Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Dragutin Horvat, voditelj samoborskog kina i kino-operater govori o filmu i "filmskim trikovima"

Alibi nije dovoljan za vlak bez voznog reda

Samobor ima kino. Zapravo, bolje je reći da Samobor ima odličan kino program, ali kino dvorana u kojoj se prikazuju birani filmovi svojom zapuštenošću i derutnošću odbija ljude koji su se lako navikli na komfor Cinestara. Tako samoborska dvorana u najbolje dane, obično filmskim ponedjeljkom, broji tek dvadesetak gledatelja. A program je, kao što rekosmo, isti, ako ne i bolji nego u Cinestaru. Filmofili su ostali jedina vjerna publika, baš kao toliko puta do sada u stotinjak godina povijesti najmlađe umjetnosti.

Koji su razlozi tome, što bi se moglo učiniti da bude bolje te o još sto filmskih stvari porazgovarali smo s dugogodišnjim samoborskim kino-operaterom, voditeljem kina i zaljubljenikom u film Dragutinom Horvatom. Razgovarali smo u polumraku projekcijske kabine kakvu teško da možete naći i u muzejima. Dragec je namatao role filma Dnevnik jedne gejše pripremajući velike role za prvu projekciju i pričao mi o minulim godinama i kilometrima filmske trake koje je izvrtio ljudima. Predigra je gotova, film neka počne.

Kada ste počeli prikazivati filmove?

Moj prvi dan u ovoj kino-operaterskoj kabini bio je 10. listopada 1963. godine. Od tada sam u kabini sve do danas. Došao sam kao učenik Škole učenika u privredi u Samoboru, smjer električar. Od prvog dana ovdje mi je bila praksa, a u školi teorija. Škola mi je trajala tri godine. U to vrijeme bilo je teško naći posao ako nisi imao neku vezu. Čak sam imao ambicija raditi u Remontnom zavodu. Kako sam bio iz seljačke obitelji tamo nisam imao šanse. Uvijek sam radio nešto oko televizora, radija... Na kraju je ispalo da me je uzeo privatnik bravar. Radio sam tamo mjesec dana kada je dečko iz Galgova, koji je radio kao kino-operater, otišao u vojsku. Kako su svi već našli posao, uzeli su mene. Ipak mi se dragi Bog smilovao i dobio sam ono što sam oduvijek želio u životu. Čak sam i u vojsci radio kao operater. Išao sam po terenu, po školama itd. Kino-operaterstvu me podučavao pokojni gospodin Zdravko Lamot, koji je prije ovog kina imao i svoje privatno kino. On me je naučio svemu što znam, a uspio mi je prenijeti i ljubav za film.

Sjećate li se koji ste film prvi dan prikazivali?

Sjećam se, naravno. Prvi film koji sam vrtio bio je Alibi nije dovoljan, koliko se sjećam, češki film. Tada se vrtilo puno istočnonjemačkih, čeških, ruskih filmova... To je činilo 90% programa. Sjećam se od tada i jedne zgode. Sjedili smo Lamot i ja u kabini kad se odjednom začula jaka buka. Rekao sam da je to sigurno zvuk ruskih traktora, ali, zapravo, stavio sam traku naopako. Dobil sam malo špotancije i više mi se to nije dogodilo.

Što je prije punilo kino dvorane?

Western je bio najjači, a poslije su dvorane punili i "partizani". Cijele škole su dolazile u dvorane.

Koje filmove vi volite i gledate?

Sada uglavnom gledam da mi je to film za dušu, da je životan. Ne gledam više akciju. Mogu uživati u dobrom trileru, krimiću, drami...

Recite nam nešto o ovim muzejskim primjercima projektora na kojima prikazujete najnovija djela sedme umjetnosti?

Prvo smo, kad sam došao, imali projektore MP 21, Iskre iz Kranja. Oni su bili još na ugljene elektrode i nisi se smio maknuti od projektora. To se je jako dimilo, a mi smo zbog tih ugljenih para koje su se stvarale kao zaštitu dobivali mlijeko i jogurt. Oni su bili veliki, robusni i teški. Potom su stigli Iskrini KN 3 koji su imali lampe i napokon smo se mi operateri mogli malo maknuti od stroja. Od 1988. godine filmove prikazujemo na ova dva Prexera AP 622, kakve je imala i stara zagrebačka Kinoteka. Za jedan smo dobili nedavno laserski čitač zvuka, ali za drugi nemamo novaca. Kako se tokom projekcije projektori mijenjaju, pola filma čujete na jedan način, a pola na drugi. Žalosno je da ne možemo skucati 5.000 kuna da bi se nešto nabavilo. Zimi pak muku mučimo s grijanjem koje nam je najveća stavka, a nemamo ni za redovno održavanje projektora. Puno nam je obećano, a i projekti su za vrijeme gradonačelnika Adameka napravljeni. Niti ova vlast nije izričito rekla da kina ne bude. Zamjenik gradonačelnika Tomislav Masten je obećao da će se ići u uređenje. Ali, i dalje se ništa ne događa.

