Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Željko Mavrović, bivši vrhunski boksač, a danas uspješan ekološki poljoprivrednik i poduzetnik

Planet postaje jalov

Željko Mavrović bio je profesionalni boksački prvak Europe s čak sedam uspješnih obrana naslova, a svoju je boksačku vrijednost potvrdio i sjajnom borbom sa slavnim Lennoxom Lewisom 1998. u borbi za svjetski naslov u teškoj kategoriji.

Napustivši nakon te borbe profesionalni boks, "Šaka sa Srednjaka", ili kasnije "Irokez", danas je predan biznisu. Teško stečeni kapital uložio je u proizvodnju zdrave hrane, te dokazao da njegova "ekološka osviještenost" nije bila samo poza.. U Sloboštini kod Požege razvio je Eko-centar Mavrović, u kojem proizvodi ekološku, potpuno prirodnu i zdravu hranu.

Donedavno ste bili naš sugrađanin. Kako je došlo do toga da odete iz Samobora?

Prije svega, sebe doživljavam kao poduzetnika, gospodarstvenika, pa su tako moji životni koraci usmjereni ka postizanju čim boljih poslovnih rezultata. Stvari koje sam poduzeo krenule su iz Slavonije s tom jednom ratarskom, odnosno poljoprivrednom pričom, za koju u to vrijeme kada sam počinjao nije bilo prostora u gradu Samoboru i okolici. Započeli smo proizvodnju na stotinjak hektara, a sad smo već prešli 300 hektara. To su površine koje može zadovoljiti samo Slavonija. Meni su u nekom razvojnom planu i viziji žitarice bile osnova te cijele poljoprivredne, a kasnije i proizvodne priče. Žitarice smatram jednim od najzdravijih prehrambenih namirnica, osobito cjelovitu žitaricu i proizvode od cjelovitog brašna, i jedino je Slavonija mogla zadovoljiti te uvjete koje sam tražio i kojima sam bio zadovoljan.

Ima li kod nas dosta zdravog tla?

Reći ću da tla ima dovoljno i možemo ga učiniti zdravim. Ljudi se često zbune i krivo je mišljenje da ekološka poljoprivreda uspijeva samo na nekim zapuštenim površinama koje nisu dugo obrađivane, koje dugo stoje. Ekološka poljoprivreda započinje onog trenutka kada se donese odluka te kada certifikacijska kuća tog dana dođe na vaš teren. Tada krećete i dobivate certifikat u prijelaznom razdoblju, a nakon dvije do tri godine i puni certifikat. Jer, svaka zemlja, pa i ona koja se pretvorila u pustinju, može se revitalizirati i vratiti u život. Mikroorganizmi, nakon toga gliste, gujavice, kukci, insekti i drugo, vratit će tu zemlju nakon nekog vremena u prvobitni balans i ona će ponovno davati ono što čovjeku treba.

Koliko je poznato, trebaju se posaditi i biljke – čistači tla, koje se siju prije odabranih kultura, prije žitarica, koje također oplemenjuju tlo. No, htjela sam vas pitati, koliko sam shvatila iz razgovora, namjeravate se i dalje širiti. Ima li za to dovoljno mjesta u Požegi i oko nje?

Mjesta ima dovoljno u kraju u kojem jesmo, ali u smislu širenja meni je puno važnije da one površine koje obrađujemo intenziviramo obradom, to jest da imamo još više komposta kako bi te površine davale bolje prinose. To su prvi planovi, a nakon toga širenje je više vezano uz edukacijski centar u kojem promičemo osobnu ekologiju i osobni stav prema ovom planetu. Tu nam je važno da nas ljudi čuju, da nas dožive i da sami krenu putem i načinom kojim smo mi krenuli.

Poticaj za razgovor s vama bilo je upravo ovo što ste sada spomenuli i moje razmišljanje prema kojem valja učiti čitav život. I ljudi u godinama još uvijek mogu naučiti kako se odnositi prema planetu i dokučiti kakva je djelatnost korisna za njih, ali i za buduće generacije.

