Brigadir Josip Mahović Pini govori o nastanku i ratnom putu 151. samoborske brigade i nesretnim zbivanjima na Trokutu
A govorili su da smo "crvena" brigada
Josip Mahović Pini rođen je u 1960. godine u Samoboru. U Samoboru završava osnovnu i srednju školu, a na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu studij općenarodne obrane, nakon čega radi kao profesor u srednjoj školi. Godine 1987. dobiva posao u tadašnjem bivšem štabu Teritorijalne obrane kao jedan od operativaca. S početkom raspada bivše države stavlja se na raspolaganje Hrvatskoj i vrlo rano, već u 12. mjesecu 1990. godine surađuje s Ministarstvom obrane na Tuškancu. Prva zadaća na prostoru Samobora bila mu je formiranje 50. bojne Zbora narodne garde u Samoboru, koja je formirana u sastavu policije, a s kojom je 26. lipnja 1991. godine, u vrijeme "slovenskog rata" provedena mobilizacija, što je detaljnije opisano u monografiji 151. samoborske brigade HV-a. Nakon toga slijedilo je formiranje brigade, u kojoj je u početku bio operativac. S dodjelom prvih činova 1992. godine dobiva čin natporučnika, a u zapovjedništvu brigade obnaša više dužnosti. Zapovijedanje brigadom preuzima u srpnju 1992. godine i tu dužnost obnaša do 31.12.1999., kada su ukinute ratne postrojbe. Nakon toga radi u zapovjedništvu I. korpusa OS RH, čiji je zapovjednik bio general Stojković, kao načelnik Odjela za ljudske resurse, sa zadaćom da se iz ratnih postrojbi osnuje mirnodopska vojska moderne Hrvatske. Od ljeta 2005., s novim promaknućem u G1 HKoV-a, do jeseni 2008. godine radi kao "personalac" kopnene vojske. Nakon bolesti i 5 mjeseci intenzivnog liječenja ne odlučuje se za moguću i zasluženu mirovinu, već mijenja dužnost i od 2008. godine je voditelj Odsjeka za vojnu povijest na Hrvatskom vojnom učilištu, s činom brigadira.
Za svoj rad i doprinos u stvaranju i razvijanju OS RH odlikovan je s više medalja i odličja.
O sudjelovanju Samoboraca u Domovinskom ratu zna se dosta. Kako ste Vi, kao neposredni sudionik, doživjeli pripreme za rat i prve ratne dane?
Važno je reći da je za razumijevanje razvoja događaja tih godina, dakle od 1990. pa nadalje, pogotovo tih prvih ratnih godina, potrebno shvatiti njihov povijesni kontekst. Dakle, ne možemo ih procjenjivati s današnjih pozicija, jer onda je, da tako kažem, dan trajao kao mjesec, mjesec kao godina, a godina kao deset današnjih. Pritom ne mislim samo na sam protok vremena u tim teškim danima, već i na njihov značaj. U početku se, naravno, dosta lutalo i bilo je zaista teško.
Kako je teklo osnivanje samoborske brigade?
Donesena je politička odluka da se na tadašnjem samoborskom području i prostoru, a onda se pod time podrazumijevalo i područje današnjeg Grada Svete Nedelje, osnuje najjača operativna vojna postrojba, a to je brigada. Od svibnja 1990., kada je donesena ta odluka, pa do rujna, točnije 18. rujna, provedene su vrlo kvalitetne i značajne pripreme za mobilizaciju. Spominjem to zato što se to kasnije pokazalo vrlo važnim, jer su naši zapovjednici zapravo u rat krenuli i 3-4 mjeseca ranije, te su se kroz pripremu mobilizacije psihološki pripremili za kasnije zaista teške ratne trenutke. Dokaz tome je i činjenica da se brigada nikad nije raspala uslijed teških borbenih djelovanja i gubitaka, kao što se to dogodilo s nekim drugim brigadama. Dakle, imali smo tu koheziju, koja je stvorena prije svega zahvaljujući kvalitetnim zapovjednicima, a, treba to naglasiti, i vrlo izraženim domoljubljem svih pripadnika. Tada je bila stvar "prestiža" pojaviti se u Samoboru u uniformi hrvatskog ZNG-a.
