Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

O počecima Samoborske salamijade govore dvojica od njenih pokretača, Milinko Perković i Vladimir Trčak

Iz Župančićeve kleti u svijet

Pripreme za ovogodišnju, 19. po redu, Samoborsku salamijadu ubrzavaju se. Organizacijski odbor, sve redom članovi udruge Zlatna šajba, pojačani istaknutim pojedincima iz samoborskog javnog života, održavaju redovite sastanke i 22. travnja sve bi trebalo biti u skladu s ambicijama organizatora.

No prilika je i za podsjećanje na dane kad je cijela priča počinjala i kad je društvo, koje je kasnije osnovalo Zlatnu šajbu, tek stjecalo prva iskustva u izradi salama, ali i organizaciji gastronomskih priredbi.

O tome smo porazgovarali s jednima od pokretača cijele ideje Milinkom Perkovićem i Vladimirom Trčakom.

Gdje su počeci Samoborske salamijade? Kako je zapravo sve to počelo?

Vladimir Trčak

- Samoborska salamijada začeta je još za bivše države i u početku ju je organiziralo tek nekoliko entuzijasta. Počelo je međusobnim natjecanjima po kletima, primjerice kod Župančića, a mi mlađi došli smo prije osamnaest, devetnaest godina na ideju da organiziramo i službeno natjecanje samoborskih salama. Prva Salamijada potaknuta je od tzv. "grupe građana", jer tada nisu postojale udruge, zadruge i bratovštine, a 1990., kada se na našu inicijativu obnovila Bratovština sv. Jurja, osokolili su se i drugi. Tako je naš Inicijativni odbor Samoborske salamijade pokrenuo bratovštine i ideju oživljavanja tradicije, pa je u međuvremenu osnovana i Vinska udruga. Ideja organiziranja Samoborske salamijade je zaživjela i počelo se s redovitim godišnjim priredbama. U konačnici je to dovelo do sve veće zainteresiranosti pa se posljednjih godina Salamijada održava u šatoru. 2002. godine osnovana je i zasebna udruga - Zlatna šajba, koja Salamijadu odrađuje na profesionalnoj razini.

Milinko Perković

- Opsežna fotodokumentacija koju posjedujem podsjeća me na te dane od prije 19 godina, a mislim da valja istaći sljedeće: prva Salamijada održana je u Vili Tonšetić na Stražniku, a inicijativa je došla s jednog od sastanaka u Lovačkom rogu. Već ta prva Salamijada, na kojoj su se salame ocjenjivale pred publikom, bila je jako dobro posjećena i to nas je natjeralo da počnemo razmišljati ozbiljnije. Druga Salamijada, 1988. godine, održana je u Lavici i tu su već postojale neke regule i pravila koja su se morala ispoštovati. Za treću Salamijadu angažirali smo i, sada pokojnog, Ivu Leitmana, urednika Večernjeg lista, koji je preko svojih novinarskih kanala došao do nekih francuskih pravila ocjenjivanja salama. Nakon te treće Salamijade, koja je održana na Šmidhenu, već se počelo vrlo ozbiljno raditi i tada su se počele dijeliti diplome i priznanja. Do tada se sve vodilo samo u zapisnicima. Nakon te prve tri godine osnovana je i Bratovština sv. Jurja, iz koje je kasnije potekla i udruga Zlatna šajba.

Kako je bila osnivana ta udruga?

Vladimir Trčak

- Tada nas je već i zakon silio da osnujemo udrugu, jer, bez obzira na našu volju i entuzijazam, trebalo je prikupiti i novčana sredstva, a za to je trebala udruga ili neki drugi vid organizacije. Tako smo se jednom prilikom, u nakani da osnujemo udrugu, sastali kod Medveda, predložen je Statut, izabrano je ime udruge i njezin predsjednik. Prvi predsjednik Udruge Zlatna šajba sam bio ja, a Inicijativni odbor činila su još sedmorica članova: Milinko Perković, Nikola Župančić, Ićo Pavičić, Alojz Požgaj, Dubravko Viduč, Marijan Čižmešija i Tomislav Skendrović. S Bratovštinom sv. Jurja i dalje surađujemo, dapače, od svake Salamijade, ukoliko ostane nešto novaca, dio odvojimo i za bratovštinu i njihove potrebe.

Od koga ste sve učili o organiziranju Salamijade, regulama, ocjenjivanju... Kako je udruga napredovala?

