Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Danica Bilić iz Klaka ispričala je svoj tegoban životni put koji je danas nju i njenu obitelj doveo do zida

Ubilo nas je ovo vrijeme

Danica Bilić ima 60 godina i danas živi s mužem i mentalno zaostalim sinom u Klakama, u 105 godina staroj drvenoj kućici.

Život ju nije mazio, svih 60 godina provela je u neprestanom grču i strahu, a ni bolesti je nisu mimoilazile... Igrom sudbine ima samo 11 godina upisanog radnog staža i kao takva nema nikakva zakonska prava na mirovinu niti bilo kakav oblik novčane pomoći. Ne plaća joj se, naravno, ni to što je majka troje djece koje je odškolovala. Nazvala nas je samo da nam ispriča svoju priču, nadajući se da će joj od toga biti bar malo lakše pri duši. Za tijelo pak Danica koristi bezbrojne tablete, za koje joj sve češće nedostaje novaca.

Popis njezinih bolesti je impozantan: Danica je operirala nos, uho, krajnike, štitnjaču, imala zapletaj crijeva, vadila dva puta polipe, vadila spiralu uraslu u tkivo, šest puta bila na kiretaži, ima cistu na bubregu, kičma joj je kriva, baš kao i vratna kralježnica, napravljena joj je plastika mjehura i maternice, a u Vrapču su joj slikali mozak i našli neku mrlju koja, rekli su joj, uglavnom miruje.

Baš kao što sada, zimi, uglavnom miruju i ona i njen drugi muž Šefko Bilić u svojoj staroj drvenoj kućici u Klakama. S njima živi i mentalno zaostali Šefkov sin Izudin iz njegovog prijašnjeg braka. Iako ima već 31 godinu, o njemu Danica i danas brine, presvlači ga i pere, ali kaže da ga ne bi dala ni za što. Od njegovih nepodopština - anegdota, Danica nam je kroz smijeh ispričala samo onu o njegovoj opsjednutosti biciklima, kojima jednostavno ne može odoljeti, pa je tako jedanput, "posudivši" od nekoga bicikl uletio kroz prozor ravno u auto svetomartinskog župnika Pavla Kunšteka koji mu je ulet i razbijeno auto-staklo, naravno, oprostio.

Šefko i Danica različitih su konfesija, ali, po Daničinom pričanju, lijepo se nadopunjuju. Ili, kako je to kratko opisala komentiravši njihovu istu godinu i mjesec rođenja: "Našla riba ribu pa plivaju zajedno."

Ovo što nam je Danica ispričala "samo" je jedna životna priča koja će vas, nadam se, potaknuti bar na razmišljanje. Ako pak konkretno želite pomoći, nazovite Danicu na telefon 3382-753 ili im pomoć pošaljite na adresu: Šefko Bilić, Klake 23, 10435 Sv. Martin pod Okićem. Vjerujte, pomoć im je potrebna.

Gdje ste rođeni i kakvo vam je bilo djetinjstvo?

Rođena sam 18. ožujka 1947. godine na Višnjevcu kod Podvršja. Otac i majka su mi bili pijanci. Sestra, rođena 1945. godine, s devet mjeseci izgorjela je na krušnoj peći. To je zataškano kao da je bio "fras", kak su to stari ljudi govorili, pa pijanci nisu išli u zatvor. Tatina mama, Dragica Kos, dogovorila se s maminom mamom u Slapnici da oni preuzmu brigu o meni, jer su vidjeli da će i mene moji roditelji uništiti. Tako su me oni uzeli i odgajali do moje dvanaeste godine. Završila sam šesti razred. Bila sam odličan đak, a mama i tata znali su me još uvijek jedino natući, jer sam im bila samo dodatno opterećenje. Nakon što sam završila šesti razred išla sam služit u Samobor. U Samoboru su me odgajali Marica i Ivek Polak koji su imali mlin tamo gdje je sada stara benzinska, ona kuća gdje je Napoli. Kod njih sam služila i dvanaest svinja hranila.

Gdje ste još služili u Samoboru?