Tko su bili inicijatori osnivanja brigade?
Bili su to Josip Dugandžić, pokojni Ivo Strašček-Cangi, Adolf Paar, Milan Tomašković i moja malenkost. Inicijativu su podržali i u tadašnjem Sekretarijatu za obranu, na čelu sa Željkom Glavinom, a bio je tu i Vladimir Šuflaj. Naime, formiranje brigade otpočelo je neposredno nakon formiranja GrŠTO Zagreb, prvog vojnog zapovjedništva buduće HV na prostoru Zagreba i okolice, u čijem sastavu je u početku djelovala i 8. samoborska brigada (kasnije 151. brigada HV-a). Dakle, u svibnju '91. godine novoosnovano zapovjedništvo u Zagrebu preuzima odgovornost formiranja hrvatskih ratnih postrojbi od tadašnjih sekretarijata za NO, a u Samoboru se nastavlja rad te se već formirana bojna ZNG-a transformira u brigadu. Za zapovjednika smo izabrali Adolfa Paara. Treba naglasiti da je tijekom priprema za osnivanje brigade dio ljudi otišao u MUP, dio u neke dragovoljačke postrojbe, a u Samoboru se pripremala vojska u sklopu ZNG-a i Samoborci su to znali. Mnogi su tražili mogućnost za uključivanje u brigadu. Javilo se puno dragovoljaca i pripadnika nekadašnje samoborske brigade teritorijalne obrane.
Kako se formirao zapovjedni kadar brigade?
151. samoborska brigada u okosnici je imala zapovjedni kadar koji se formirao još puno ranije, prije rata. Gotovo kompletan zapovjedni kadar 8. samoborske brigade činili su časnici koji su obnašali određene dužnosti još u bivšoj brigadi TO RH Sedam sekretara SKOJ-a. Iako smo zbog toga, 'ajmo to tako reći, imali i određenih političkih "sjena" i problema, jer nas se procjenjivalo na jedan neadekvatan način. Bilo je problema i nerazumijevanja zbog, u ono vrijeme, nezvaničnog i nepisanog stava da članovi bivšeg Saveza komunista nisu dobrodošli u nove postrojbe. Čak smo jedno vrijeme i posprdno bili nazivani "crvena" brigada, jer su veći dio zapovjednog kadra činili rezervni oficiri bivše vojske. Mi, koji smo radili na formiranju brigade, kada smo se suočili s činjenicom da netko treba i voditi te ljude, procijenili smo da su to ljudi na koje se može računati i da boljih u Samoboru nemamo. Tadašnji Ured za obranu bio je "politička poveznica" sa strankom na vlasti te je dao i potrebitu potporu formiranju i radu našoj brigadi.
Sve ključne odluke, pa tako i one o zapovjednom kadru, donosila je ipak stranka na vlasti, odnosno HDZ. Govorimo o cijelom procesu priprema za rat, o nekoliko mjeseci formiranja i biranja ljudi koji će voditi brigadu, a zadnju "verziju" ipak je odobrio HDZ. No, kada je rat zaista počeo i kada su ljudi zaista počeli ginuti, nestale su i sumnje i nerazumijevanje.
I u Samoboru su se javljale neke dragovoljačke skupine. Kakav je bio odnos i stav prema njima s vaše strane, dakle oficijelnih formacija i vodstva?
Ne bih htio povrijediti dragovoljce, ali i tada su postojali dragovoljci i "dragovoljci". Najprije, što znači dragovoljac? Mi smo svi bili dragovoljci. Tko god je 1991. bio u ratu, taj je zapravo bio dragovoljac. Tko tada nije htio ići u rat, nije ni išao. Hrvatska je 1991. bila tako organizirana da onaj tko se nije htio boriti, to nije ni trebao. Vrlo elegantno se moglo izbjeći sudjelovanje u ratu, nije bilo nekih sankcija. Postoji nekakvo uvriježeno mišljenje da su Hrvatsku obranili i stvorili dragovoljci. Naravno, ako to gledamo na ovaj način, onda je to točno. Međutim, dragovoljci su bili vrlo šareno društvo. Bilo je tu vrhunskih ljudi i skupina, ali bilo ih je i "svojeglavih". Tako ja imam i vrlo pozitivnih iskustava s dragovoljcima, ali i negativnih. Neki su smatrali da mogu ratovati po svojem nahođenju, gdje žele, kako žele i kako i kada oni smatraju da treba, dakle nisu poštovali autoritet zapovjednika. To ne prolazi nigdje. No, u našem Domovinskom ratu je bilo i takvih situacija, pogotovo u početku. Što se toga tiče, naša vojska je bila fenomen i u svjetskim okvirima, jer je izrastala iz rata, iz borbe.
