Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Vlatka Burić, samoborska operna pjevačica koja je nedavno završila svoje školovanje u Beču

Vani ima daleko više reda

Samoborska operna pjevačica Vlatka Burić završila je svoje školovanje u Beču i ovih se dana odmara u svom Samoboru. Vlatka je ponikla u samoborskom TD Ferdo Livadić, za vrijeme studiranja u Beču mnogo je nastupala u Samoboru i snimala za HRT, a posebno je bio zapažen njen nastup u Pučkom mjuziklu Janica i Jean, u kojem je igrala naslovnu ulogu Janice.

Iskoristili smo njen boravak u rodnom gradu za razgovor o proteklom školovanju i planovima za budućnost. Vlatka je, kao i uvijek, djelovala opušteno, ali i samouvjereno, bez imalo sumnje u svoje glazbene kvalitete i mjesto koje ju čeka na europskom i svjetskom glazbenom nebu.

Gotovo godinu i pol dana prije predviđenog roka završili ste školovanje u Beču. Kako se iz ove pozicije prisjetiti početaka i odlaska u inozemstvo?

Još dok sam učila pjevati u Zagrebu željela sam tom pozivu posvetiti svoje buduće školovanje, no, tada još nisam razmišljala o odlasku u inozemstvo. Moj profesor pjevanja, Mladen Katanić, kod kojeg sam pet godina učila solo pjevanje, smatrao da ja zaslužujem školovanje u inozemstvu. Tako sam krenula u Beč. S jedne strane, kao i svaki mladi čovjek s devetnaest godina veselila sam se novom životu i samostalnosti tipa "bez mame i tate", no, isto tako je strašan bio osjećaj kad su me roditelji prvi puta dovezli i ostavili u Beču – bilo mi je jako teško.

Kako ste se prilagodili i kakvi su bili ti počeci u Beču?

Imala sam sreću da sam dobila mjesto u Hrvatskom domu koji u Austriji djeluje već niz godina i tamo su smješteni samo Hrvati. U tom domu ih je dvadesetak, pa sam se u početku družila samo s njima, no svakodnevno druženje sa strancima na fakultetu bila je prilika da što bolje savladam njemački jezik koji sam, doduše, i prije poznavala.

Što ste točno završili?

Završila sam, tj. magistrirala, operno pjevanje u klasi mr.prof. Margit Klaushofer na Univerzitetu za glazbeno-scensku umjetnost. Trudila sam se da moje studiranje završi što prije kako bih mogla otpočeti konkretno raditi pa sam dodiplomski studij skratila za godinu, a magisterij za pola godine. Tako sam umjesto za sedam godina, magistrirala za pet i pol!

Što ta titula magistra "nosi" više u odnosu na naše diplome?

Ona znači isto što i magistrirati u Hrvatskoj, no u Austriji je običaj da se nakon diplome odmah upisuje magisterij. Gotovo svi studenti Univerziteta idu tim putem. Bez toga, konkretno u Austriji, ne možete, primjerice, biti profesor na fakultetu. Za samu struku, odnosno meni za pjevačku karijeru, on ne predstavlja nešto posebno, jer vas nitko ne pita što ste i koje škole ste završili. Ali, nikad se na zna... No, kao pjevač koji se natječe za ulogu u operi, prvenstveno morate sve što znate i umijete pokazati na audicijama. Glavno je, dakle, znate li pjevati ili ne. Već na faksu postoje audicije za različite produkcije. Tako sam i ja dobila jednu od naslovnih uloga u Millöckerovoj opereti 'Đak prosjak', izvođenoj u Schloss theatru Schönbrunn.

Za cijelo vrijeme školovanja u Beču nastupali ste i u Hrvatskoj. Koliko su vam značile takve veze s domom?