Nakon godinu dana, kad je moju baku u Slapnici šlagiralo, a baka iz Višnjevca se odselila u Oriovac u Slavoniju, otišla sam kod Franceka Marvara i čuvala malog Tomicu koji sada radi u POU Samobor. Njemu sam bila "tetica" i još do nedavno, dok sam mogla, katkad sam ga i posjećivala. Radila sam i kod Filipčevih više od četiri mjeseca kao kućna pomoćnica. I Toni i ja smo tada bili još djeca, a on se je više kao nekakav gazda "postavljal" nad menom i htio gazdovati... Znate kakvi su mladi... Ali ja se nisam dala!

Kod Filipčevih sam bila tri mjeseca na probnom roku. Milostiva me je i prijavila, bila je to jako plemenita gospođa, ali mene je život odnio dalje.

Kamo ste potom pošli?

U to vrijeme došli su moji roditelji po mene, nasred Trga me vezali i htjeli me odvući da me udaju za nekakvog rastavljenog starca. Dok sam nosila špeceraj, tata me tukao po glavi. Glavu su mi spasili bivši milicajci Bogdan i Subotić, koji su ih otpeljali u zatvor. Ne znam koliko su bili u zatvoru, ali mene su vratili gazdarici. I onda sam, bojeći se da će me opet roditelji ganjati, pobjegla iz Samobora, i to na izgradnju Skoplja 1964. godine.

Iz Skoplja sam otišla u Slavonsku Požegu gdje sam služila kod obitelji Dragičević. Gospođa je radila u banci, a gospodin u skladištu. Tu sam upoznala svoju bišu šogoricu koja me pozvala na svadbu. Na toj svadbi upoznali sam svog prvog muža. S njim sam otišla živjeti u Mrkopalj, gdje sam 24. travnja 1965. službeno zaključila brak s Josipom Starčevićem, blagajnikom u Šumariji Mrkopalj. Bio je invalid, ali tada je još mogao hodati sa štapom i brinuti se o sebi, sve do 1969. godine, kada smo već imali i dvoje djece, Blažimira i Klementinu. Te 1969. godine, kad je Blažimir imao dvije i pol godine, a Klementina dva i pol mjeseca, muž Josip mi je nastradao na putu prema Rijeci kamo su išli po sportske dresove. Zabili su se s fićom u mjestu Sunger prije Mrkoplja, baš na dan kad je trebala biti isplata plaća u Šumariji. Cijelu noć sam bila budna i nemirna, a ujutro je došao njegov kolega iz Šumarije vičući: "Daj ključeve i hodi otključat blagajnu da vidimo da li ima manjka." A bilo je onda 368 ljudi na plaći. Sve je štimalo s blagajnom, ali sam se ja tu srušila u nesvijest.

Gdje ste živjeli u Mrkoplju?

Svekar nam je dao štalu i šupu da si s djecom nešto adaptiramo i napravimo kuću. Napravili smo kuću u Mrkoplju, ali mi je muž u toj nesreći postao invalid na štakama, ukočila su mu se oba kuka. Nije se sam mogao ni kupati ni oblačiti. Ja sam ga i ljeti i zimi morala voziti na posao i nazad. Vozila sam mu i gablec svaki dan, a usto sam, naravno, morala brinuti i o djeci. Kad sam 1974. opet zatrudnjela tjerao me da pobacim, a ja se nisam dala. Čak me je i tukao. Ipak, rodila sam i to dijete, Anastaziju, koja je danas prekrasna žena, majka dvoje djece i živi u Rijeci. Brinula sam neprestano o svom mužu koji je vodio turističko, kuglačko, šahovsko i nogometno društvo. Dobio je i brončanu plaketu Nogometnog saveza Hrvatske za tridesetogodišnji rad u sportskim aktivnostima. Bio je deset godina stariji od mene i samo smo išli od jednog do drugog doktora. Imao je 18 teških operacija. Liječio se čak i u Ljubljani, a ja sam ga svugdje pratila s djecom, jer ih svekrva nije htjela čuvati. Umro je 1987. godine. Samo se srušio. Iza njega su mi ostala tri njegova i dva moja kredita.

Gdje ste radili u to vrijeme?

Radila sam kao konobarica u Leru u Delnicama. Zadnji autobus za Mrkopalj išao mi je u 19 sati, a ja sam radila do 22, pa dok sam popisala robu, napravila obračun i metnula novce u trezor Jugobanke, već su bila 23 sata. Firma mi nije izašla u susret da mi plati neki prijevoz, jer se već šuškalo o propasti. Plaće su bile mizerne. Muž mi je, dok je bio živ, dobivao 70, a ja sam dobivala 20 milijuna dinara. Kad bi platila kredite, imali bi za dva jaja na dan.