Već prvo ratište na kojem su Samoborci bili, u Lasinji, odmah je, na određeni način, traumatiziralo samoborsku javnost.
U Lasinji je bilo naše prvo vatreno krštenje. Prema zapovijedi zapovjednika zagrebačke zone mi smo 21. rujna 1991. uputili jednu satniju u pomoć 99. brigadi na prostor Lasinje. Satnija je bila pojačana jednim minobacačkim vodom, koji se dragovoljno javio, kao potporom. To su bili ti pravi dragovoljci. Vodio ih je Josip Honomihl zvan Bambi. Tih 5-6 dana na Lasinji smo stalno bili pod vatrom, a zapravo nepripremljeni, bez opreme i sredstava, bez iskustva. Bila je to jedna konfuzija, koju je nadjačavala želja za obranom domovine. Dakle, unatoč svemu, ljudi su bili spremni za borbu. Na tom ratištu je bilo ukupno 127 Samoboraca i kada je došlo vrijeme za povlačenje imali smo velikih problema da izvučemo naše ljude. Naime, povlačenje nije bilo posljedica borbenih djelovanja neprijatelja. Povlačenje je više bilo posljedica naših problema unutar vojske i obavještajnih podataka o tome što nam se sprema. Jer, jedan dio hrvatskih postrojbi na Lasinji je napustio taj prostor i kompletna obrana tog prostora ostala je s vrlo malo snaga za obranu, a novih snaga u dubini tada nije bilo. Svaki su nam dan iz viših zapovjedništava obećavali neku potporu; te će doći bojna iz Zaboka, te iz Koprivnice... A nitko nije dolazio. Ljudstva je svaki dan iz ovih ili onih razloga bilo sve manje, a spremao se završni udar Srba koji su svoju Krajinu zamislili do Kupe i htjeli su taj prostor očistiti. A mi smo bili s ove strane Kupe. Kad je došla zapovijed za povlačenje nije bilo direktnih borbenih djelovanja pa je postavljeno pitanje zašto mi idemo, zašto napuštamo prostor? Bio je problem izvući ljude, padale su i teške riječi...
Stanje se na ratištu sve više kompliciralo, a Samoborci su se pripremali za još intenzivnije ratovanje. Kakvo je bilo raspoloženje neposredno pred odlazak na Trokut?
Meni je nekako teško izdvajati Trokut, iako svi znamo što se tamo dogodilo... Jer, moramo znati da je rat počeo i prije, a nažalost, Trokut nije bio samo jedan od takvih tužnih slučajeva. Na Trokutu se vodila bitka prsa o prsa, naši dečki su se tukli na metar od neprijatelja. U Gornjim Kričkama se vodila isto takva bitka. I u Subockoj, gdje smo mi ušli u selo na jednoj strani, a četnici na drugoj. Dakle, nije Trokut jedini. On je, nažalost, bio naša prva takva akcija koju smo, opet nažalost, i najkrvavije platili. Da smo tada neke stvari znali, to nam se ne bi dogodilo. Naravno, lako je biti general poslije bitke. Hoću reći da smo kasnije stekli i iskustvo koje je bilo nužno za daljnje ratovanje. Mi tada i nismo djelovali samostalno kao samoborska brigada, već smo bili borbena grupa u sastavu 105. brigade ZNG Bjelovar. Naime, temeljem zapovijedi načelnika GS OS RH, generala Tusa, dijelom snaga bili smo podčinjeni 105. brigadi ZNG Bjelovar. Bilo je to vrijeme kada smo zajedno sa snagama MUP-a dobili bitku doma i oslobodili vojarnu u Samoboru, a vojarne u Zagrebu i okolici su također dovedene pod hrvatsko zapovijedanje i posjed. Pogotovo je značajna bila vojarna u Jastrebarskom, gdje je bila tenkovska brigada JNA. Kada su Zagreb i okolica "riješeni", krenulo se na druga otvorena bojišta. Glavni stožer je odlučivao hoće li nas uputiti u Liku, Dalmaciju ili Slavoniju. Završili smo u Slavoniji i naša prva zadaća su bili Pakrac i Novska. Najprije smo i krenuli prema Pakracu, ali tijekom puta je stigla nova zapovijed, kojom su nas preusmjerili prema Novskoj, u Lipovljane. Tako smo 14. listopada tamo stigli sa skupinom ljudi koja je okupljena iz svih dijelova brigade. Raspoloženje je možda najbolje opisati tako što se iz Samobora krenulo s pjesmom i euforijom, a već kod naplatnih kućica je zavladala tišina. Nije to značilo da su ljudi razmišljali o tome da se ne žele boriti, ali kao da su shvatili da idu u rat, da će biti krvi.