Vladimir Trčak

- Već u samim počecima, još u vrijeme bivše države, na Salamijadu su dolazili i Slovenci. Njih je ponekad bilo i do 40%, ako govorimo o omjeru naših i njihovih izlagača. Slovenci tradicionalno rade jako dobre salame i često puta su nam odnosili prve nagrade. Ponekad smo im bili i zavidni, ali se od njih kroz tu suradnju i učilo. Ta suradnja je vrlo dobro funkcionirala, a naše salame, pogotovo one Stjepana Župančića starijeg i moje, dobivale su brojne nagrade na njihovoj najjačoj Salamijadi u Sevnici i drugdje, s time da su, moram to napomenuti, uvijek isticali i naše zastave kada smo dolazili kod njih. Raspadom Jugoslavije Slovenci nisu prestali dolaziti pa je Salamijada tako već 1992. postala i međunarodno natjecanje. Bilo je godina kada radi bolesti trihineloze ili drugih međudržavnih propisa nisu službeno smjeli izlagati ni sudjelovati na našoj Salamijadi i obrnuto, no, i ta vremena su iza nas.

Milinko Perković

- Od samih početaka, pa i u ratnim godinama, Salamijada se ipak redovito održavala. Imali smo podršku grada i Turističke zajednice, koja je tada dosta teško funkcionirala, ali nam je uvijek nastojala biti partner u organizaciji. Išlo je polako, ali svake godine je bilo sve više zainteresiranih, i proizvođača i gostiju. Danas je Samoborska salamijada jedina takva manifestacija u Hrvatskoj, dok ih Slovenci imaju čak 18; što manjih, što većih takvih priredbi. Naša Salamijada je zato za njih uvijek vrhunska, kod nas dolaze najkvalitetniji, a o medijima i sponzorima da ne govorimo. Po tome smo mi jači od Slovenaca.

Kakve vi salame više volite, one iz vlastite proizvodnje ili su ponekad bolje salame vaših prijatelja i konkurenata? Što mislite o sada već poznatoj robnoj marki, Samoborskoj salami?

Vladimir Trčak

- Već nekoliko godina moje salame ne idu na ocjenjivanje, jer sam među organizatorima, pa ne bi bilo u redu da odnosim i nagrade. Među hobistima, dakle onima koji salame rade za svoj gušt, ima barem pedesetak onih koji spadaju u sam vrh po kvaliteti, a tu su i Slovenci s odličnim salamama.

Milinko Perković

- Kao ocjenjivač ni ja ne predajem svoje salame, a ne bih ovom prilikom želio posebno isticati niti salame svojih kolega i prijatelja. Znate kako je to...

Osobno ne preferiram ljute i jake salame, a ono što je najvažnije, samoborske salame nemaju u sebi crvene paprike. Tako nalažu i vrlo oštre i jasne propozicije i po tome je Samoborska salama prepoznatljiva. Što se Samoborske salame tiče, uvijek naglašavamo da je upravo projekt robne marke i promocija kvalitete ono čemu smo težili svih ovih godina. Jer, nije problem pozvati ljude i napraviti manifestaciju i veselicu jednu subotu u godini, puno je teže odraditi dobru organizaciju i ostvariti zacrtano. U početku su nam se i smijali, čak i ozbiljni proizvođači, a eto, danas Samoborska salama može i u Europu, ali i dalje, u svijet. Prvi je to prepoznao Zdravko Runtas i njegov Igo mat, koji je danas ovlašteni proizvođač i, dapače, ne stigne proizvesti dovoljno salama za potrebe tržišta.

Dokaz je to ozbiljnog rada naše udruge, ali i dokaz da se iz jednog hobija može napraviti vrlo ozbiljan i kvalitetan posao. Znači, svatko može ući u utrku, treba samo zasukati rukave. Utakmica je dozvoljena i legalna, ali i strogo određena propisima. Bilo bi nam drago da imamo i više proizvođača, barem njih četiri, pet, pa da uspiju pokriti sve potrebe za našom Samoborskom salamom.

Za kraj, koga još valja spomenuti kao zaslužnog za razvoj proizvodnje salama u ovom kraju i podizanje kvalitete njihove izrade na višu razinu?

Vladimir Trčak

- Moram spomenuti našeg bivšeg člana, pokojnog Marijana Černoša, koji je dao izuzetan doprinos u promoviranju salame u svetonedeljskom kraju, u Rakitju, Bestovju i okolici, i koji je tamošnje proizvođače naučio raditi dobre salame. Iz tog kraja nam danas dolaze vrhunske salame.

Osim Černoša, treba spomenuti i Jožu Vitka, mesara iz Bregane, koji je ostavio trag sa svojim salamama i nagradama u ovom dijelu Samobora.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)