Usprkos svemu, izbor filmova je odličan, pratite sve hitove, aktualije i još nađete mjesta i za europski film. Kako dolazite do naslova gotovo prije svih?

S vremenom sam upoznao puno ljudi pa već znam ući na mala vrata i izaći na velika. Novi filmovi uvijek najprije startaju u velikim gradovima, ali ja obično imam i sreće. Što je muškarac bez brkova počeo se prikazivati u isto vrijeme kao i u Cinestaru, Splitu i Zadru. Doduše, stalno smo u nekom "španungu". Do zadnjeg časa ne znam što će mi doći, jer velika i jaka kina prikazuju filmove sve dok im idu, dok su projekcije posjećene. No, vremenom sam postao pravi i uspješni lovac na dobre i atraktivne naslove. Evo, sad imam i više filmova u planu nego što ih mogu prikazati. Očekujem Bambija, Karaulu, Ledeno doba, nove Sirove strasti i Inside man, a u sklopu Europskog tjedna prikazat ćemo od 3. do 10. svibnja šest europskih filmova, između ostalih i Grbavicu.

Kako osmišljavate program?

Jednostavno pratimo trendove. Kada se dodjeljuju Oskari mi prikazujemo Oskarovce. Ponedjeljak i utorak predviđeni su za europski film i filmove za filmofile. U te dane imamo više posjeta nego drugim danima, pribere ih se dvadesetak. Filmofili su ostali vjerna publika.

Dovoljno ste dugo tu da usporedite ovo danas i ono prije?

Nekad je ovo bila prava dvorana, a danas je stvarno zapuštena rupčaga. A kino je prije "dizalo" sve oko sebe. Počevši od Radio Samobora, do Narodnog sveučilišta, Glazbene škole, knjižnice. Kino je nekad imalo i do 15 000 gledatelja mjesečno, a danas ih ima 300! Danas je upitno hoćemo li "napraviti" 10 000 ljudi godišnje. Kad se toga sjetim odmah mi suze krenu na oči. Kino je svima prije bilo kao mati.

Tko vam (ne) dolazi u kino?

Ima starije samoborske gospode koja redovno dolazi u kino. I to je jedino kaj me drži. Lijepo mi je vidjeti kada vidim svoje vršnjake ili čak profesore da dođu u kino. No, jednoga dana vidiš da neki više ne dolaze. Nema ih. Po kinu vidim kako ljudi nestaju. Populacija od 12 do 50 godina potpuno je pak nestala iz samoborskog kina. Ne vjerujem da uopće ne idu u kino. Idu u Zagreb, u Cinestar. Tamo igraju isti filmovi, ali im je udobnost dvorana veća. No, ja radim isti posao ovdje u kabini bez obzira je li u dvorani četiristo ljudi ili ih je samo četiri. Strašno mi je kad se spustim dolje i pitam blagajnicu koliko je karata prodala, a ona mi kaže da nema nikoga, što se zna često dogoditi.

Vrtite li filmove i kad nema nikoga?

Vrtimo mi i za dvoje i za troje i za jednoga. Znalo se puno puta dogoditi da mi dođu ljudi kojima je pobjegao neki film u Zagrebu. I mi vrtimo film za njih dvoje ili troje. Mi smo tu i to je naše radno vrijeme.

Kad smo kod radnog vremena, kako je to raditi cijeli život i subote i nedjelje?

Moja obitelj je gubila puno, jer za mene nije bilo neradnih subota i nedjelja. Morali su dolaziti k meni.

Gledate li filmove i van samoborskog kina?

O, da! Kad dođem doma obavezno palim televizor, jer moram neki film gledati. To je bolest. Jedino ne gledam filmove na videu ili DVD-u. Kad sam u nekom drugom gradu obavezno, ako nađem vremena, odem u kino, a ako sam mjesec dana na moru fali mi kino.

