Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivica Paljug, voditelj i osnivač Obiteljskog doma Paljug

Kad starenje nije bauk

Desetak kilometara od Jastrebarskog, iza Volavja i Petrovine, nalazi se prigorsko selo Dragovanšćak. U lipnju 2005. godine tamo je počeo s radom Obiteljski dom Paljug, koji pruža usluge smještaja i skrbi za starije i nemoćne osobe. O trinaest starijih osoba, koliko ih je u ovome trenutku u domu, brinu tri stručno osposobljene njegovateljice, a jedna od njih je Snježana Paljug, supruga voditelja doma. O zdravlju stanara Obiteljskog doma Paljug brine doktorica iz jastrebarskog doma zdravlja, čiji je tata i štićenik doma, a kako ga doktorica gotovo svaki dan posjećuje, može se reći da stanari Obiteljskog doma Paljug imaju svakodnevnu stručnu medicinsku skrb. O finoj domaćoj kuhinji brine kuharica Danica, a jedna žena zadužena je za čistoću u domu.

Ne treba zaboraviti ni desetogodišnju Mateu Paljug, čija su svakodnevna druženja sa štićenicima doma nemjerljiva medicinskim instrumentima. Matea nam je povjerila da najviše uživa u društvu bake Fanike.

Nova zgrada doma nalazi se na brdu s kojeg se pruža pogled kakav oči samo poželjeti mogu. Velika i svijetla dnevna soba, s velikim prozorima i velikim televizorom, smještena je, kao i sve spavaće sobe, na južnoj strani zgrade. Suvremeno opremljene kupaonice pružaju sve što stariji trebaju, od prilagođenih tuševa do kade. Kuhinja s blagovaonicom je velika i prostrana. Za one koji se cigareta nisu odrekli ni u starijoj dobi postoji posebna prostorija za pušače, kojih je sada dvoje u domu. Ispred doma je ogromna terasa – šetnica na kojoj stanari doma provode tople dane. Oni koji su odlučili jesen svog života provesti u seoskoj atmosferi i čistoći netaknute prirode, teško da će naći bolje mjesto.

O domu i protekloj godini rada porazgovarali smo s Ivicom Paljugom, voditeljem i osnivačem Obiteljskog doma Paljug.

Kada ste počeli i otkud ideja o osnivanju ovakvog doma?

Počeli smo 2005. godine, no, ideja je postojala već i prije. Uvijek smo razmišljali s čime bi se mogli u ovom lijepom prostoru baviti i što bi tu, na tom čistom zraku i u divnoj prirodi mogli otvoriti. Kad smo donijeli odluku, supruga je upisala školu za njegovatelje. Do otvaranja doma radio sam kao ekonomist u stranoj firmi, no brzo smo uvidjeli da naš dom zahtijeva puni angažman pa sam napustio posao i potpuno se posvetio radu u domu.Ovdje cijeli dan imamo posla. Od nabave u trgovinama, posjeta ambulanti, popravaka, odlazaka u ustanove za zdravstveno i socijalno osiguranje za potrebe štićenika...

Koliko osoba je sada u vašem Obiteljskom domu i hoće li se taj broj povećavati?

Ovdje sada živi trinaest starijih ljudi. Ima ih iz Zagreba, iz Jaske, ali najviše je sada Samoboraca - njih osam. Smješteni su u jednokrevetne, dvokrevetne i trokrevetne sobe, a puni nam je kapacitet 20 kreveta. Više od tog broja ne bi htjeli ni imati, jer bi se izgubio ovaj domaćinski, pravi obiteljski ugođaj. Do tog kapaciteta možemo o svakoj osobi ponaosob brinuti. Funkcioniramo kao jedna veća obitelj i imamo vremena za svakodnevni razgovor sa svakim našim štićenikom. Zaista puno razgovaramo s njima, jer to je, mislim, vrlo važno ovim ljudima.

Tko brine o njima?

O našim štićenicima brinu moja supruga Snježana, kuharica, čistačica, dvije njegovateljice i ja. Četiri njegovateljice završile su zajedno sa suprugom već spomenutu školu za njegovateljice. Sada rade samo dvije, a dvije čekaju da popunimo kapacitete. Sve one, kao i kuharica i čistačica, žive u blizini.

Kako zapravo živi ta vaša proširena obitelj?

Funkcioniramo i nudimo sve što mora nuditi jedan takav dom - od njege, hrane, kupanja, brige o lijekovima, liječničkim kontrolama... Nitko od naših štićenika nema nikakvih briga oko toga hoće li možda zaboraviti popiti tabletu, hoće li se moći istuširati ili zaboraviti na kontrolu kod liječnika.

Što se vama čini da je najvažnije u ovom vašem poslu?

Najvažnije je da smo mi i naši djelatnici, koji rade s tim starijim ljudima, svojim znanjem, sposobnostima i voljom potpuno za to, svim svojim srcem. Kad smo kretali s ovim poslom, supruga i ja rekli smo si kako ćemo to raditi kako treba ili nećemo uopće to raditi.

Kako se reklamirate?

Uglavnom usmenom predajom. Najdraže nam je kad nas neko tko je ovdje, netko od naših štićenika, preporuči nekom svom poznaniku. To znači da su ljudi zadovoljni. Od medija oglašavamo se jedino u vašim novinama, u Glasniku Samobora i, naravno, na internetu.

Kolika je cijena boravka u vašem domu?

Mjesečno 4.000 kuna.

Kakvi su vam planovi?

Razmišljamo o tome da napravimo stakleni produžetak dnevnog boravka, što bi još više poboljšalo kvalitetu življenja u našem domu. Tu su možda još i neke druge sitnice, ali sve je usmjereno na funkcionalnost i bolje uvjete naših štićenika, a time i moje obitelji.

Ivica Paljug nije pogriješio kada je rekao našem domu, jer Obiteljski dom Paljug to doista i jest: obiteljski dom koji funkcionira na način kako su nekad živjele družine, proširene obiteljske zajednice naših starih.

Hrvati, to već zna svako dijete, postaju sve starija nacija, nacija koja već odavno ima više starijih osoba od radno sposobnog stanovništva. Možda je upravo ovo jedan od načina života na koji bi trebalo usmjeriti ljude: da mladi žive od starijih i nemoćnih, ali i za njih. Neka vrsta staračkog turizma. Iz svega što smo vidjeli, ali i po riječima svih stanara ovog toplog i velikog doma – to funkcionira.

Nenad Kobasić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)