Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Luka Bakić - od Trilja, preko Knina do Samobora

Gotovina u Haagu po vlastitoj odluci

Luka Bakić nastanio se u Samoboru, u njegovom najstarijem djelu (Taborec), tek 2004. Iz svake njegove o gradu sve samo najljepše – pa čak i za loše vjeruje da će se u dobro okrenuti. Nema u njemu neutemeljenog ushita baš za sve, staloženo prihvaća ovaj grad i njegove sugrađane sa svim problemima, bijelim i crnim stranama. I siguran je da će crno izblijedjeti. Ne odjednom, ali jednom izvjesno.

Inače, rođen je 1965. u Košutama (u mjestu takvog imena ćutim da su i ljudi plemeniti) uz Trilj, u ponosnoj Sinjskoj krajini. Iako tada posvuda diljem Hrvatske nikom ne bijahu sretna djetinjstva, u njegovom zavičaju bijahu itekako turobna. Ondašnja ga je vlast tamo obilježila "ustaškim" potomstvom. Crno djetinjstvo u okrilju crvenih vlastodržaca koji su silu iskazivali prema svemu što je hrvatskim bilo obilježeno. Zar je uistinu šesnaestogodišnji Luka ičim predstavljao opasnost komunističkim siledžijama da bi ga nadzirali, privodili, ispitivali, zatvarali, zlostavljali psihički i fizički zbog, recimo, ispisane parole "Hrvati budite složni!", koju je netko od mlađarije ispisao bojom na zid? Zar je doista dječarac Luka morao biti jedan od stotine vršnjaka koje su više ispitivali pripadnici Službe državne bezbednosti nego li učiteljice u školi? Zar je bio toliko nepoćudan da je malo, malo pa noć prespavao na pritvoreničkoj klupi umjesto u obiteljskoj postelji? A bi tako. A ni za što, jedino je mnogima tada (pa i meni, Lukinom sugovorniku) bio istočni i zapadni grijeh što bijahu Hrvati.

Ne čudi zato što poradi svega toga Luka Bakić odlazi kao mladić s 25 godina na prvu crtu bojišnice pridruživši se časnim i čestitim prvobraniteljima, borcima za slobodnu i neovisnu Hrvatsku, želeći vratiti mir Košutama, Trilju i Sinjskoj krajini pred bezumljem zločinačke Sao krajine. SAO, u kojoj je istinski, a ne takozvani, četnik odlučio pitanje ljudi i zemlje "rešiti jednom zauvek" prvo balvanom, pa bombama, metkom, granatom, grobovima koje nisu kanili iskapati, niti mrtve u grobnicu pokapati. Pa, ako su to i činili, činili su vrlo jednostavno: rovokopačem i što više u jednu jamu!

Takva ga, s desetoricom suboraca, zarobiše u prvim danima braniteljskog staža. Takvi ga sprovedoše u ondašnju kasarnu Slavko Rodić. Mjeseci u samici. Danima bez hrane i vode. Svakodnevna premlaćivanja od kojih se Luka sjeća samo početka, a kraj bi vidjeli zatočeni prijatelji kada bi ga s najvišeg kata u podrum dovukli vukući za noge dok bi svaku betonsku stubu s kata na kat brojala okrvavljena glava. No, zvijerima je trebao kakav takav, ali živ Luka. Za "razmenu".

U zatvorskoj bolnici hranu, više za svinje nego li ljude, bacaše mu k''o psu. Razmijeniše ga napokon nakon 38 dana krvavog zatočeništva za dobrodržeće, po svim ratnim pravilima i konvencijama sačuvane, krvoloke. Učitelj sam, a ne liječnik pa prepisujem stručnu dijagnozu iz splitske bolnice: "subduralni hematomi po glavi, kontuzija pluća s hemoptomom, napukla slezena, jetra i oba bubrega sa subkapsularnim hematomima, makrohematurija, serijska fraktura rebara obostrano, prijelom kostiju desne podlaktice i potkoljenice i inflamirane oguljine prožete kože na cijelom tijelu..."

Prizdravivši, bez slezene, Luka se vraća na bojišnicu. Zatim dolazi smrzavanje tijela prvog stupnja u rovu. Slijedi "lezija peronealno živca ipoplitealne arterije... hipovolemije i hipokosije". Više mrtav nego li živ Luka ni za živu glavu ne želi da oslobađanje kraljevskoga Knina prođe bez njega. Među prvima ulazi u oslobođeni Knin.

