Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof. Želimir Koščević, povjesničar umjetnosti i programski savjetnik Foto galerije Lang

Samobor ima izuzetan potencijal

Prof. Želimir Koščević diplomirani je povjesničar umjetnosti i etnolog, rođen u Zagrebu. Niz godina bio je upravitelj Galerije Studentskog Centra u Zagrebu, a od 1980. do 2004. viši kustos i muzejski savjetnik u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Ostvario je uspješnu međunarodnu karijeru. Sada je nezavisni kustos i programski savjetnik Foto Galerije Lang u Samoboru. U dva navrata (1975.-1980. i 1989.-1997.) predavao je muzeologiju kao honorarni predavač na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1996. - 2002. bio je predsjednik Hrvatskog nacionalnog komiteta ICOM u dva mandata. Redovni je član strukovne grupacije IKT (međunarodna asocijacija za razmjenu izložbi), AICA, i član slovenskog Društva za estetiku.

Prof. Koščević je objavio više od 500 studija, kritika i članaka u zemlji i inozemstvu. Objavio je niz knjiga o modernoj i suvremenoj umjetnosti i autor je ili koautor brojnih izložbi ili izložbenih projekata u zemlji i inozemstvu, među ostalima i Kolekcije Muzeja moderne umjetnosti Centra G. Pompidou i Helmut Newton.

Njegov angažman u Foto galeriji Lang i atraktivna izložba Helmuta Newtona koju je priredio, na žalost samo u Rijeci, povod su za ovaj razgovor.

Po struci ste povjesničar umjetnosti, no već dugo se bavite fotografijom. Odakle ta ljubav prema fotografiji?

Bilo je to povezano nekako generacijski, prijateljstvom s Poletovim fotografima, Petrom Dabcem, Marijom Braut i iznad svega s Tošom Dabcem. Atelje Toše Dabca u Ilici 17 bio je kultno mjesto za sve nas, čitavu jednu generaciju, i sigurno je da sam u tom ateljeu negdje bio inficiran s tim fotografskim virusom. S druge strane, kao educirani povjesničar umjetnosti, vidio sam da je fotografija vrlo izazovno područje i to iz dva razloga – čini se da se sve vidi, a zapravo je sve skriveno. To jest, sve je jasno, ali kada čovjek zagrebe ispod površine fotografije onda otkriva zapravo sve fenomene vizualnosti i ima sve parametre za vrednovanje u okviru likovnih umjetnosti. U jednom momentu sam zapravo shvatio da nema nikakve razlike između fotografske slike i onog što zovemo umjetničkom slikom. Prije desetak, petnaestak godina uočio sam prije svega nedostatak teorijskih rasprava i radova koji bi iz novog kuta gledanja interpretirali fotografiju, jer dosada se fotografija uglavnom doslovce gledala na način "ovo je moj tata, a ovo moja mama". Godine 2000. objavio sam knjigu Fotografska slika i to iz jednostavnog razloga što sam se razljutio što u Hrvatskoj nema općeg prikaza, općeg priručnika o fotografiji. Naravno, ne govorim o fotografiji u tehničkom smislu.

Na Akademiji za kazalište i film radi se na fotografiji prve dvije godine...

Da, međutim je to jedan kurs za studente, a i oni koriste ovu moju knjigu. Bio je to izazov, jer u Hrvatskoj nije uopće postojala literatura o fotografiji, a postojeće knjige su još iz šezdesetih godina 20. stoljeća i to je naprosto zastarjela literatura. Fotografska slika je priručnik s povijesnim dijelom o postanku fotografije i u toj knjizi se spominje tek nekoliko hrvatskih fotografa, jer ona je bila i zamišljena kao opći pregled. Sada završavam i već je kod izdavača knjiga Ogledi o hrvatskoj fotografiji, gdje će se pokušati u novom svjetlu vidjeti čitava ta povijest hrvatske fotografije, koja obiluje mitovima. Ne radi se o rušenju mitova, nego naprosto o drugom kutu gledanja.

O kojim mitovima govorite?

