Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Goran Merčep, saksofonist, docent za komornu glazbu i umjetnički ravnatelj Samoborske glazbene jeseni

U raljama revijalnog tona

Za saksofonista Gorana Merčepa i njegovu obitelj može se bez ikakve zadrške i kolebanja reći da su prava samoborska glazbena obitelj: supruga Zdenka uspješna je ravnateljica isto tako uspješne samoborske GŠ Ferdo Livadić, sin Filip svira udaraljke, a drugi sin Lovro krenuo je u glazbeni svijet tatinim, saksofon – stopama.

I, na kraju, Goran Merčep, saksofonist i docent za komornu glazbu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, član Zagrebačkog kvarteta saksofona te umjetnički ravnatelj Samoborske glazbene jeseni. Pet godina bio je ravnatelj GŠ Ferde Livadića, predavao je cijeli niz godina na toj poznatoj samoborskoj školi, a sada predaje još samo svome sinu Lovri koji uskoro treba krenuti na studij glazbe. Nakon toga, tata Goran posvetit će se "samo" radu na Akademiji, sviranju u Zagrebačkom kvartetu saksofona i Samoborskoj glazbenoj jeseni.

Pred sam početak ove poznate i zadnjih godina preporođene samoborske kulturne manifestacije zamolili smo ga za kratak razgovor.

Vi ste klasičan glazbenik, pa za početak jedno klasično pitanje. Od kada seže vaša ljubav za glazbom i gdje ste se školovali?

Ja sam inače Dubrovčanin, a kako je glazba nešto što je prirođeno dalmatinskim krajevima, dosta se je članova i moje obitelji bavilo glazbom tako da sam ja u glazbeni svijet ušao zahvaljujući jednom takvom, vrlo glazbenom, okruženju.

Sam nastavak priče, da mi glazba postane profesionalna orijentacija, bio je izbor trenutka kojega sam ja odlučio napraviti u korist glazbe.

Kada ste to odlučili i zašto baš saksofon?

Za današnje pojmove, u muzičku školu počeo sam ići kasno – s nekakvih 16 godina i tada sam se počeo intenzivnije baviti glazbom. Saksofon u to vrijeme kod nas gotovo da nije postojao. Kad sam ja izrazio želju da učim saksofon, ta katedra se je prvi put otvorila na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i ja sam četvrti školovani saksofonist na prostoru biše Jugoslavije.

Što vam je najvažnije u glazbi?

Ono što u glazbi najviše cijenim je kad vidim kako su mladi posvećeni jednom izrazito teškom elementu, nešto slično kao vrhunski sportaši - odvajanju svog slobodnog vremena u korist vlastite edukacije. Kod glazbenika ranije sazrijeva ta svijest da se radni zadatak mora izvršiti kako bi čovjek bio uspješan umjetnik. U tom elementu smo vrlo blizu sportu. Potrebno je veliko odricanje i ranije sazrijevanje u odnosu prema poslu kojega se obavlja.

Samoborska glazbena jesen ušla je u svoje četvrto desetljeće. Otkada ste vi aktivni u organizaciji manifestacije?

Sada sam umjetnički ravnatelj, ali moja se uloga s godinama mijenjala. Bio sam, ako mogu tako reći, prva stručnija osoba koja se počela ozbiljno baviti programom Glazbene jeseni i na početku je moja uloga bila više savjetničkog tipa. To je bilo vrijeme kada festival nije bio tako poznat, novca nije bilo i Samoborska glazbena jesen bila je manifestacija lokalnog karaktera. Tada sam osjetio poriv, kao član lokalne zajednice, kao osoba koja tu živi, da svojim stručnim znanjem doprinesem kvaliteti festivala. Tako sam ja koristio svoja prijateljstva da bih ostvario gostovanja viđenijih umjetnika. S vremenom se moja uloga povećavala, a mislim da je konačno oblikovanje Samoborske glazbene jeseni napravila ekipa ljudi iz POU kada je tehničko vodstvo preuzela Renata Glojnarić. Tada sam se ja profilirao kao definitivni umjetnički ravnatelj. U toj kombinaciji krenuli smo puno ozbiljnije, usmjerivši koncepciju prema mladima i s akcentom na mlade.

Kakva je vaša vizija Samoborske glazbene jeseni u godinama koje dolaze?

Moja vizija Glazbene jeseni, kao i samog Samobora, je ta da se puno više pažnje pokloni mlađim naraštajima. Toga nema među našim festvalima i na našoj kulturnoj sceni. Briga i okrenutost mladima je najsvježija stvar u ovome što radimo. Mislim da je to nešto što je neophodno na našoj kulturnoj sceni - razvijati mlade naraštaje i to interaktivno - i kao publiku i kao izvođače.

Spomenuli ste i viziju Samobora. Kako vi doživljavate i proživljavate Samobor?

