Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

O 475. godišnjici i povijesti doseljavanja uskoka na Žumberak govori grkokatolički župnik Danijel Vranešić

U obrani kuća i Beča

Još jedna proslava doseljenja uskoka na Žumberak pravo je vrijeme za upoznavanje s neobičnom povijesti žumberačkog kraja. Velika akcija kojom je jedno područje organizirano naseljeno ljudima s drugog područja, nešto što bismo danas možda nazvali "humanim preseljenjem", nužno izaziva pitanja o razlozima seobe, kontekstu u kojem se sve to događalo i posljedicama seobe. O tim temama porazgovarali smo s grkokatoličkim župnikom Danijelom Vranešićem.

Prije tri godine na Žumberku je velikom svečanošću obilježena 475. godišnjica seobe Uskoka. Ove godine, 25. svibnja, u Osunji se obilježava još jedna godišnjica seobe. O čemu se točno radi, koliko je tih seoba bilo?

Bilo je više seoba, ali ih se službeno bilježi četiri i to u razdoblju od 1530. do 1538. godine. Kasnije je bila još jedna, vezana uz Madridski mir i doseljenje uskoka iz Senja i za nju možemo reći da je bila peta, a ujedno i zadnja seoba. Ovaj put u Osunji obilježavamo, dakle, treću seobu.

Što povijest kaže o prve četiri seobe?

Od 1530. do 1540. godine doseljeno je na područje Žumberka 1000 kuća, kako se to nekada računalo. Ti uskoci su dolazili ovdje iz Bosne i Hercegovine i Dalmatinske zagore i to pod patronatom Bečkog dvora. Naime, Beču je bilo u interesu da ovdje imaju jednu zajednicu koja će ih braniti od Turaka i zapravo su uskoci doseljeni ovdje kao vojnici koji su se žrtvovali da bi Beč sjao u zlatu. Uskoci su se na Žumberku uspjeli organizirati izuzetno brzo i već 1545. godine brane Zagreb od Turaka (u Badovincima je 2005. godine podignut i veliki spomenik kojega je financirao Zagreb u znak zahvalnosti za obranu grada – nakon 450 godina), a 1593. godine uskoci brane i Sisak i tu su oni, u stvari, obranili kulturu zapadne Europe. Tu je i temelj svega, od 1530. do 1593. godine, jer kad su pobijedili Turke kod Siska, više opasnost od Turaka nije postojala.

Kakvu su situaciju zatekli uskoci prilikom doseljenja na Žumberak? Što je bilo s tamošnjim stanovništvom?

Uskoci dolaze na više-manje opustošeno područje. Turci su uvijek jurišali prema Beču i, kako su išli prema njemu, sve su na svom putu pustošli pa tako i Samobor, Žumberak, sve što je bilo pred njima. Tako je bilo do dolaska uskoka, koji su stigli na Žumberak po planu Austrije. Slovenski povjesničar Jože Mlinarič napravio je jednu izvrsnu monografiju o Kostanjevici, gdje je naveo da je austrijski dvor još 1512. godine imao neke ljude koje je naselio na područje Žumberka. Jer, plan Beča bio je oformiti jednu vojnu grupu stanovništva koja će se baviti isključivo ratovanjem. A stanovništvo koje je tada bilo na Žumberku počelo je polako iseljavati prema Austriji i drugim krajevima i oslobađati taj prostor za vojno stanovništvo koje organizirano dolazi 1530. godine. Organizirano iseljavanje tadašnjeg stanovništa Žumberka nastavljeno je i kasnije da bi se napravila što kompaktnija uskočka sredina. Naime, neki od uskoka su otišli u ravničarsko područje, međutim, vojnoj vlasti u Beču to nije odgovoralo i oni su svim silama te ljude vodili u Žumberak. Jer, Žumberak je takve konfiguracije da je praktički neosvojiv. Zato se doseljavanje programski radilo, iz vojne potrebe.

Što je bilo sa Žumberčanima - uskocima kada je minula turska opasnost?

Dolazi 1871. godina i ukinuće hrvatske Vojne krajine. To se razdoblje na Žumberku zove "ispod sablje pod kriljavu". "Kriljava" je šešir pa bi to značilo da ostavljaju sablju i postaju nešto drugo - radnici, poljoprivrednici... Inače, žumberačko stanovništvo je do tada bilo privilegirano i uvijek se razlikovalo od okolnog stanovništva. Razlika između domicilnih kmetova i uskoka je bila znatna. Uskoci su bili vojnici i bavili su se trgovinom solju i stočarstvom pa je postojala socijalna razlika. To je i objašnjenje, recimo, činjenice da su uskoci u Seljačkoj buni bili na strani feudalaca. Naime, oni su uvijek branili ustavni poredak, i u Vojnoj krajini, a i kasnije tijekom povijesti pa sve do danas. Uskoci - Žumberčani su i u Domovinskom ratu bili borci koji su branili Hrvatsku i oni će uvijek biti ti koji će braniti državu u kojoj žive.

Proslava godišnjice doseljenja je prilika za obilježiti slavna uskočka vremena, ali, pretpostavljam, i upozoriti na odseljavanje sa Žumberka i zamiranje uskočkog identiteta?

Smisao godišnjica jest obnoviti kulturnu baštinu, a ona se ne može obnoviti bez velikog angažmana, u ovom trenutku, Crkve i Ministarstva kulture. Naime, Ministarstvo kulture je 1988. godine odlučilo krenuti u obnovu određenih lokaliteta, jednako kao i Crkva koja je krenula u obnovu uskočkih crkava. Te 1988. godine postupak obnove uskočkih lokaliteta započeli su arheolog Zavoda za zaštitu spomenika kulture Damjan Lapajne i svećenik Mile Vranešić. Lapajne je započeo obnovu Starog grada žumberačkog, a Mile Vranešić crkve svetog Ilije na Svetoj Geri. Postoji jako puno zanimljivih lokaliteta koji se mogu obnoviti jedino općom podrškom. Zato proslave koje su bile i mnoge koje će još biti upozoravaju na te lokalitete, tu baštinu i za sobom vuku obnovu dijela Žumberka te pomažu vraćanju života. One pomažu promijeniti onaj pogrešan način razmišljanja da se Žumberak prepusti propadanju. Pravi je smisao tih obilježavanja sačuvati kulturnu baštinu i vratiti se svom identitetu.

Kruno Solenički

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)