) te od 2008. djeluje na području cijele Hrvatske, s ciljem informiranja o demokratskom modelu obrazovanja, okupljanja istomišljenika i stvaranja uvjeta za osnivanje prve demokratske škole u Hrvatskoj.
U povodu predstavljanja u Samoboru, objavljujemo razgovor s Draganom Bolješić Knežević, predsjednicom udruge. Možda se slična škola otvori baš u Samoboru...
Kako nastaje ili kako se postaje slobodnom školom?
Najjednostavnije bi bilo kad bi već postojeća škola odlučila provesti demokratizaciju i pretvorbu u slobodnu školu, što se, usput rečeno, dogodilo, primjerice, u Kanadi, u Engleskoj i, koliko mi je poznato, u Danskoj i Finskoj. Treba ipak biti realan i priznati da su za to male šanse u nas. No, nikad se ne zna. Možda, kad se prosvjetari bolje upoznaju s demokratskim obrazovanjem i uvide njegove prednosti... Na kraju krajeva, čuda jesu moguća. Put kojim ćemo mi pak morati krenuti jest standardni. Dakle, prvo se mora riješiti zakonsko-administrativna procedura.
Koja je, u najkraćim crtama, vaša vizija slobodne škole u Hrvatskoj?
Najvažnije, po mom mišljenju, je to da škola bude ustrojena prema načelima originalne A.S. Neillove dječje demokracije. U takvoj školi su djeca ravnopravna s ostalim osobljem te aktivno sudjeluju u svom odgojno-obrazovnom procesu. Smatram da se trebamo držati oprobanih recepata koji funkcioniraju u zemljama diljem svijeta, a temelje se na odgoju i obrazovanju oslobođenom od bilo kojeg oblika prisile. Doslovno. Istovremeno moramo voditi računa da škola bude uspješno uklopljena u naš mentalitet i tradiciju. Mnogi u nas misle da djeca ne trebaju slobodu i da će podivljati ako im se dozvoli da ne idu u školu. To su predrasude. Faktor dosade, urođene radoznalosti i potrebe za kontaktom s vršnjacima ipak dovode djecu u školu, ma kakva ona bila. Djelatnicima ostaje da svojim posebnim talentima i zanimljivom nastavom privuku učenike i začaraju ih magijom učenja, istraživanja i spoznaje. Tko ne bi želio dolaziti u "cool" školu u kojoj te cijene, poštuju i vjeruju u tebe i pitaju te što i kako želiš učiti?
Kako ideja Slobodne škole, koja bi se plaćala, korelira s idejom besplatnog obrazovanja dostupnog svima? Ne bi li se time stvarale neke nove "slobodne" i/ili "duhovne“ elite?
Sve su slobodne demokratske škole u svijetu privatne i plaća se školarina ili članarina; negdje veća, a negdje manja. To je nužno, jer žele zadržati svoj identitet i izvoditi nastavu onako kako nalaže demokratsko obrazovanje. To znači da nastava nije obavezna i da nema ocjenjivanja i testiranja ukoliko to učenici ne žele. Države u suštini ne žele financirati takve škole. Bojim se da niti kod nas neće biti drugačije. Ipak, postoji i primjer Njemačke, u kojoj država financira sve obrazovne ustanove, pa tako i one koje provode alternativno obrazovanje, s 80%, što onda škole čini vrlo dostupnima svima. Ukoliko u nas ne ostvarimo pravo na sufinanciranje, postoji opasnost da će školarina biti previsoka za neke roditelje. Međutim, ovdje treba istaknuti da slobodne škole nisu alternativa za koju će se odlučiti baš svako dijete i svaki roditelj. Sloboda i demokracija su nekima još uvijek preveliki zalogaj. Svaka od ovih škola pomno bira učenike i intervjuira roditelje. Učenici se primaju na određeno, pa tek kad vide da im škola odgovara i uz uvjet da ih nova školska zajednica prihvaća, upisuju se u školu s namjerom da u njoj ostanu do završetka opće naobrazbe. Slobodne škole niti u jednoj državi u kojoj postoje nisu elitne ni u kom smislu. U rangu privatnih škola su jeftinije od ostalih, a kako se ne bave bilo kakvim