Gledajte, i sam Tošo Dabac je mitologiziran. Mitologizira se i sam početak fotografije u Hrvatskoj od 1840-ih godina kao nešto gotovo jedinstveno u svijetu, što nije točno. Uglavnom, u načinu gledanja fotografije se sve svodilo na kult. Govori se o Poletovoj fotografiji, ali se ne govori o fotografiji Studentskog lista. To je već pokušaj ne razbijanja mita, nego postavljanja stvari na pravo mjesto. Recimo, foto-žurnalizam od tridesetak godina je potpuno zaboravljen kao nevažna novinarska forma, ali tamo ima stvarno velikih imena. Tu je i problem fotografije od 1945. na ovamo. Mi smo vidjeli samo "službene" slike, ali nismo vidjeli Las Vegas Milana Pavića, koji se uopće i ne spominje. Drugim riječima, stvaraju se određeni šabloni gledanja koji, ja neću reći da su krivi, ali su malo zastarjeli. Ništa drugo.

Što vas je dovelo u Samobor?

U Samoboru smo već skoro 30 godina. Došli smo zapravo stjecajem okolnosti kako bi riješili stambeno pitanje, a onda su se te okolnosti nekako pretvorile u pravi mali raj.

Kakvo je to inače bilo vrijeme? S čime ste se onda najviše bavili?

Ne treba zaboraviti da sam ja u to doba radio u Studentskom centru, a Studentski centar je bio jedna jako dinamična multimedijalna i multidisciplinarna institucija i bio je otvoren svakom mogućem izazovu, uključujući i fotografiju. Fotografija svakako nije moj jedini dio posla. Posljednji veliki projekti koje sam radio u Muzeju suvremene umjetnosti vezani su uz avangardu 20. stoljeća. Nadalje, moja aktivnost je duže vrijeme bila nekako više intenzivna na međunarodnom planu i ostala je manje poznata. Međutim, ako samo kažem da sam šest godina sjedio u jednom izvršnom odboru s najvišim ljudima iz naše prakse, dakle suvremene umjetnosti, direktorima muzeja, kustosima, a šest godina bio sam i predsjednik Nacionalnog komiteta ICOM-a, što je međunarodni savjet za muzeje, dakle taj dio aktivnosti, koji je meni jako važan, ima i svoje rezultate. Primjerice, izložba Centra Georges Pompidou došla je upravo kroz ovakvu aktivnost, jer inače ne bi ni došla u Hrvatsku. Tu su i razne donacije - Muzeju suvremene umjetnosti donirano je pedeset djela suvremene umjetnosti šeszdesetih godina, vrijednih oko pola milijuna dolara, koja je rezultat upravo te aktivnosti koja se odvijala izvan Hrvatske. Ne treba posebno spominjati izložbe i video produkcije o ratnim razaranjima, koje su prikazivane u SAD-u i Južnoj Americi u Sao Paolu. Hoću reći da je ta aktivnost bila izuzetno snažna. Sada radim u neprofitnoj udruzi Fotum Samobor i u okviru te udruge djeluje i Foto galerija Lang. Po odjecima u javnosti vidim da Galerija funkcionira jako dobro i stoga sam zadovoljan.

Kako ste se odlučili baš za foto galeriju?

Dugo smo moja supruga i ja razmišljali o tom prostoru u Langovoj, koji smo najprije uredili, a još nismo odlučili što ćemo raditi. Upravo kroz moju aktivnost oko fotografije učinilo mi se da bi mogli krenuti s tim programom; i hrvatskim i međunarodnim. Mislio sam da bi to za Samobor, koji je od Zagreba udaljen samo 25 kilometara, moglo biti vrlo zanimljivo, izazovno i korisno. Nemojmo zaboraviti da svaku našu izložbu prati određena medijska propaganda i to ne samo u okviru Samobora, već i u okviru čitave Hrvatske. Izložbe su predstavljene na internetu, u tjednicima i u glavnim glasilima, gdje se govori o Foto galeriji Lang, ali, da se razumijemo, Foto galerija Lang je u Samoboru. Meni se čini da je potencijal Samobora izuzetan upravo u toj dislokaciji od metropole, njezinih enklava, geta i glamura koji se vežu uz Zagreb i da upravo iz te pozicije zajedno s Muzejem Marton, Samoborskim muzejem i Galerijom Prica treba razmišljati o neposrednoj sutrašnjici. Čini mi se to dosta važnim, jer, kako sam već rekao, taj potencijal Samobora je izuzetno velik.