Kako vidite budućnost kina?

Moje mišljenje je da samoborsko kino ima budućnost. Do Zagreba ipak treba potrošiti vremena i, konačno, to više košta. Ali, ne govorim tu o ovakvom kinu kakvo je sada. To ne može hodati. Imamo A program, ali nemamo stolice, nemamo adekvatnu tehniku... Zašto Samobor ne bi imao jednu uređenu kino dvoranu? Mislim da su ljudi koji žive u Samoboru zaslužili da imaju pravo kino. Kad bi se dvorana uredila, bila bi, to je sigurno, potpuno financijski samodovoljna. Već smo bili počeli lijepo živjeti od škole stranih jezika u sklopu POU, kad je ona privatizirana. Svaki put kad se mijenja struktura vlasti maše se s projektom kina, a poslije se ništa ne napravi. Osim projekata. Kao da za kino nema sluha. Ja nisam vidio gradonačelnika u kinu u ovih 40 godina. Valjda ga to ne zanima.

Što biste poželjeli kao happy end?

Jedina mi je želja da se ovo kino obnovi, odnosno da Samobor dobije novu kino dvoranu, jer to Samobor treba i zaslužuje. Zašto mi ne bi imali kino i zašto bi se ljudi tjerali u Zagreb gledati ono što mogu vidjeti ovdje. Kaj smo mi manje vredni od Velike Gorice?!

Za vrijeme razgovora, Dragec je cijelo vrijeme jednim okom budno pratio što se zbiva na platnu. Već na početku projekcije zbio se jedan tehnički incident, koji kao da nam je htio ukazati na nužnost sanacije dvorane. Naime, čim je film počeo, Dragec je stiskanjem gumba pokušao do kraja otvoriti zastor pred kino-platnom. Taj zastor razmiče se uvijek kad se prikazuju filmovi snimljeni u cinemascop tehnici. Dragecovo uvijek budno oko vidjelo je odmah da se zastor nije otvorio pa je otrčao ručno riješiti kvar i uskoro je sve bilo u redu.

Naglasimo i to da većina voditelja kina nisu operateri, a i Dragec to ne bi trebao biti, jer je za operaterski dio posla danas zadužen njegov sin Drago zvani Dado, koji je od oca naučio sve tajne zanata. Unatoč tome, Dragec rijetko i nerado napušta svoj operaterski dio posla - tek da bi obišao neke sajmove, distributere i slično. A onda trkom u svoju kabinu, među svoje role i filmove.

Njemu i njegovoj četrdesetogodišnjoj ljubavi prema filmu u čast montirat ću od naslova filmova jednu rečenicu koju, vjerujem, izgovaram u ime svih filmofila, ljubitelja filma, ali i većine Samoborki i Samoboraca: Nijedan alibi nije dovoljan za ovakav vlak bez voznog reda kada je u pitanju uređenje jedne takve, Samoboru nasušno potrebne kulturne institucije. Iako planovi na obnovi dvorane zvuče kao dnevnik jedne gejše uličnog kalibra, Samobor ne želi gledati svoju posljednju kino predstavu.

Nenad Kobasić

Četiri milijuna gledatelja

Građani Samobora su u svojem gradu gledali filmove još prije II. svjetskog rata. Do 1954. godine filmovi se prikazuju u privatnom kinu, koje tada pridružuju Prosvjetnoj ustanovi Narodni dom. Dvorana Doma, u zgradi na današnjem Trgu Matice hrvatske 6, tako postaje kino. Za gotovo pola stoljeća u kinu je prikazano više od 5000 filmskih naslova s oko 4 200 000 gledatelja.

Kino je od samog početka predstavljalo glavno mjesto društvenog života svih generacija. Dvorana veličine 25 x 12 metara broji 382 sjedala (parket 316, balkon 66). Ekran je velik 10x5 metara, a od 13. veljače 1960. godine filmove u samoborskom kinu možete gledati u cinemascop tehnici i veličini slike. Prvi film, prikazan tog 13. veljače bio je Hercules, a odmah potom dva se je dana prikazivao Vlak bez voznog reda.

Danas kino radi od četvrtka do ponedjeljka, iznimno utorkom i srijedom, a cijena kino ulaznice je 20 kuna, odnosno

ponedjeljkom kada je obiteljski dan 15 kuna. Dođite u kino. Svojim dolaskom pomažete njegovom spašavanju.

N.K.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (6)