Od svoje šesnaeste godine bila sam članica TD Ferdo Livadić, gdje mi je gospodin Željko Bradić prvi povjerio i neke pjevačke solo dionice, a kasnije je tu bio i maestro Siniša Leopold koji mi je dao šansu, ali me je i povezao s određenim producentima i urednicima na HRT-u. Tako je krenula moja suradnja s tom kućom i od onda sam imala jako puno nastupa i snimanja na televiziji i za potrebe HRT-a u glazbenim emisijama ili za emisiju 'Lijepom našom'. Kad se sada toga sjetim mogu jedino reći da sam već tada bila u velikoj prednosti u odnosu na svoje kolege koji su godinama vježbali i usavršavali svoje pjevanje, kao i ja, ali su imali puno manje prilika i iskustva s pozornicom i scenskim nastupom ili pak još uopće nisu nastupali. Tu sam ja već sada u velikom plusu i sa svojih dvadeset i pet godina zapravo imam veliko iskustvo.

Koja je razlika u nastupima vani u odnosu na nastupe u Hrvatskoj?

Razlika je u pristupu samom poslu i profesionalnosti tog pristupa. Kod nas su neke stvari razumljive same po sebi i nikoga ne smetaju. Pritom mislim na, primjerice, nedostatak sobe za upjevavanje solista prije nastupa, rastezljiv pojam o vremenu dolaska na probe ili nastupe. Vani nema kašnjenja. Zakasnite li 5 ili 10 minuta na probu dirigent vam se lijepo zahvali s objašnjenjem da je proba počela prije 5 minuta, a vi sada možete ići doma ili raditi što želite, a i zamjena je ubrzo tu. Stoga si vani ne možete priuštiti toliku slobodu.

Kakva je inače situacija u inozemnim kazalištima? Mogu li i tamo stalno zaposleni glumci nekog kazališta raditi u "fušu" na televiziji, nekim priredbama ili slično?

Pjevala sam nedavno s bečkim ansamblom u 'Volksoperi', koja je druga po veličini opera, s više od 1500 mjesta. Ansambl te opere ima predstave od ponedjeljka do ponedjeljka, svaki dan; tu su glazbene predstave, baleti, mjuzikli, opere, operete, dakle sve, a tek povremeno se dogodi da ansambl, upravo radi ovakvog opsežnog repertoara, dobije pauzu na dan ili dva. Tamo se jednostavno ne može dogoditi da ne zaradite svoju plaću, a i publika je na dobitku, jer ima što vidjeti i izabrati. Kod nas se događa da su ljudi na plaći, a da ih tek rijetko ili povremeno možete vidjeti u nekoj ulozi. Stvar je u tome što bi se ti novci mogli iskoristiti za druge projekte ili predstave, ali to kod nas nikoga ne brine. Vani se uglavnom radi na ugovor i svi se dobro brinu za to da se taj ugovor eventualno produži. A da bi se to dogodilo s vama moraju svi biti jako zadovoljni.

Takozvani "kazališni zakon" je u pripremi već niz godina i ispada da nitko nema hrabrosti napraviti reda u našim kazališnim kućama koje uglavnom posluju s gubicima. Gdje je rješenje?

I kod nas će se vjerojatno kroz par godina kao jedina mogućnost ispostaviti da će umjetnici raditi na ugovor, već prema projektu kao gosti ili tek na godinu ili dvije. Neće više biti mogućnosti uhljebljivanja u neki teatar iz kojeg vas nitko ne može maknuti, ukoliko to sami ne želite. Vani je taj "protok" umjetnika vrlo velik i striktno određen ugovorima, a tu i publika profitira, jer je u mogućnosti vidjeti i upoznavati stalno nove ljude.

Kako sad, s vremenskim odmakom od dvije godine, gledate na rad u mjuziklu Janica i Jean?

Najprije, jako je šteta što mjuzikl više ne igra, jer je samo djelo vrlo zanimljivo i mislim da 25 predstava nije bilo dosta. Isto tako, a sada nećemo tražiti krivca, kad se kod nas jednom nešto ugasi vrlo se teško vraća - tako je barem u kazalištu. Daj Bože da se iznenadim! Dakle, mislim da je taj mjuzikl moguće izvesti i u nekim drugim kombinacijama - ne mora to biti tamburaški orkestar, mogla bi se naći i druga postava. Tako bi on mogao naći svoje mjesto na nečijem redovnom repertoaru. To bi svakako bilo dobro i to bi me jako veselilo.

O tome ćemo svakako razmisliti, tim više što u Samoboru postoji dovoljno glazbenika i to ne samo tamburaša, jer tu je i Gradska glazba koja je svake godine sve bolja i bolja.