Kako ste Vi to osobno doživjeli?
Mislim da smo mi Samoborci imali tu nesreću da smo bili upućeni u jedan, teško je reći međuprostor, ali u jedan prostor u kojem su se dodirivale zone odgovornosti dviju operativnih zona. U tom trenutku, 14.10.1991. godine, nije bilo točno definirano tko zapovijeda tim prostorom. To je bio prvi problem. Drugi problem je bio nedostatak opreme, materijalnih resursa i nedostatak organizacije obrane. Ljudi su zaista išli u rat i s vlastitom opremom, onom koju su sami kupovali na razne načine, a tako se teško može ratovati.
Dakle, generalno je tada naša vojska bila slabo opremljena. Koliko smo uzeli u vojarnama od bivše vojske toliko smo bili opremljeni, a to nije bilo ni približno dovoljno za rat koji se vodio. Nadalje, moj dojam je bio da čak ni to nije bio glavni problem, jer mi smo u Zapadnu Slavoniju došli da se tamo nije znalo "tko pije, a tko plaća", kak se veli. U početku nije bilo prave organizacije i to je postao najveći problem. Primjerice, s tog je područja dosta ljudi otišlo, a mi smo ih smatrali kukavicama i izdajicama. Ali, kad sada čovjek malo bolje razmisli, da je rat, primjerice, krenuo od Slovenije, od zapada prema istoku, i mi bismo bježali. Jer, kad na vas ide netko s tenkovima i topovima, a vi imate lovačke puške, naravno da je prvi poriv bježanje.
U cijeloj toj općoj konfuziji, kada se ništa nije znalo, trebalo je dosta vremena da se uopće donese odluka o tome tko zapovijeda tim prostorom. A borbe su bile svakodnevne. Rat nije čekao da se na nekim višim razinama dogovori kako će to ići. Zapravo su se u svemu tome naši dečki jako dobro snašli, sve do tog 29. listopada. Bilo je i prije nekoliko naših napada prema selu Bair, Trokutu i Bijelim stijenama, srećom bez žrtava.
Kao da se poklopio niz nesretnih okolnosti...
Točno. Falilo nam je i malo ratne sreće, dogodio se čitav splet nesretnih okolnosti. Tog nesretnog dana se ta naša postrojba trebala vratiti doma. Naš zapovjednik htio je napraviti smjenu baš kada je nadležno zapovjedništvo kretalo u akciju, što je samo potvrda opće konfuzije koja je tada vladala na ratištu. Odluka o napadu, koju je odobrio glavni stožer, došla je iz operativne grupe Posavina, a preko zapovjedništva 1. bojne 105. brigade. Bez obzira na predviđenu smjenu, odlučili smo da to odradi "stara" postava, jer je naša postrojba nakon 15 dana provedenih na ratištu tada već bila uigrana. Pokazalo se, naime, da ljudi koji su na bojišta dolazili direktno iz ureda ili nekog drugog civilnog posla jednostavno nisu ni psihički ni fizički mogli izdržati dulje od 15 dana na ratištu. Nama se baš taj 29.10. dan poklopila ta smjena. Tada se pokazala veličina određenih ljudi u našoj postrojbi, Franje Horvata, Jurka i ostalih, jer su odlučili da naši odrade smjenu s tom akcijom. Pošteno su rekli da su iskusniji, jer su tu već 15 dana i poznaju situaciju, a novi dečki koji bi došli nemaju to iskustvo i izginuli bi k'o muhe. Gotovo je nezamislivo što bi se dogodilo da su u akciju krenuli novi ljudi.