Bijaše također među prvima koji je domaćim i inozemnim medijima, izmučen i presretan, izustio pobjedničku radost. Čulo se Lukino svjedočenje u eteru te godine i nekoliko godina kasnije. Od 2000. muk.

Razgovaram danas s Lukom Bakićem, deset godina nakon što je Oluja razvedrila nebo nad kninskom kasarnom gdje je sve to doživio prije petnaest godina.

Luka jednostavno ne može shvatiti da nakon svega što se dogodilo i što više godine odmiču, sve više se istina tumači sasvim izokrenuta, a laži i objede na ljude stradale u nadljudskim ratnim uvjetima ranjavaju više od rasprskavajućeg metka. Laž o Domovinskom ratu razdire dušu.

Živio je godinama u Splitu. Doživio je da se javno govori kako sve što je preživio – ustvari je bilo možda tako, ali da je bilo tako jer su Hrvati, branitelji, mrtvi i osakaćeni, sudjelovali u "moglo bi se reći zločinačkoj akciji čišćenja" – nov zloguki sinonim za oslobađanje hrvatske zemlje od zlih i zla!

Tko spominje kninsku kasarnu? Nitko! Zato svi hrvatski i nikad nakloni istini svjetski mediji ispisuju s guštom ponovno suđenje u Lori! Bivši teroristi, čak suđeni u odsustvu (čitaj: bijegu) na 20 godina, danas upiru prste u optužene Hrvate u splitskoj sudnici. Kosovci, piloti "vazduhoplovnih" bombarera, koji su se obrušavali na hrvatske gradove, danas u splitskim hotelima prespavaju. Do "svjedočenja" sutra ujutro. Splitskom rivom, trgovima hrvatskih gradova ponovno se šeću i slavodobitno šepure kosovci i radnici "službe bezbednosti" koji Luki uništiše djetinjstvo, upropastiše mladost i zdravlje. Nevladine udruge jednoglasno nadglasavaju glasove braniteljskih udruga, udovica i invalida. Zaboravlja se 186 Lukinih poginulih suboraca, stotine teških invalida, svakim danom sve više suicida...

Dračevac (vojni objekt, s najviše državne razine davno obećan za gospodarske svrhe) zarastao u drač. Propada. Iz njega su krenuli Luka i Pauci. U njemu je zaboljela izjava da su se "mnogi borili za privilegije i na nečastan način dobili status HRVI"!? Tog dana psi tragači u širokoj akciji osiguranja njuškali su i prostor kapelice usred vojarne!

Lukina istina sve manje zanima i prodane novinarske duše. Glasnik otvara, odnedavna Samoborcu, prostor koji mu Slobodna Dalmacija zatvara čak i u rubrici Pisma čitatelja. Novinar Saša Ljubičić briše napisano - kao, "ništa novo"!

Zašto je doselio u Samobor? Da bude što dalje od sredine koja ga vrijeđa i ponižava? Ne, zatekao se slučajno na svečanosti uručivanja Nagrade za životno djelo pripadnicima 151. samoborske brigade. I donio odluku.

Nakon ratnog pakla Luka neslomljiva duha diplomira pravo. Danas u Samoboru samohrani roditelj s 12-godišnjom kćerkom nastoji živjeti staloženo, bez trunke mržnje prema ikome, ali s gorčinom u duši.

I kako sam mogao dobrodošlom sugrađanu Luki u oči reći da Martina ove godine nema više pravo na besplatnu školsku kuhinju, jer je on tek 70 postotni invalid!? Tako odlučiše na Markovu trgu. Zavolio je Luka Samobor kao Sinj. Voli ga sve više. Možda je upravo zbog toga i autoritetom svog ratnog puta zaustavio sviranje srbijanske glazbe u džuboksu jednog samoborskog kafića. Mirno, ali neumoljivo. Vlasnik ga je shvatio.

I na kraju ono što je trebalo biti na početku. Povod za razgovor sprovođenje je u Haag generala Ante Gotovine. Luka je i tu kratak, jasan i precizan.

- Glede uhićenja istinskog heroja Domovinskoga rata Ante Gotovine za sada, u nedostatku vjerodostojnih informacija, prihvaćam jedino mogućnost da je to bila odluka samog generala. No, ukoliko se potvrdi da je posrijedi izdaja ma s koje strane, ma s čijom i kakvom računicom – na takvo što i on i istomišljenici znat će odgovoriti časno i odlučno.

Joža Prudeus

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (6)