Poruka je s moje strane uvijek upućena konkretnim primjerom – ja tako živim i ja tako radim. Time potičem druge da krenu za mnom. Samo predavanje, samu priču u zatvorenom prostoru ili u učionici nikad nisam smatrao dovoljno korisnom, dovoljno vrijednom. Stoga ponavljam - primjer, praksa i iskustvo koje imam prenosim drugima kroz ono što radim. Vjerujem da ljudi to mogu već sada prepoznati, da mogu osjetiti svoju osobnu korist i dobrobit prije svega kroz jedan takav način razmišljanja, a onda i djelovanja. Vjerujem da će planet kroz neko skoro vrijeme zaživjeti, nazovimo to tako, u jednom ekološkom okružju, u jednom ljepšem i boljem svjetlu, da će naša djeca doživjeti čiste, zelene površine na kojima buja život, da zemlja bude živa zemlja, da ljudi koji se hrane na toj zemlji dobiju pravi plod koji donosi pravu energiju, zdravlje, imunitet i dugovječnost.

Svojom karizmom možete potaći puno stvari, a dajete i praktičan primjer. Vi ste osoba koja je postizala i visoke rezultate na jednom drugom polju. Boks nije sport koji bih voljela i pratila, jer je previše surov. Međutim, za vas je to vjerojatno bila škola koja vam je mnoge stvari "stavila na mjesto"...

Stava sam da čovjek kroz bilo koju profesiju, bilo koju djelatnost koja nas prati može doživjeti i realizirati sebe. Često su upravo krajnji oblici, ekstremni oblici poslovanja, sporta ili života, kao što je primjerice boks, upravo ti koji nam daju odgovore i na najteža pitanja: kako se nositi s boli, kako se nositi s krajnjim oblicima izdržljivosti, kako se nositi sa stresom koji graniči s mogućim... Danas to vidim kroz poduzetništvo – kako se nositi sa stresom koji prati to poduzetništvo, kako ostati normalan, kako se razviti u još boljeg čovjeka... Upravo nam te ekstremne situacije, ti ekstremni sportovi daju odgovore na iskušenja, kako da kroz njih prođemo i na njima učimo. Biti u jednom prosjeku, biti u sivilu nije bio moj put, iako ne kažem da se na takav način ne može. Dapače, s manje bola, s manje odricanja, s jednim normalnijim životom većina ljudi može. Ja sam bio taj koji je uvijek tražio ekstremne situacije, a iz njih sam najbolje i najviše učio.

U jednoj TV-emisiji u kojoj ste gostovali vaši su radnici mijesili kruh rukama. I ja sam vremenom shvatila da predmeti, stvari i hrana učinjeni rukama imaju jednu neopisivu energiju i da pružaju pomoć onoj osobi kojoj su namijenjeni. Dakle, kad sam vidjela da vaši radnici mijese kruh rukama shvatila sam da je to jedna dodatna energija koju možete pružiti.

U pravu ste, možda ni ne slutite koliko u pravu. Kada se radi rukom, kada čovjek unosi svoju energiju unutra, to je posebnost. U hrani postoje unutarnje nutritivne karakteristike, toliko ugljikohidrata, toliko minerala, proteina... To su stvari koje su dosta grube, ja bih čak rekao skromne u odnosu na ono što čovjek može svojom energijom, svojim rukama unijeti u taj kruh. Međutim, on može unijeti i ono dobro i ono loše. Ukoliko pekar ili čovjek koji mijesi kruh u tom trenutku ima osjećaj nekakvog zadovoljstva, osjeća se dobro, on će to svoje zadovoljstvo prenijeti i u taj kruh. Ali, ako je nervozan, ako je pod stresom, ukoliko je ljut, upravo će te stvari prenijeti u kruh. To je ono što se ne može izmjeriti, ne postoje instrumenti koji mogu pokazati podatke, skale i brojke vezano uz to. No, ako je među radnicima dobra atmosfera, ako mogu slušati glazbu koju vole, ako rade s ljudima koji su im dragi, oni to prenose na kruh i on tada ima dodatnu vrijednost koju ne možeš naplatiti.

Ima onih koji tvrde da je vaš kruh preskup, ali primijetila sam da on zaista zasiti. Vaš kruh donosi sitost, za razliku od onog kruha koji je pun aditiva.

Slična je situacija s voćem ili povrćem koji su uzgojeni na ekološki način. Jedna mrkva uzgojena tako ima više betakarotina i to do sedam puta od one uzgojene na komercijalan način.

Hoćete li ostati kod odluke da se bavite samo žitaricama ili ćete ipak ići i korak dalje?