Kako vam je bilo u braku?

Bio je zločest, čak me i tukao, ali ja više nisam željela na ulicu pa sam trpjela. Sama sam sebi rekla da neću biti ni mučalica ni kurva - bit ću žena, pa kako god bilo. Živjeli smo zapravo loše, jer nije bilo novaca. K tome je moja svekrva, koja je imala puno novaca, puntala djecu protiv mene i mitila ih novcima. Tada nisam znala koliko je moj muž imao plaću, sve dok nije došao u bolnicu, jer je novac uvijek nosio sa sobom i trošio kako je on htio. Kolika mu je bila penzija saznala sam tek kad su me pozvali u općinu da mi daju njegovu zadnju penziju. Imao je lijepu plaću, beneficirani staž i na mene je dobivao tuđu pomoć i njegu, a od toga mi on nije davao ni pare.

Što rade i kako žive vaša djeca?

Svo troje su završili škole i udali se, oženili, imaju djecu, a ja unuke. I to mi je velika sreća. Svi su oni išli u domove kako bi se odškolovali. Blažimir je bio u Rijeci, a Klementina i Anastazija u Opatiji. Kad se Klementina udala i došao zet, u kući je postalo tijesno.

Gdje ste upoznali Šefka?

Šefko je tada radio u Delnicama i našao me za šankom gdje sam radila, a poznavao je i mog pokojnog muža. Čak je njegov brat bio jako dobar s njim. Kad mu je žena umrla od raka htio se oženiti sa mnom. Sjećam se kako mi je govorio: "Tako si slaba i izmučena. Ja imam lijepu plaću, što ćeš se mučiti. Imam već troje odrasle djece, možemo živjeti zajedno". Šefko me odveo u Bosnu, u Kotor Varoš, u selo Hanifići i tamo smo se u Vrbancima 1989. vjenčali. U to vrijeme sam imala bruh od dizanja i nošenja u kadu i iz kade prvog muža. Prestala sam raditi, jer mi je plaća postala nikakava, a bila sam toliko iscrpljena da sam se ujutro rušila u nesvijest. Tamošnji matičar me, kad je vidio papire, pitao imam li koga u Hrvatskoj. Nije mi jasno rekao što će se u Bosni zbivati, ali nam je preporučio da nam je najpametnije da s djecom odemo gore, kad Šefko već ionako u Hrvatskoj godinama radi.

Poslušali ste ga?

I sama sam vidjela da se nešto događa, samo onda nisam znala kaj. Rekla sam Šefku da idemo kod mojih roditelja. Kad smo stigli do njih oni su bili bez pola kile brašna u kući. Šefko je radio u Delnicama kao miner i svaki je petak dolazio u Slapnicu i donosio punu kutiju hrane. Kad smo tatu i mamu dali u bolnicu, platili račune i porez, kuću malo sredili, susjedi su "spuntali" moje da nas istjeraju iz kuće, što nije bilo jako teško, jer oboje piju. Od svega toga završila sam ponovno u bolnici i operirala zapletaj crijeva. U to vrijeme sam četveronoške išla po kući da nam nešto skuham. Ipak, uštedjeli smo nešto i kupili malu kućicu s jednom sobicom i kuhinjom u Domovićima. Moji su umrli 1997. godine i tada smo kućicu u Slapnici i onu u Domovićima prodali i kupili ovaj kućerak u Klakama, uredili ga koliko smo mogli dok smo imali novaca. Tu smo već osam godina.

Šefko je cijelo vrijeme radio u Delnicama?

Zaposlio se on kasnije ovdje u Komunalcu. No, to se pokazalo kao katastrofa, jer si je dosta tih ljudi volilo popit. A kako on ne pije, često je radio i umjesto njih. Dobio je bruh, a otprije ima astmu i padavicu, pa su ga stavili u prijevremenu mirovinu 2000. godine. Najprije je dobivao 800 kuna, a danas dobiva 1.300 kuna.

Primate li vi kakvu socijalnu pomoć ili mirovinu?

