Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Janko Poljak, živi primjer da se trgovinom može baviti dugo, pošteno i uspješno

Kupci uvjek nagrađuju poštenu klasiku

Jednom davno, dok u Samoboru nije bilo Konzuma, Ere i Merkura, postojali su dućani u kojima ste mogli kupiti gotovo sve što nude i navedeni lanci, samo na manje kvadrata. Prostorna je "ograničenost" bivala nadomještana širinom osmjeha i provjerenošću proizvoda koji se prodaju.

Ako ste pomislili da je ovo početak još jedne naricaljke za prošlim vremenima i iščezlim dućanima, prevarili ste se. Kako ovaj svijet, sviđalo se to komu ili ne, funkcionira po principu malih i velikih čuda, tako je i poplavi velikih mega konzumentskih centara, koji nude sve osim ljudskosti, odolio i dućan J.M. Poljak u Šmidhenovoj 11.

Dućan je od 1994. godine u privatnom vlasništvu nekadašnjeg poslovođe Janka Poljaka. On je, sa svojom obitelji, uspio zadržati kupce te tako i dućan u kojem se prodaju bijela tehnika, mali kućanski aparati, elektromaterijal, potrepštine za vodovod, akustika, lusteri i još tisuću sitnica.

Nekad davno šegrt, a danas gazda, Janko Poljak osjetio je potrebu da se zahvali svim kupcima na tolikom povjerenju koje su mu ukazali. Dok je izgovarao jednostavne rečenice zahvale Janka su, kako je rekao, prošli trnci, a zaiskrila se i suza u očima. S trgovcem koji pokazuje emocije razgovarao sam u kancelariji njegovog dućana. Sobica koja veličinom ne premašuje dva kvadratna metra bila je dovoljna za kratku životnu priču gazde Janka.

Janko Poljak počeo je raditi nakon završene Škole učenika u privredi u Strahinčici još davne 1961. godine u Krapini. Tamo je radio do 1965., kada odlazi u vojsku. Poslije vojske dobiva trinaestu plaću i - otkaz. Cijela generacija trgovaca koja je tada služila vojsku prošla je tako - to se zvalo privredna reforma. Neko vrijeme radi kao skladištar, ali kako je ipak završio Trgovačku školu u Zaboku vratio se svojoj struci. Radi u Trgovačkom u Zaprešiću pa u Trgovačkom u Vrapču, a 1975. godine Trgovačko ulazi u sastav Exportdrva.

U Samoborskom Exportdrvu, u bivšoj Fočanskoj, radi od 1978. do 1991. godine, kada postaje poslovođa dućana kojeg je danas vlasnik.

Kako ste se odlučili na otkup dućana?

Nije bilo lako. Dok sam donio tu odluku izgubio sam osam kila. Najprije smo 1991. otkupili zalihe robe, a nakon tri godine uzeli smo preko Raiffeisen banke kredit pa otkupili i lokal. Dakle, od 1994. ja sam vlasnik. Kad podvučem crtu na tu našu odluku, mislim da kad bi svaki treći građanin Hrvatske učinio to isto ne bi bilo nikakve krize u Hrvatskoj. Jer, na primjer, za vrijeme Exportdrva ovdje smo radili dvojica, a danas nas radi šest do sedam.

Kako su prošli neki drugi, koji su napravili sličan poslovni potez?

Kod nas od deset koji su takvo što učinili osam je propalo. Od nas dvadeset koji smo nakon raspada Exportdrva otkupili dućane, rade još samo trojica. Čini se da nismo bili spremni preuzeti tu inicijativu i odgovornost. Ljudi nisu mogli zaboraviti neke loše navike iz društvenog sektora.

Što ste vi promijenili kada ste preuzeli dućan?

Napravio sam nekoliko važnih promjena. Prešli smo s dvokratnog na cjelodnevno radno vrijeme, zaposlio sam članove obitelji, uveo sam nove načine plaćanja - gotovinske kredite i kredite na čekove i obnovio vanjski i unutarnji izgled dućana. Prve tri godine pratili smo vrlo precizno što ljudi traže pa smo povećali i asortiman za više od tisuću artikala. Izgleda da je sve to imalo učinka, jer nakon pet godina promet je povećan trinaest puta. Kredit je u potpunosti isplaćen i sada radimo za sebe.

Kako je s davanjima državi, s porezima?

Kad sam ušao u ovaj posao rekao sam sam sebi da ćemo raditi kako se radi, sve po zakonu, pa makar i propali. Radit ćemo "prav il nikak". No, svi mi radimo u istoj državi, ali ne radimo svi na isti način.

Ova prostorija je sve što imate od kancelarijskog prostora?

Da, jer sam mišljenja da što je manja kancelarija, to je veći poslovni uspjeh.

Što najviše volite u svom poslu?

Najteži dio - dostavu. A vozimo sve do krajnjih točaka Žumberka, u Zagreb, Horvate, Jasku... Još sam u snazi da mogu sam sigurno ukrcati i iskrcati štednjak ili vešmašinu.

Što ste sve tokom ovih godina prodavali u svojoj trgovini?

Još pamtim kad su se prodavali kotači bez guma, okovani šinama. Te šine bi mi šegrti sjekli sjekačima, jer nije bilo brusilica. Znale su mi ruke biti krvave pa bi ih skrivao od gazde da me ne bi špotal. Prodavale su se puškice za kola, kolomast, tutkalo, emajlirano posuđe koje se nije bacalo kad bi se oštetilo, već se krpalo, a boje su se prodavale u prahu u bačvicama... Nisu postojale kartonske kutije već su se drveni sanduci vraćali dobavljačima. Svaki dobavljač imao je svoje sanduke.

Kako bi te dane usporedili s današnjima?

Ako mogu primijetiti, danas se je kvaliteta izgubila na račun kvantitete. Bijela tehnika je trajala duže. Stvari su se prije više čuvale.

Kako gledate na poplavu velikih centara u Samoboru?

Mislim da oni koji su to odobrili, možda iz neznanja, nisu dovoljno zaštitili nas domaće i male trgovce. Ti veliki centri na svoje naručene količine dobivaju super rabate koje mi ne možemo postići. Oni mogu raditi nedjeljom, a mi ne.

Kako ste onda opstali?

U prvom redu provjerenim proizvodima te pristupom kupcima i besprijekornom dostavom. Mislim da je kupcima ipak najmiliji klasičan način prodavanja, kad ima pred sobom dobronamjernog i ljubaznog trgovca.

Vi i supruga novopečeni ste umirovljenici. Tko će sada voditi dućan i kakvi su vam "penzionerski" planovi?

Uglavnom ćemo se baviti unucima, a u Kladju imamo pčele i grunt. Dućan će voditi sin i snaha i moram reći da su jako dobri. Supruga i ja čekamo samo da se snaha vrati s porodiljnog.

Svakako bih se želio zahvaliti svim kupcima iz Samobora i bliže i daljnje okolice koji su kod nas kupovali svih ovih godina, ali i svima onima koji su radili kod nas pa ih je život odnio drugdje. Zahvaljujem se i obitelji, jer da u njoj nije bilo sklada ne bismo uspjeli, a niti bi ovaj posao imao smisla.

Nenad Kobasić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)