Samobor mi kao sredina izuzetno odgovara, jer sam kao Dubrovčanin naučen na malu sredinu i sve negativne i pozitivne strane koju ona kao takva nosi. Međusobno druženje, poznavanje prolaznika... Sve su to situacije koje mi puno više odgovaraju nego život u jednom Zagrebu gdje nitko nikoga ne pozna.

Kakva je, po vašem mišljenju, hrvatska klasična glazbena scena i kakva bi trebala biti njena uloga?

Cijela naša kulturna scena je u najmanju ruku bizarna. Imamo tako gostovanja vrhunskih umjetnika koja izrazito puno koštaju, a istovremeno naši umjetnici, od tih istih organizatora, ne mogu dobiti zaslužene honorare. Umjesto da odgajamo publiku da sama cijeni i procjenjuje kvalitetu i time njeguje domaće izvođače, i produktivce i reproduktivce, ljudima se nude vrhunska svjetska imena glazbe, ali pitanje je da li je danas trenutak za trošenje takvih enormnih svota novaca u situaciji kada nam je nesređena sama baza – publika. Publiku nam je oteo šund, nekakav lagani, revijalni ton. Publika je izgubila osjećaj vrijednosti i mislim da je ulaganje novca u ponovno reeduciranje publike u smislu povratka osjećaja vrijednosti, kvalitete umjetnosti i same kulture i kulturnog života u cjelini, nešto čemu ne pridajemo dovoljno pažnje. Čak je u jednom periodu bila situacija da ste na koncertima mogli vidjeti samo stariju generaciju, ljude od pedesetak i više godina. Mladi su bili izgubili osjećaj za kulturu uopće. Dakle, vidim jedan pozitivan smijer u smislu reedukacije mladih.

Mladi, pak, sve više posjećuju Samoborsku glazbenu jesen...

Dodirnuli ste bit cijele situacije, a to je da nisu mladi problem, niti su ikada to bili. Mladi su otvoreni, nisu oni problem... Problem su stari, problem su organizatori. Mlade samo treba usmjeriti ka kulturnijem izražavanju i prema jednom cijenjenju same kulture i kulturnog ophođenja. Pogledajte samo kako se ljudi ponašaju u autima, na cesti... Izgubili su se svi mogući kriteriji.

Vi ipak uspijevate pomiriti te paradokse pozivajući zvučna imena na Samoborsku glazbenu jesen?

Istina, zovemo zvučna imena, ali ona moraju imati neku poveznicu s cijelom pričom. Mi ih ne zovemo zato što su oni zvučna imena, već zato što ih veže neka vrst pupčane vrpce s Hrvatskom. Zovemo ljude koji se blagonaklono odnose prema ovoj sredini i koji osjećaju njen kapacitet. Istovremeno nam je vrlo važno da predstavljamo i naše mlade umjetnike koji su već u svijetu etablirani, a i dalje imaju želju predstaviti sebe i svoje prijatelje glazbenike hrvatskoj publici. Tako će se na prvom koncertu, koncertu otvaranja, predstaviti Monika Leskovar i njen vrlo dobar prijatelj, talijanski violončelist i skladatelj Giovanni Sollima koji je danas izuzetno atraktivan u skladateljskim vodama. Pratit će ih Varaždinski komorni orkestar koji je ove godine na Dubrovačkim ljetnim igrama osvojio Orlanda. Drugi koncert Samoborske jeseni je koncert izraelskog klavirista Itamara Golana s mojim kvartetom, Zagrebačkim kvartetom saksofona. Svirat ćemo kvintete Johanesa Brahmsa i W.A. Mozarta. Istovremeno smo produbili suradnju i dogovorili snimanje zajedničkog CD nosača zvuka. Rekao bih da ove godne svi koncerti pokazuju suradnju hrvatskih i stranih umjetnika. Možemo reći da će ova Samoborska glazbena jesen biti protkana umjetničkim vezama hrvatskih umjetnika i ostatka svijeta.

Nenad Kobasić

Goran Merčep rođen je u 1959. godine u Ismailii, u Egiptu. Nakon diplome na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Nochte, kao stipendist francuske vlade odlazi u Pariz gdje se usavršavao dvije godine na CNR Boulogne-Billancourt u klasi prof. Clauda Delanglea. Po povratku iz Pariza postaje članom Zagrebačkog kvarteta saksofona i vodi ljetne međunarodne seminare za saksofoniste u Starom Gradu na Hvaru, Dubrovniku i Krškom.

Kao solist nastupao je sa Simfonijskim puhačkim orkestrom hrvatske vojske, Zagrebačkim solistima, Varaždinskim komornim ansamblom, Hrvatskim komornim ansamblom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom te na Muzičkom biennalu i festivalu Cervantino u Meksiku. Član je ansambla za suvremenu glazbu Cantus i Zagrebačkog kvarteta saksofona. Od 1996. godine umjetnički je ravnatelj festivala Samoborska glazbena jesen.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)