Dobila sam prošle godine petsto kuna jednokratne pomoći od Grada i to je sve. Dvadeset i dvije godine nisam se odvajala od svog supruga, bila sam njegov sluga, a bila sam i maltretirana. Odgojila sam troje djece, imam 11 godina staža, a sada nemam nikakva zakonska prava na neku novčanu pomoć. To je žalosno. S 40 godina ostala sam bolesna i udovica i bez prava na muževu mirovinu, samo zato jer sam se odmah udala i dobila prezime Bilić. Po zakonu se tada trebalo čekati šest godina. Ipak, da me Šefko tada nije prigrlio, oženio i tako stavio na svoje socijalno, ja ne bi mogla niti na operaciju i vjerojatno bih umrla. Ima puno žena koje su ostvarile pravo na mirovinu pokojnog muža i uživale tu mirovinu, a poslije su se i preudale. Sada je to jako teško izvedivo zbog papira koji su se pogubili. Ali, zar ne može ta naša Vlada ili Poglavarstvo donijeti neku odluku kojom bih ja dobivala bar 400 kuna da mogu normalno otići doktoru? Ovako smo sada u stvarno bezizlaznoj situaciji.

Kome ste se obraćali za pomoć?

Bila sam i u Zagrebu i u Samoboru. Svugdje su mi rekli da nemam nikakvih zakonskih prava. U Samoboru su mi predložili da Gradu Samoboru dam kuću pa ću onda dobivati 400 kuna mjesečno.

Što vam je najpotrebnije?

Nemam ni za prijevoz do doktora, niti imam pravo na popust na karte. Kakva je to država? A samo bih htjela da bar za tih jedanaest godina mog radnog staža koji mi se pišu dobijem koju kunu.

Vi i Šefko različitih ste vjeroispovjesti, što se rijetko kod nas viđa. Kako živite i jeste li s ovim brakom imali više sreće?

Vidite li sve ove slike naših katoličkih svetaca? Sve to moj Šefko kupuje. I Majčicu Božju. Sve naše svetke slavi i Šefko i dobar si je s velečasnim. Drago mu je kad mu se čestitaju i islamski blagdani, a ako mu za Bajram pripremim baklavu ne buni se. On poštuje sve moje i sve blagdane slavimo. Jako lijepo se slažemo. Ja mu čak dižem i mirovinu. Kad ga pitam ne misli li da bi i on trebao znati dizati svoju mirovinu ako se nešto meni dogodi, on samo dobaci kako se ne bi ženio da je htio misliti o tome. Sve okrene na šalu i dobro raspoloženje. On je, to uvijek kaže, zadovoljan i ovako - da ga dva ne drže, a tri ne tuku. To su njegovi odgovori. Ispočetka je, dok je bio mlađi, ponekad bio i ljubomoran, ali sad ga je to prošlo.

Kakvo je vaše sadašnje zdravstveno stanje?

Cijele dane sam na apaurinima, pijem svaki dan ormidol za srce, etirops zbog štitnjače, pektoran za želudac i crijeva, normabel za živce, lekadol protiv bolova i gastal za želudac te navečer cilazil, jer sam visokotlakaš. Alkohol koji mi je uništio život ne konzumiram. Umaram se sve brže. Udebljala sam se i bez hrane pa sam dobila i tablete za vodu. Bubreg mi ima cistu i ne funkcionira mi.

Vi ste sada, zapravo, prisiljeni moliti bilo koga za pomoć?

Jako je teško tražiti ovako pomoć, kad se sjetim kako sam svog muža skrbila, onako pijanog i bolesnog, troje djece prekrasne rodila i odgojila i da nisam zavrijedila baš ništa mirovine... A koje su samo plaće u Saboru... Nije mi to baš jasno.

Kako ste do sada uspijevali?

Dosad smo mogli nekako izvlačiti kraj s krajem, ali sada smo došli do zida. Više si ne mogu priuštiti ni 50 kuna da odem u Samobor kod doktora. Nemam ih, nemam ih jednostavno od kud izvući. Oboje nas je ubilo ovo vrijeme.

Mislite li da je vrijeme prije bilo bolje?

Znate kako se kaže - prije nisi smio svašta reći, ali si smio svugdje leći. A danas ni u svojoj kući nisi siguran. Još malo pa će doći vrijeme da će nam krasti hrđave lonce sa šporeta.

Nenad Kobasić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (6)