Važan je temelj koji je postavljen, a to imamo. Dakako, treba inzistirati na profesionalnosti i onom odrađivanju obaveza koje sam već spominjala, jer predstava je toliko vrijedna da se ne smije dovesti na amatersku ili poluprofesionalnu razinu, pa da je izvodi k'o kak može i hoće samo zato jer je to pučki i tamburaški mjuzikl. Dapače, može se napraviti tako da ga može izvesti svaki profesionalni orkestar ili pjevač, a da tamburaši tu daju samo svoj štih. Tako bi ovaj mjuzikl mogao živjeti i dalje, ne samo u Hrvatskoj.

Vratimo se vašoj karijeri. Što kanite dalje, u kojem smjeru?

Ideje i planovi postoje. Pitanje je vremena kada i na koji način će se oni realizirati. Do sada je sve došlo na svoje mjesto, a nadam se da će tako biti i dalje. Moja profesorica pjevanja, M. Klaushofer, s kojom radim već tri godine, jako se brine za mene i drži me kao kap vode na dlanu, brine o mojoj pjevačkoj karijeri. Želja mi je ostati u inozemstvu i zasada pokušati ostvariti svoje ciljeve.

Ako se situacija kod nas promijeni ili vam netko ponudi duži angažman kod nas?

Znam što znači živjeti vani i svakako mi je želja vratiti se jednog dana u Hrvatsku i nadam se radu na našim pozornicama. Prošle dvije godine sam jako naporno radila i puno toga se u mom pjevanju tehnički i pjevački promijenilo, tako da bi mi teško bilo izdvojiti neku rolu za kojom bih se "pomamila" - pjevam sve što je u mom fahu. Za svoj diplomski rad otpjevala sam vrlo zahtjevnu ulogu Marije iz opere Albana Berga 'Wozzeck', koja se svidjela svim članovima žirija, iako su u početku neki bili skeptični na izbor tako teške role. Nakon izvedbe rekli su mi da u posljednjih deset godina nitko nije izabrao upravo tu ulogu za završni ispit i čestitali mi. Umjetniku se vani pruža velik izbor, od klasične do moderne opere, koja je zapravo i najteža. Osobno sam naklonjena Donizzetiju, Rossiniju i Verdiju, a rola života bi mi bila ona Violette iz Verdijeve 'Traviate'.

Robert Škiljan

NOVA MARIA CALLAS

- U Beču ste imali i jedan neobičan susret...

- Eto, prošle godine popularni talijanski pjevač kancona Al Bano gostovao je u Beču na svojoj turneji kroz Europu. Pjevao je u Stadthalle, najvećoj dvorani u Beču. U njegovom pratećem zboru pjevao je i jedan moj dobar prijatelj koji me pozvao na koncert. Sjedila sam u sedmom redu, a pred kraj prvog dijela koncerta Al Bano je otpjevao 'O Sole mio'. Želio je da mu se pridruži netko iz publike. Nikada nisam imala tremu, pa ni tada. Jednostavno sam ustala i zapjevala s njim. Čovjek je stao i uzviknuo: "O, Madame Callas!". Pozvao me na pozornicu pa smo to otpjevali zajedno. Mnogi su mislili da je to 'štos' samog njegovog nastupa pa su mi u pauzi prilazili, čestitali mi i zanimali se je li to bilo namješteno. Naravno, nije bilo. No, ni oni, a niti ja, nismo znali da tu nije kraj. U drugom dijelu koncerta Al Bano me je pozvao da s njim još otpjevam pjesmu 'Santa Lucia'. Rekao je: "Ustanite Maria Callas i otpjevajte to sa mnom!". Ustala sam i pjevala. Moj je prijatelj sve to ovjekovječio fotoaparatom. Jedna od tih fotografija visi i na zidu u mom domu pa me moj kolega Đani Stipaničev jednom prilikom, kad je to vidio, začuđeno zapitao: "Pa kaj ti radiš s Al Banom na slici?". Postoji i druga slika našeg nastupa koju čuvam. Na njoj je poznati pjevač napisao: Felicita, za novu Mariu Callas.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (3)