Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

U Bestovju živi i stvara mladi ilustrator Zdenko Bašić, svestrani umjetnik o kojem ćete još sigurno mnogo slušati

Samoborci su rezervirani prema vješticama

Ako je definicija uspješnog i sretnog čovjeka i pojednica to da radi ono što voli i od toga može pristojno živjeti – tada je dvadesetšestogodišnji Zdenko Bašić vrlo sretan i vrlo uspješan čovjek. Zdenko radi kao ilustrator za nekoliko dječjih časopisa, scenografiju i kostimografiju za putujuće kazalište Merlin, završava devetminutni lutkarski film Priča o snijegu, a njegov novi film Guliver predan je na natječaj za animirani film koji je raspisao Grad Zagreb.

Nedavno je Zdenko dobio i prestižnu nagradu Ovca u kutiji za najbolju ilustraciju u 2006. godini. Nagradu koju dodjeljuje Nezavisna udruga Autorska kuća, a koja promovira dječje izdavaštvo, je dobio za ilustracije knjige za djecu Priča o čokoladi autorice Irene Sertić.

Kako ste primili posljednja priznanja?

Ova nagrada me posebno razveselila, jer se zapravo sastoji od dvije nagrade: one stručnog žirija, ali i dječjeg žirija kojeg čini dvanaestoro djece od 2. do 8. razreda. Između 36 slikovnica oni su odabrali Čokoladu kao dobru i čitku. Tekst je napisan enciklopedijski bajkovito, sa zanimljivostima iz svijeta čokolade – pojašnjava Zdenko.

No, koliko ga je razveselila ova domaća nagrada toliko ga je, ako ne i više, razveselilo također i ovogodišnje potpisivanje ugovora s jednom agencijom iz Londona. Zanimalo nas je kako je došao do te agencije?

Radio sam preko ljeta male mape od po deset radova i slao ih svim mogućim agencijama i izdavačima. Neki među njima, koji su bili zainteresirani, su me kontaktirali. Nakon toga smo si razmijenili još ilustracija i na kraju potpisali ugovor.

Jeste li zadovoljni dosadašnjom suradnjom?

Nadam se da će to potpuno profunkconirati i da ću moći živjeti od toga. Agencija mi pronalazi izdavače i poslove. Dobio sam i prvu narudžbu za slikovnicu, a odmah su mi napisali i skicu priče za sljedeću. Oni funkcioniraju na taj način da na temelju onoga što si radio do sada pokušavaju naći nešto što ti je najsrodnije, što bi najviše odgovoralo tvom izrazu. Sviđa mi se taj uspostavljeni odnos da se mene pita prihvaćam li to što mi oni nude, da mogu birati i da sam zadovoljan s poslom koji naruče od mene. Samo da kažem jedan detalj: prije potpisivanja ugovora uvijek se radi probna ilustracija, što kod nas nije slučaj, koja služi da se sinkroniziraju potrebe izdvača i potrebe ilustratora. I cijene su, naravno, posve drugačije nego kod nas. Od toga mogu živjeti, a sve mogu raditi preko interneta odavde, od kuće.

Koji vam je prvi posao koji su naručili?

Prva slikovnica za stranog izdavača bit će Clever Spider, o pauku koji plete mrežu u različite oblike, a preko slikovnice djeca uče boje i oblike. Slikovnica će se otvarati kao lampion. No, jako me veseli i sljedeći posao. Naime, slikovnicu koju ću raditi nakon ove baš su napisali za mene i nazvali je Snow Flake Factory. U to su uključili sve elemente za koje su zaključili da meni odgovaraju. Znali su, naravno, i da obožavam snijeg. Radi se o dječaku koji traži tvornicu snijega, jer snijeg više ne pada.

Kada ste zapravo shvatili da je baš to ono što želite raditi u životu?

Ja sam to znao oduvijek. Od kada znam za sebe crtam. Volio sam raditi makete i lutke i oduvijek me to preokupiralo. Uvijek sam znao da bih se htio time baviti, iako su me u osnovnoj školi nagovarali da idem u gimnaziju. No, ja sam tada bio siguran da moram ići u Primijenjenu.

Autor ste i animiranog lutkarskog filma Priča o snijegu. U kojoj je on fazi?

Radio sam ga u kombinaciji kolaža i kompjutora. Film je gotov, jedino što mi je nedostajalo bila su financijska sredstva za ton i postprodukciju. I to sam napokon pronašao i upravo radimo prve dogovore i skice za glazbu i šum. Nadam se da će do Nove godine sve biti gotovo. Zanima me raditi na lutkarskom filmu, jer me zanima treća dimenzija - pokret u prostoru.

