Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Plavi češeri, crna trava i drvo s kandžama

Samoborski botanički vrt

Sve je tu. Kameni i drveni puteljci, jezerce, špilja, hladovina egzotičnih stabala, plavi češeri, crna trava, zmajevo oko i cvjetovi neobičnog grmlja.

Ovaj opis, nalik na fantastične scene iz Alise u zemlji čudesa, zapravo je samo mali dio čuda koji su svojim samozatajnim radom tokom 22 godine stvorili supružnici Greguričević.

Drago Grguričević s veseljem nam je pokazao neke tajne svoga vrta i nakon male poduke da smo ovamo došli fotografirati rijetke vrste biljaka, a ne njega, porazgovarali smo u ugodnoj hladovini drvene kućice pri vrhu vrta.

- Kako je krenulo, otkud poticaj?

- U mom djetinjstvu baka je imala krasan vrt u Slavoniji i ja oduvijek imam potrebu za vrtom. Prije nismo imali novaca, a kada mi je mama poginula u saobraćajnoj nesreći dobili smo odštetu, i kao uspomenu na mamu, kupili smo ovu zemlju. I ja sam počeo saditi.

- Jeste li na zemlji zatekli kakvih biljaka?

- Vrt je tada, prije dvadesetak godina, bio stari vinograd i zapušteno zemljište, a sada je to, moglo bi se reći, botanički vrt sa preko 1200 zasađenih i održavanih biljnih vrsta. Zemljište se nalazi na oko dvjesto metara nadmorske visine, a parcela se prostire na oko 1500 čhv. Sve biljke su popisane i svima znam latinska imena, što je osnova za bavljenje sakupljanjem rijetkog bilja.

- Po struci ste, pretpostavljam, botaničar?

- Ne, ja sam grafičar, radio sam u Ognjen Prici u Zagrebu.

- Je li vam tko pomagao u uređenju vrta?

- Sve što vidite sami smo napravili, supruga Helena i ja, samo sa svojih rukama i vrtnim alatom. Do prije godinu dana živjeli smo u centru Zagreba i ovamo smo dolazili raditi samo vikendima.

- Da li radije svoj park nazivate botaničkim vrtom ili arboretumom?

- To je dosta teško pitanje. Ljudi dolaze gledati i čujem da im govore da je to arboretum. Ja bih to ipak nazvao botaničkim vrtom jer ovdje su zastupljene sve vrste bilja, a ne samo drveće i grmlje, kao što je to u arboretumu.

Ja u svom vrtu imam i drveće i grmlje i trajnice i vodeno bilje. Da budem točniji imam 332 nasada drveća i grmlja, 316 četinjača, 532 cvjetne trajnice i 43 samonikle biljke iz tog područja.

- Da li ste vrt uređivali po nekom određenom sistemu, feng-shuiju, permakulturi ili slično?

- Ne, sve sam radio intuitivno, ali jako puno pratim časopise i TV-emisije i obilazim vrtove po Evropi.

- Vrt me podsjeća na japanske vrtove, što kažu stručnjaci?

- Kod mene dolazi puno ljudi koji se bave vrtovima i koji vole vrtove i svi mi daju do znanja da je ljepota ovoga vrta što svi detalji djeluju sasvim prirodno. I jezero i špilja izgledaju kao da su tu od kada su tu i ove okamine školjaka stare dvadeset milijuna godina.

- Jezerce daje poseban ugođaj vrtu, sami ste ga napravili?

- Da, radeći u vrtu slučajno sam otkrio da na jednom mjestu kaplje voda. Oduvijek sam želio vrt oplemeniti jezercem, pa sam, sav sretan, iskopao i uredio ovo dvanaest metara dugo jezerce. Posadio sam lopoče, lokvanje, žute perunike i naselio ga sa tri vrste riba. Sve su porijeklom ili šarani ili karasi. Veliki primjerci su koi-šarani. Nekad je to u Kini bila isključivo konzumna riba. Međutim, kako su te ribe vrlo varijabilne, križanjem se dogodilo da je bilo žutih, crvenih i raznih drugih boja. Tada ih se počelo i križati i praviti selekcija. Danas je vrlo popularno u mondenom svijetu da ljudi imaju velika jezera raznobojnih koi-šarana koji narastu veliki i do petnaest kilograma. Oni su svih mogućih boja. Postoje i natjecanja u ljepoti. Dva najvrjednija koi-šarana ima japanski car u svom vrtu, a treći po ljepoti je šaran vlasnika tvornice Mitsubishi. Sve ribe prezime pod ledom u jezercu.

- Kakvih sve biljaka ima u vrtu, gdje ste ih i po kojim kriterijima nabavljali?

- U vrtu ima nekoliko zbirki. Biljke sam nabavljao kojekuda, u inozemstvu, dosta i kod nas, a i tu sam se povodio za svojom intuicijom, kupovao sam ono što mi je bilo zanimljivo. Danas, obilazeći izložbe i dućane, jako je malo bilja koje ne poznajem. Uzimam stvarno samo ono vrlo rijetko.

- Kakvih sve zbirki imate?

- Na primjer, u vrtu postoji velika zbirka biljaka koje imaju mutaciju u listu, što se stručno kaže variagata. One imaju bijelu ili zlatnu mutaciju u listu. To su na primjer Srebrna prašina (Cupressocyparis leylandii), Javor kempestre (Acer campestre), Šumski kesten sa šarenim listom (Castanea sativa, variagata) i mnogi drugi. Mnogi ljudi misle da je to bolest, ali to je list bez klorofila i biljka može s time živjeti.

- Kako one nastaju, kako je došlo do tih mutacija?