elitizmom, izostaje i taj status. To su mjesta koja privlače djecu koja žele biti upravo to što jesu i koja imaju potrebu sama sebe izgrađivati u odnosu s odraslima, koji im pružaju podršku i unutar zajednice u kojoj su svi jednaki i ravnopravni. Sloboda je osnovna čovjekova potreba koju ove škole zadovoljavaju. Ali, kako sam ranije napomenula, sloboda nije za svakoga. Sloboda povlači za sobom i osobnu odgovornost. Nekima je lakše kad su im granice jasno definirane od strane drugih. Da li su oni koji žele biti slobodni unutar škole koja im to dozvoljava i pruža im podršku na putu spoznaje sebe i svojih mogućnosti elita, ne znam. Mislim da ipak nisu. Novčani problem se može riješiti putem stipendija, dok Udruga Slobodna škola zajedno s vijećem EUDEC-a ne osigura da se promijeni zakonska regulativa i omogući većinsko ili potpuno financiranje alternativnog obrazovanja u svim državama, pa tako i u Hrvatskoj. Duboko vjerujem da pravo na obrazovanje mora biti osigurano svima bez naknade. Isto tako vjerujem da svatko unutar jednog demokratskog društva mora biti u poziciji da bira model obrazovanja za svoje dijete ili za sebe. Nužno je stvoriti pluralizam u obrazovanju. Tko kaže da je postojeći model jedini ispravan i da samo on može biti financiran iz proračuna koji svi punimo?
Koje bi glavne karakteristike trebale krasiti učitelja ili učiteljicu u slobodnoj školi?
Ona ili on trebaju prije svega voljeti svoje zvanje i učenike i uživati u vođenju djece kroz magični svijet znanja i vještina. Moraju biti spremni odbaciti stare dogme i autoritet baziran na moći položaja, titule, ocjene i kazne. Moraju voljeti surađivati s kolegama i biti učenicima više od predavača. Mora to biti osoba zadovoljna sobom i sigurna u to što jest i što može nesebično dati drugima. Moraju prihvatiti činjenicu da o svemu valja odlučivati zajedno s djecom i kolegama. Moraju znati da djeca odlučuju o tome da li im se obnavlja ugovor. Moraju znati priznati sebi da možda demokratsko obrazovanje nije za njega ili nju. Konačno, moraju biti sposobni za razvoj i rast zajedno sa školskom zajednicom.
Na koji način se duhovnost može integrirati u nastavu?
Slobodne škole imaju holistički pristup odgoju i obrazovanju i nastoje zadovoljiti u okviru onoga što je moguće različite potrebe i želje učenika. U pravilu nemaju religijski odgoj u onom obliku koji se u nas u posljednje vrijeme provodi u školama. Što ne znači da se ne uči o različitim religijama u okviru povijesti ljudske civilizacije ili kroz proučavanje literature, kroz umjetnost. Osobno smatram da duhovnost čini okosnicu ljudske egzistencije i da joj treba posvetiti dužnu pažnju, s naglaskom na duhovnost 21. stoljeća, koja je oslobođena vjerskih ograničenja i koja ide k ujedinjenju svih žitelja planete s ciljem da nas se sve uzdigne na jedan viši nivo suživota u miru i međusobnom uvažavanju i, čak se usudim reći, u ljubavi. U tom smislu bi škola gajila pozitivan odnos prema ljudima i duhovnosti u svim njezinim manifestacijama, uz uvjet da moja duhovnost ne ugrožava tvoju i obrnuto. Univerzalna duhovnost je vrlo bliska demokraciji i slobodi. Duhovnost se može uklopiti u gotovo sve predmete, sadržaje ili aktivnosti. O duhovnosti treba s djecom govoriti, ali im ne treba nuditi gotova rješenja i odgovore, budući da su i pitanja i odgovori dostupni svakom tko ih traži i kad ih traži. Onima koji se nađu na tom putu škola će pomoći u okviru svojih mogućnosti, kao i u vezi svega drugog što učenike interesira, inspirira i zaokuplja.
Nenad Kobasić
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (6)