Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zdenko Šiljak, načelnik Općine Žumberak, govori o Planu lokalnog razvoja mikroregije Žumberak

Talijani za Žumberak!

Protekle dvije godine, u sklopu projekta bilateralne suradnje Republike Hrvatske i Republike Italije, radilo se na Planu lokalnog razvoja mikroregije Žumberak. Aktivno prisustvo u radu, ne samo članova Radne grupe već i drugih istaknutih sudionika lokalne zajednice, dovelo je do živih rasprava, koje su s jedne strane usporile rad na projektu, ali su s druge strane omogućile stručnjacima da se bolje upoznaju s lokalnom stvarnošću. Ljudi, kaže se dalje u izvješću radne grupe, imaju osjećaj da ih je država napustila, a vlada i opće uvjerenje da je država i dalje centralizirana, što šteti rubnim regijama. Članovi radne grupe su se, dakle, sastajali i najsuvremenijim metodama analize utvrdili da su glavni problemi Žumberka depopulacija mikroregije i slaba koordinacija lokalnih sudionika. Nakon tog zaključka većina je gradova i općina čiji su predstavnici to zaključili – napustila projekt!

U projektu koji si je za glavni cilj postavio ponovno naseljavanje mikroregije Žumberak ostali su tako samo Grad Ozalj i Općina Žumberak.

Općina Žumberak prostire se na 110 kvadratnih kilometara, a po popisu stanovništva iz 2001. brojila je 1175 žitelja. Danas je, po procjeni načelnika Općine, broj stanovnika pao na 1000. Od tog broja 80% čini starije stanovništvo. Općina ima 18 poslovnih subjekata, u što su uključeni i dućani te dva doma za starije osobe. Godišnji prihod od poreza na dohodak i dobit je 550.000 kuna, ali zato tišine i netaknute prirode ima u izobilju.

U Sošicama smo razgovarali sa Zdenkom Šiljkom, načelnikom Općine Žumberak.

Tko je sve pozvan da sudjeluje u Planu lokalnog razvoja mikroregije Žumberak?

Koordinator je Duje Pavelić, a u radnoj grupi bi trebali biti svi predstavnici lokalne samouprave - Žumberak, Krašić, Ozalj, Jaska, Samobor i Klinča Sela. Svi smo mi bili nedavno pozvani na studijsko putovanje u regiju Abruzzo. Odazvali smo se samo mi iz Općine Žumberak i gradonačelnica Ozlja.

Tko je sve bio u hrvatskoj delegaciji i kakva su vam iskustva iz Abruzza?

U Abruzzu sam bio ja, gradonačelnica Ozlja, Olja Romanić, voditelj ispred Ministarstva mora i razvitka, Žalac Branko iz Zadružnog saveza, Mile Sokolić iz Karlovačke županije i predstavnici Sveučilišta. Sedam dana bilo je ispunjeno do zadnje minute. Obišli smo tri parka prirode i tu smo se upoznali s jednim potpuno novim načinom funkcioniranja parkova prirode u odnosu na jedinice lokalne samouprave. Tamo općine aktivno sudjeluju i daju predstavnike u upravama tih parkova. Oni su uspjeli zadržati svoje stanovništvo koje je isto kao i naše, pretežno staračko. Svaka općina ima svoj karakteristični, prepoznatljivi proizvod. Na primjer, u jednoj općini proizvode se šafrani gotovo za cijeli svijet. I oni su prije petnaest godina počeli koristiti sredstva ovog programa.

Regija Abruzzo ima milijun i dvjesto tisuća stanovnika i oni su ušli u ovakav oblik programa prije 15 godina. Primljeni smo na najvišoj razini. Obišli smo devet općina koje su sličnih karakteristika i po broju stanovništva i po razvoju, kao ovo naše područje mikroregije Žumberak. Neke od tih općina imaju čak i samo 100 stanovnika. Oni su nam predstavili na koji način su oni koristili sredstva dobivena za početne programe koji su sad aktualni kod nas. Objasnili su nam što su oni učinili s tim sredstvima i koje su se promjene desile.

Pa kako su oni počeli?

Njihova velika prednost bila je ta što je, kad se krenulo s tim programom, cijela komunalna i energetska struktura bila već potpuno riješena. Vodovod su dobili 1920., a kanalizaciju 1935. godine. Oni su taj jedan dio, gdje je trebalo uložiti znatna sredstva, preskočili. Nama je lokalna infrastruktura upravo najveći problem. Ceste, voda... Struja nam je slaba u polovici naselja, a o kanalizaciji još i ne razmišljamo. Planiramo asfaltirati tridesetak kilometara cesta do mjesta gdje ljudi još žive. Svaka godina odgađanja pogoršava situaciju. Problem je i u tome što europski fondovi i programi ne daju novac za tu osnovnu infrastrukturu. Oni uglavnom daju novac za programe razvoja i očuvanje kulturne baštine.

Kako stvari stoje s vodom?

Što se tiče vode u Žumberku ima dosta naselja i sela koji su izgradili svoje vlastite vodovode. Sošice su, na primjer, izgradile vodovod još 1913. godine. On danas ne zadovoljava po kapacitetu potpune potrebe, ali je još uvijek u funkciji. Ali postoje i "suha" naselja kao što su Cernik, Donji Oštrc, Žumberačka Kupčina, koja imaju samo kišnicu i mi im ljeti moramo dovoziti vodu.

Je li počela prva faza financiranja?

Financiranje počinje čim dobijemo obavijest da nam je projekt prošao.

O kolikim je sredstvima riječ?