Na vašoj stranici www.bellundertree.com upale su mi u oči ilustracije za Sjeverozapadni vjetar. Što je to?

Sjeverozapadni vjetar je knjiga slika koju pripremam i u kojoj pokušavam obuhvatiti mitove i legende ovoga kraja, sjeverozapadnog dijela Medvednice prema Samoboru, tu gdje sam odrastao. Puno priča o vilama i vješticama čuo sam od svojih baka, a skupljam priče, mitove i legende odasvud. Neke sam našao kod Milana Langa, neke sam priče zapisao iz Ruda, a svemu dodajem i svoje osobne impresije i sjećanja. Pokušavam objediniti moj doživljaj svijeta i djetinjstva vezano za te priče. Zapravo, pokušat ću objediniti što više tehnika tako da se ne dobije dojam nekog ujednačenog stilskog smjera već bi se trebao dobiti enciklopedijski pregled, ali i dojam tog svijeta mitova.

Ilustracije za ciklus Sjeverozapadni vjetar, kao i drugi vaši radovi, imaju nekakav hobitski, burtonovski, magličasti borealni štih. Odakle crpite ideje?

Kad sam gledao Nightmare Before Christmas prvi put sam se susreo s lutkom i tada još nisam znao tko je Tim Burton ni što je to lutka – film. Samo sam gledao u to i nisam se micao. Nakon toga počeo sam raditi prve lutke. Bio je to neki temelj od kojeg sam krenuo.

Kako biste opisali svoj način rada?

Puno fotografiram. Onda iz tih fotografija izvlačim inspiraciju za lutku pa tu lutku ukomponiram u fotografiju ili crtež. Volim i kad fotografija potone u crtež. Zapravo, ne baziram se na tehniku, koja mi je samo sredstvo, već na ideju. Pripremam dosta scenarija, modeliram. To mi je najzanimljiviji dio rada, same pripreme. Razviti ideju, likove, modele, kako će izgledati konkretne scene... Kod animiranog filma pak pokušavam u cijelu priču ući što lirskije i apstraktnije, premda se prema van čini figurativnim.

Koliko brzo radite?

Radim sporo, jer mi je rad najvažniji. Volim rad, a sam rezultat je onda posljedica tog rada. Mojim profesorima na akademiji nikako nije bilo jasno zašto tako sporo radim. Stalno i uporno sam im pokušavao objasniti da je meni najbitniji sam proces rada. Kad je film ili neki rad gotov on više nema veze sa mnom, on počinje živjeti svoj život. Nisu bili baš sretni zbog mog načina rada.

U Samoboru je prije nekoliko godina bio izveden performance Vještičji ured, u kojem ste i vi sudjelovali. O čemu se radilo?

Vještičji ured je projekt koji sam radio na drugoj godini studija za potrebe karnevala na zagrebačkom Gornjem gradu, kod Kamenitih vrata. U njega su bili uključeni mladi umjetnici likovne i glazbene akademije, a ja sam radio kostime. Napravili smo vrlo neobičan ambijentalni performance. U tih pet dana kroz Vještičji ured prošlo je sigurno 5 tisuća ljudi. Godinu dana nakon toga napravili smo to isto i u Samoboru, u zgradi kina. Međutim, Samoborci su se dosta rezervirano držali prema vješticama. Puno bolje je to bilo prihvaćeno u Zagrebu.

Što vas u ovom trenutku najviše okupira?

Radim na novim slikovnicama za domaće i strane izdavače, a radim i kostime i scenografiju za novu Božićnu predstavu putujućeg kazališta Merlin. Predstava se zove Mišići gdje ste!? i bit će premijerno prikazana 1. prosinca u Gajnicama. Tome se jako veselim.

Nenad Kobasić

Zdenko Bašić rođen je 27. siječnja 1980. godine u Bestovju, u kući na samoj Betonki. U doba Zdenkovog djetinjstva bilo je manje kuća i manje prometa i on je cijele dane provodio na jezeru Orešje.

– Kod kuće bi mi se iz rukava još dugo cijedilo blato – sjeća se Zdenko svojih povrataka kući.

Završio je Školu primijenjene umjetnosti, smjer grafički dizajn, da bi potom pričekao godinu dana da se otvori odjel animacije na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je 2005. godine diplomirao zajedno s još pet studenata te prve generacije.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)