Žitarice su osnova i temelj za viziju kako otići dalje. Siguran sam da ćemo krenuti dalje u povrtlarstvo i voćarstvo i da ćemo raditi puno više od ovoga danas, međutim, žitarice su mi osnova koja će podržati tu drugu priču koja tek slijedi. No, tu moram reći da u Hrvatskoj nije nimalo lako pokrenuti proizvodnju. Ponekad se i naši ljudi zalete. Do poslovnih banaka dolaze s planovima i traže milijun kuna ili više kredita. Bit ću grub, ali ja bih im zveknuo dva šamara, a ne dao milijun kuna kredita. Ljudi nisu navikli ići stepenicu po stepenicu. Prvo se uzme deset tisuća, pa se od tih novaca naprave novi, stekneš iskustvo, pa ako si dobar ideš dalje, a ako si izgubio, gubiš nešto što možeš vratiti. No, ljudi bi iz ničega skočili u Mercedese, jahte, velike stanove i slično. Puni su nekakvih televizijskih emisija o bogatstvu i moći i sve bi to napravili u godinu dana, možda dvije. To je osnovna greška.

Poznati ste i kao donator, sudjelujete u mnogim dobrotvornim akcijama. Ono što pokazujete svojim primjerom je vrlo važno i uz to držite predavanja i način svog razmišljanja pokušavate prenijeti na druge. Kako sve stižete?

Kada postoji interes, kada me grupa ljudi ili mjesto pozovu, onoliko koliko mi obiteljske i poduzetničke obveze dopuštaju, ja se uvijek rado pojavim i rado komuniciram s ljudima. Taj dio komunikacije s ljudima ne predstavlja mi problem još od sportskih dana, jer sportaši vrlo brzo nauče družiti se s drugima i biti među drugima. Volim biti s ljudima i prenijeti svoje iskustvo onoliko koliko sam ga sam doživio i koliko mi to vrijeme dopušta.

Vašim nastupom i načinom na koji razgovaramo razbijate neke stereotipe i razmišljanja o tome kakvi su boksači...

Da, da su grubi, neotesani, bahati i bezobrazni. Takvih ljudi ima i u nekim finijim sportovima i u finijim djelatnostima. U biti je osobna odluka hoće li se čovjek ponašati na jedan ili drugi način. I u trenucima kada sam bio na vrhu, na tronu, kada sam bio najbolji teškaš Europe, kada sam bio jedan od najboljih teškaša svijeta, trudio sam se biti pristupačan, ali ne da bih ugodio ljudima nego sam se ja tako bolje osjećao. Stvarno vjerujem u to da čovjek može najviše učiniti za sebe tako da čini dobro drugima. No, prije toga mora voljeti sebe, ono što čini i kako izgleda da bi mogao voljeti druge. To je nešto u čemu ljudi često griješe. Idu protiv sebe i žrtvuju se. Žrtvovanje nije dobro. Ljudi omalovažavaju sebe, ne vole svoje tijelo, nisu zadovoljni svojim reakcijama, niti svojim statusom u društvu. Takvi ljudi teško mogu dati drugima. Čovjek mora biti u sebi sretan i zadovoljan onim što čini.

Na kraju, istaknite bitnu razliku između komercijalne i ekološke poljoprivrede.

Komercijalna poljoprivreda je prije svega temeljena na umjetnim gnojivima, na pesticidima i insekticidima, što je štetno za ljudsko zdravlje. Nažalost, više od 90 posto hrane proizvodi se u svijetu upravo na takav način. Na takvim jalovim zemljištima rastu jadne, skromne biljke koje jedva da sebe mogu održati na životu, a kamoli biti nekomu dobra hrana. Vjerujem da je ekološka poljoprivreda jedini pravi mogući izlaz. Vjerujem da će se kroz desetak ili više godina ljudi vratiti prskanju koprivinom gnojnicom i slično. Korištenje prirodnih resursa je zahtjevnije, ali je zahtjevnije prije svega u onom dijelu kada čovjek treba učiniti promjenu u svom razmišljanju. A ljudi ne vole promjenu, ljudi vole biti uvijek u istom, uvijek u nekom svom ritmu, ljudi se boje promjena.

Zato su ljudi poput vas dragocjeni. Hvala na razgovoru i svratite koji put do Samobora.

Svakako. Koristim priliku i pozdravljam svoje Samoborce, donedavne sugrađane i svoje drage prijatelje u Samoboru.

Ivana Kabaj

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)