Vaše znanje, iskustvo i renome u umjetničkim krugovima olakšavaju dostupnost autorima i rad same Galerije. Koji su problemi? Ako one financijske podrazumijevamo.

Da se osvrnem na prvi dio pitanja. Radili smo sada u Rijeci izložbu Helmuta Newtona, gdje smo imali izuzetnu medijsku podršku. Meni je strašno žao što ta izložba nije došla u Samobor, međutim, to je stvarno bio velik zalogaj. No, taj veliki zalogaj se vratio stostruko onome tko je to pokrio financijski. Pritom govorim o medijima, ugledu i propagandi, a konačno, i u odazivu javnosti, jer su ljudi autobusima dolazili u Rijeku da vide 35 fotografija Helmuta Newtona. Naš prostor je relativno skroman, međutim potencijal je zaista velik. Nije to stvar ambicije; mi točno znamo mogućnosti grada u cjelini. Samobor je u toj svojoj poziciji "izvan centra" puno fleksibilniji, atraktivniji i na svoj način ekskluzivniji od Zagreba. U okviru Fotuma zacrtavamo program proširenja i to na razini produkcije izložbi. To znači da na "skladištu" imamo po tri, četiri ili čak pet izložbi koje bi se distribuirale po Hrvatskoj, a na zadnjem satanku upravo smo razgovarali i o jednoj izložbi u Francuskoj, dakle o exportu, ali, razmišljamo puno i o importu. Naravno, taj import košta i zahtijeva određene mjere sigurnosti, klime i tako dalje. Samobor, osim Galerije Prica, nema te mogućnosti. No, Galerija Prica, kao i Muzej Marton, imaju svoj stalni postav koji se ne može dirati. Treba razmišljati o opciji jednog malog umjetničkog paviljona u Samoboru, što bi bilo vrlo zanimljivo, s time da se ne gradi ništa novo. Mislim da su ZET-ove garaže potencijal za jedan takav prostor. Ne znam kako to stoji s vlasništvom, ali ja ih svaki dan vidim i čini mi se da bi cijeli taj kompleks bio zapravo idealan. Zapravo, čak bih se usudio govoriti i o novogradnji. Pogledajte ove velike centre; Era, Konzum, Mercator. To je vrlo jednostavna gradnja. Pitanje je samo terena. Zašto se ne bi isto tako izgradio sličan suvremeni objekt od oko 200 m2 za ove potrebe uz ove centre? To je, recimo, poruka Konzumu ili Mercatoru da misle i o tome. Ljudi neće stalno samo kupovati.

Može li gradska politika budućim investitorima na neki način uvjetovati da grade prostore i za takve kulturne sadržaje?

Naravno da bi se to moglo. Trebalo bi samo reći: Evo, mi tražimo 200 m2 natkritog prostora koji zadovoljava te naše uvjete. Ne mora to biti mramor ili nešto atraktivno. Uglavnom, mi se okrećemo toj većoj produkciji i, da se vratim na Newtona, duboko sam uvjeren da je ovaj autor trebao biti u Samoboru. Čak smo razmišljali da izložba bude u Foto galeriji Lang, ali iz razloga sigurnosti to nije dolazilo u obzir. Eto, to su problemi. Isto tako, to je onaj okvir u kojem bi se mi kretali. Nije čak toliko stvar u novcu, jer mi smo neprofitna udruga. Bilo bi, dakako, bolje kad bi se svota koju dobivamo od Grada uvećala, jer tada bi se i naša produkcija povećala i s dokumentacijom i s posebnim programima za mlade.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)