- Na jednoj biljci se pojavila jedna grančica sa jednim takvim listom ili sa jednom takvom iglicom i onda su to botaničari iskoristili i tu su grančicu vegetativno razmnožili, stvorili joj korijen i stvorili novu biljku, patentirali je i dali joj ime. Tako danas već postoji bezbroj biljaka, skoro sve, i u variagati, kao što imate i u zlatnoj boji i slično. Čovjek se tu upleo i potencirao da se to razmnoži, da ima više takvih biljaka. Jasno, to je i komercijalno. Ja ih kao variagate nabavljam ili ih sam razmnožim. Nadalje, samo četinjača ima oko tristo vrsta, ako hoćete tu podjelu. Ili zbirka cedrova, javora, encijana…

Jedna od glavnih karakteristika vrta je i da ima puno egzota, biljaka koje nisu porijeklom iz Hrvatske, a i one koje su iz Hrvatske, vrlo su rijetke. U vrtu tako rastu čak i biljke koje su preživjele ledeno doba. To su Ginko biloba, variagata i Ramonda myconii, nathaliae, obje relikti iz tercijara.

- Tko posjećuje vrt i da li bi željeli da se vrt otvori za javnost?

- Dolaze ljubitelji vrtova, znanstvenici, a i ja organiziram dolaske prijatelja i dovodim puno ljudi, ali tada pazim na sve. Ja ne želim publicitet, meni publicitet ne treba. Ono što ja želim, je da pokažem da Samobor ima ovakav vrt. Za Samobor, ne za mene. Ja hoću pokazati ovaj vrt za koji sve više dobivam potvrdu da nešto vrijedi. Želim pokazati da u okolici Samobora postoji takav vrt.

- Može li se sve razgledati u jednom danu?

- Ne može se sve ni zapaziti ni vidjeti u nekom kraćem vremenu. Dolaze poznavaoci bilja i po desetak puta pa uvijek pronalaze nove biljke.

Bračni par Grguričević stvorio je nešto vrijedno i željeli bi da Samobor to ima na svojoj turističkoj karti. Sada je red na gradskim čelnicima da prepoznaju vrijednost koju im dvoje entuzijasta daje na pladnju.

Nakon razgovora, prošetali smo strmim stazicama botaničkog vrta i to je tek Drago shvatio kao glavni dio razgovora. Sa iskrom u očima, govorio nam je o rijetkim biljkama s kojim živi 22 godine. Dakle, Drago i biljke ili, kako bi on rekao, biljke i Drago:

- Koreanska jela (Abies Koreane), ima plave češere. Zapravo oni su plavi, pa postanu sivi i potom smeđi.

Crna trava (Ophiopogon planinscapus nigrescens), jedna interesantna trajnica, koju bi mi vrlo rado ukrali svi ljubitelji bilja.

Andaluzijska jela (Abies pinsapo) - ona je poznata - ne znam da li Samobor po njoj ili ona po Samoboru. Dakle, u Samoboru postoji takva jela, najveća na cijelom području bivše Jugoslavije, čija je i fotografija u knjizi pokojnog profesora Vidakovića, koji je napisao knjigu o četinjačama.

Metasekvojagliptostroboida (Metasequoia glyptosroboides), to je drvo koje je bilo poznato samo iz okamina, iz fosilnih ostataka. Ona je drvo koje je na prijelazu od crnogorice na bjelogoricu. Ima listove i češere. Prije šezdeset godina u zabitim krajevima Sečuana, ponovno su je pronašli i to čitave šume. Jasno, ponovno su je razmnožili i sada je ima u Njemačkoj i Sloveniji po parkovima. U Zagrebu je u Botaničkom vrtu.

Ove dvije Pančićeve omorike (Picea omorika) dok su bile male bile su nam božićna drvca. Pančićevu omoriku prepoznat ćete po tome što odozdo ima srebrni špric. Otkrio ju je i opisao Pančić, jedan od Hrvata kojeg su Srbi prisvojili i sada ju se svugdje u svijetu predstavlja kao srpsku smreku.

Plavi lan (Linus paranna) imam kao trajnicu, kao ukras. On je interesantan jer cvate skoro cijelo ljeto, od proljeća do jeseni, stalno ponavlja te cvjetove. On je na jednoj dugačkoj niti i kako ona raste, uvijek je na vrhu novi cvijet. Jedino oko podneva, po najvećim vrućinama, zatvara svoj cvijet. Jako lijepa biljka.

Zelkoaserata (Zelkova serrata, variagata), vrlo rijetka biljka iz Kine.

Japanska gorka naranča (Poncirus trifoliata), ima jako veliko trnje, posebno je interesantna kad nema lista. Izgleda kao da ima kandže. Interesantno je da sam je posijao.

Džinovska sekvoja (Sequoiadendron gyganteum, Pendulum) ima tužnu formu, viseće grane i vrlo je rijetka.

Imam, naravno i Velebitsku degeniju ( Dagenia velebitica) kod kuće, u Samoboru.

To je hrvatski biljni dragulj koji raste samo na dvije-tri lokacije na Velebitu i više nigdje na svijetu. Interesantno je da sam nju nabavio u Austriji i bio sam vrlo iznenađen. jer ona raste na vrlo nepristupačnim mjestima na Velebitu, na točilima. Uz to ta mala biljka ima i tri metra dugi korijen koji je nepraktičan za presađivanje i prijenos. Kao da se osigurala da je netko ne ukrade. No, danas postoji druga metoda razmnožavanja bilja – kulturom tkiva, gdje je potrebno samo dvije stanice da stvorite novu biljku. Tako su Austrijanci uredno to razmnožili i lijepo prodaju, a mi «mulci» imamo je i mislimo da nitko to neće nikad imat.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (3)