Nesretna su zbivanja svima dobro poznata. Ogroman šok je za nas bilo pet naših poginulih branitelja. Od tog šoka se, govorim ovaj puta samo u vojničkom smislu, nismo dugo oporavili. Bio je to velik udarac za našu postrojbu. No, ponavljam, iako je sama akcija organizacijski bila dobro postavljena, tijekom akcije dogodile su se brojne nepredviđene situacije, počevši od banalnih stvari da vam se isprazni "motorola". Nitko ne može osporiti hrabrost naših ljudi koji su disciplinirano slušali zapovijedi.
Puno toga se može reći o Trokutu, a možda vrijedi istaći da su Samoborci, kada se kretalo u napad, u borbenom poretku trebali biti treća linija. Takav je bio plan. Međutim, ispalo je na terenu da smo mi bili prva linija. Zašto? Staro je vojničko pravilo da plan vrijedi toliko dugo dok se ne opali prvi metak. Nakon prvog metka svi planovi padaju u vodu, vrijede samo ljudi. Tijekom napada naši su dečki jednostavno došli u prvi plan, ostali su manje - više sami. Bilo je tu još i pripadnika drugih brigada, ali u samu bitku, u sam borbeni dodir prsa o prsa ušlo je naših nekoliko ljudi i dio Bjelovaraca koji su također stradali.
Kako je naša samoborska brigada dočekala kraj rata i Oluju?
Oluja je bila kruna svih hrvatskih napora. Koliko se sa sjetom prisjećamo te teške 1991. godine i početka rata, tako se s veseljem prisjećam Oluje i 1995. godine. Do 1995. godine, tijekom Domovinskog rata, stvar se potpuno preokrenula. Ono što smo mi bili 1991., dakle jedna neorganizirana i neopremljena nova vojska, to se našem neprijatelju dogodilo 1995. Oni su bili u raspadu, gladni i žedni, puno ljudi je, nakon što su vidjeli što će se dogoditi, dezertiralo iz takve vojske... Mi smo tada bili najjači.
Bili smo vojnički izgrađeni, postrojbe su bile formirane, obuka je bila provedena po svim vojničkim propisima, imali smo dovoljno sredstava i podrške za akciju. To je moralo dati rezultat.
No, igrom slučaja, Samoborci su i u Oluji bili na najtežem pravcu. Naime, prostor Zbornog područja Zagreb bio je u Oluji najosjetljiviji... Svaka čast Lici, Kordunu, Banovini i svima drugima, ali se s pozicija koje je držala neprijateljska vojska mogao lagano tući Zagreb. Postojala je i velika opasnost da kao odgovor na naš napad neprijatelj granatira Kutinu i izazove ekološku katastrofu, a napade na Zagreb i okolicu očekivali smo, jer su se već događali i prije...
Već u samoj pripremi i strukturiranju snaga za napad došlo je do problema, jer je Zagreb ostao bez jedne gardijske postrojbe koja je trebala biti dodana našem pravcu. Tako su sve postrojbe u Oluji ispred sebe imale po jednu gardijsku postrojbu ili specijalnu policiju, a mi nismo imali nikoga, jer je ta "naša" postrojba upućena na drugi pravac. Tako smo mi i 17. domobranska pukovnija u napad krenuli sami, na vrlo osjetljivom ratištu, a kasnije se pokazalo da je upravo na tom bojištu neprijatelj bio najžilaviji.
Moram reći da se samo zahvaljujući visokom moralu vojnika i visokoj odgovornosti i znanju zapovjednog kadra samoborske brigade nisu dogodila veća stradanja. Naime, u Oluji su nam poginula dva dečka; jedan prilikom samog napada u proboju prednjeg kraja neprijatelja, a drugi je na kraju napada stradao od gelera granate. Odgovorno tvrdim da imamo zaista relativno malo poginulih, i to zahvaljujući našem zapovjedništvu. Znam da je puno i dvoje, ali stanje na ratištu na kojem smo mi bili je bilo takvo da je moglo poginuti i 50 ljudi.