Ta prva, inicijalna sredstva, iznose 20 tisuća eura.

Koji su vaši prvi koraci u tom projektu?

U suradnji sa sveučilištima u Zagrebu i Ozlju sanirat ćemo i izgraditi poduzetnički centar u Mrzlom Polju. Općina Žumberak darovala je sveučilištu zgradu stare škole gdje bi trebao biti studijski centar i gdje bi se, između ostalog, educiralo lokalne ljude u određene načine proizvodnje.

Koji su vam, uz nedostatnu komunalnu infrastrukturu, najveći problemi?

Najveći nam je problem što nam nedostaje ljudskog potencijala. Ljudi je jako malo i to su, velikom većinom, stariji ljudi. Ovi mlađi koji ostaju nemaju više nikakvog povjerenja u nikakve programe. Čim im se ponudi da moraju ući u nekakav kreditni odnos ili staviti kuću pod hipoteku, oni odustaju i dalje se bave, manje više, svaštarenjem. Ljudi bi i sadili nešto, ali oni žele biti sigurni da će im to netko otkupiti. U Italiji je sve vezano na zadruge, a kod nas se tek sad polako i sramežljivo to uvodi. I u našoj općini imamo agroturističku zadrugu, ali to je tek nekav početak, a ljudima je još u sjećanju i raspad zadruga u bivšoj Jugoslaviji. Jednostavno - strah i nepovjerenje.

Na što ste vi stavili naglasak u svom projektu u Žumberku?

U ovom prvom dijelu to je još samo isključivo edukacija o načinima proizvodnje, ali, što je još važnije, i o načinu razmišljanja i odnosa prema novim programima. Zapravo, radimo upravo na stjecanju povjerenja među ljudima. Jer, sada skoro ni za jedan program nema zainteresiranih ljudi. Nažalost, ljudi nisu uplašeni bez razloga. Puno je planova i programa bilo napravljeno, ali niti jedan nije realiziran. S tom namjerom upravo se radi i na općinskom web siteu, na kojem će uz sve moguće karte Žumberka biti i popis parcela koje su na prodaju. Imat ćemo čak i digitalne snimke cijelog područja. Uglavnom, u prvom dijelu bi ljude trebalo zapravo zainteresirati da sudjeluju.

Što mislite, koji je razlog da se ostale općine i gradovi nisu uključili, da su odustali?

Već na nekoliko sastanaka prije studijskog putovanja nitko se osim nas i ljudi iz Ozlja nije pojavljivao i bilo je jasno da će odustati. Oni su, vjerujem, odustali, jer iznos od milijun i devetsto tisuća eura za sedam godina, za sve nas, to se njima učinilo premalo interesantnim.

Ne bi li više šanse za uspjeh, za zaživljavanje programa, bilo da su se svi uključili?

Mislim da bi. To i je bio cilj, tako je to i zamišljeno. U Abruzzu su bili neugodno iznenađeni i razočarani kad su vidjeli da smo samo mi došli.

Na koji način kanite iskoristiti ovu tišinu i prirodu?

Imamo nekoliko zgrada, bivših škola, koje su sada napuštene, a koje bi u nekim za nas povoljnim uvjetima ponudili ponuđačima. U prvom redu za seoski turizam, kongresni turizam, škole u prirodi... To je budućnost i postoje neki individualani pokušaji. No, to još nije u nekoj funkciji. Idealno je ovdje i za ovčarstvo zbog velikih prostora, ali teško je objediniti rasparceliranu, većinom privatnu zemlju u neke isplative parcele. Taj dio bi trebala odraditi država. Kako to nije naše, općinsko vlasništvo, mi to ne možemo dati u zakup. Sada, kao što ste vidjeli, sve to stoji zarašteno. Što se poljoprivrede tiče mislim da je ekološki uzgoj jedini put za Žumberak. Tako će se postići veća cijena, na primjer, krumpira, kojeg je ovdje idealno saditi. Ukratko, svi planovi s kojima ćemo ići u realizaciju ići će na to da nekako poboljšaju i kvalitetu života lokalnog stanovništva. Ljudi su izgubili povjerenje u bilo kakve programe i firme, jer su bili nekoliko puta izigrani.

Dobivate li kakva sredstva od županije?

Jako mala, nekih 200 do 300 tisuća kuna, i to po odobrenim programima.

Što ste poduzeli da privučete ljude izvana, da se naseljavju i ulažu u regiju?

Imali smo ideju da bi na nekim dijelovima Žumberka, pažljivo odabranim, proširili građevinske zone da bi ljudi mogli tu graditi svoje projekte. Ali, u Zagrebu smo naišli na tako čvrsto zatvorena vrata da je to strašno. Oni ne žele ništa mijenjati. Čak se traži da se smanje građevinska područja, jer je to park prirode.

Što je sa starim, gotovo napuštenim selima?

Tu su, kao i svugdje u Hrvatskoj, najveći problem imovinsko-pravni odnosi. A druga stvar, nitko niti ne želi prodati svoju rodnu kuću za bilo kakve svrhe. Skroz napuštenih sela još nema. U Jezernici živi još jedan čovjek, a praznih je dvadesetak. U mom selu, Cerniku, žive 4 stanovnika, što znači da, ako se netko ne vrati, za pet do deset godina ono će biti prazno.

A da to nije samo zloslutno slovo na papiru, uvjerili smo se putujući usred tjedna iz Samobora u Sošice. Na putu dugom 60 kilometara i koji presijeca cijeli Žumberak nismo se mimoišli niti sa jednim automobilom, a nitko nas nije ni pretekao.

Nenad Kobasić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)