Za kraj, ovih dana se na Trokutu otvara novi spomenik poginulim braniteljima. Oko toga ima dosta prijepora, pogotovo oko činjenice da se uklanjaju dosadašnje spomen ploče i oznake na mjestima pogibije Samoboraca. Kako Vi gledate na to?
Mislim da je izgradnjom ovog spomen obilježja na Trokutu u potpunosti zaokruženo pitanje dostojnih spomenika poginulim braniteljima 151. samoborske brigade. Mi danas imamo tri kvalitetna spomen obilježja - Samobor, Dvor na Uni i Trokut, gdje dostojanstveno možemo odavati počast našim poginulim suborcima.
Nažalost, postoje i određeni prijepori vezani uz izgradnju spomen obilježja na Trokutu, a vezani uz činjenicu da danas na Trokutu nisu obuhvaćeni svi poginuli branitelji tog prostora, što je bio prvotni cilj i naša želja. Za razumijevanje ove situacije potrebno je objasniti javnosti kako je spomen obilježje zamišljeno te upozoriti na činjenicu da je ono izgrađeno kao želja gradova čije postrojbe su ratovale na tom dijelu Zapadne Slavonije da dostojno obilježe pogibiju svojih sugrađana.
U startu je Grad Samobor, kao inicijator ove aktivnosti, mogućnost uključivanja u ovaj projekt ponudio svim gradovima i općinama čiji su građani poginuli na navedenom prostoru, te je na inicijativu Grada Samobora pred nešto više od dvije godine u Samoboru održan prvi inicijalni sastanak na koji su bili pozvani svi gradovi, općine, županije. U početku su svi jednoglasno prihvatili ideju, ali se kasnije kroz provedbu ispostavilo da nisu svi spremni poduprijeti ovaj projekt. O razlozima ne bih mogao sada govoriti, nije ni mjesto ni vrijeme, a ni prostor mi to ne dozvoljava. Mogu samo konstatirati da postoje i objektivni i subjektivni razlozi.
Suočeni s činjenicom da nećemo objediniti sve postrojbe i branitelje, osmišljen je projekt, kojeg je autor poznati arhitekt Branko Silađin, a koji omogućuje plansku nadogradnju spomen obilježja. Dakle, gradovi Bjelovar, Vrbovec, Dugo Selo, Sveta Nedelja i Samobor izgradili su za svoje sugrađane spomen stećke, a za ostale gradove, tj. postrojbe, predviđena je mogućnost nadogradnje koja će se u potpunosti uklopiti u idejno rješenje spomenika, ako to u budućnosti netko od sada nedostajućih prepozna kao potrebu.
Što se tiče prijepora oko uklanjanja dosadašnjih spomen ploča koje su bile na terenu, mislim da je svaki prijepor neukusan, pogotovo kada se zna da su neke od spomen ploča bile postavljene na privatnom zemljištu, razbacane na više odvojenih lokacija. Upravo izbjegavanje eventualnog samovoljnog postupanja s našim spomen obilježjima od strane privatnih vlasnika i činjenica da su spomen ploče "razbacane" na više odvojenih lokacija, bio je temeljni motiv zbog kojeg se pristupilo izgradnji današnjeg spomen obilježja. Razmatrajući ovu problematiku UO Udruge branitelja 151. brigade donio je odluku da se dosadašnja spomen ploča ukloni s terena, privremeno pohrani u prostorijama udruge, s namjerom da se trajno zbrine kroz izlaganje u muzeju Domovinskog rata u Samoboru, kojeg namjeravamo napraviti u bliskoj budućnosti.
Pored navedene problematike želio bih se osvrnuti na još neke činjenice i ovim putem zahvaliti gradskim vlastima Samobora, Svete Nedelje i ostalih gradova koji su sudjelovali u projektu, vlastima Bjelovarsko-bilogorske i Zagrebačke županije te Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, na potpori u realizaciji ovog spomen obilježja.
Hvala svima navedenima te svim drugim nespomenutim sponzorima i donatorima, kao i svim ljudima koji su sudjelovali u realizaciji projekta, a čijom smo zaslugom dobili još jedan veličanstveni spomenik Domovinskom ratu.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (37)