04.06.2005.

Ana Ranka Novosel, učiteljica u mirovini, pjesnikinja, predsjednica Matice hrvatske Samobor

S knjigom kroz život

Ana Ranka Novosel, učiteljica u mirovini, pjesnikinja, predsjednica Matice hrvatske Samobor

Ana Ranka Novosel rođena je u Zagrebu 1930. godine. Kaže slučajno u Zagrebu, jer su oba roditelja bili učitelji koje su po službi selili u različita mjesta, a i cijela obitelj je naraštajima bila prosvjetarske struke. Tada su bili u Maču, kotar Zlatar, no ipak je rođena u rodilištu u Zagrebu. Obiteljsko naslijeđe i generacije prosvjetara u obitelji odredile su i cijeli njezin život, pa su i njezino učenje, sve proživljeno, a i struka vezani za školu. Škola se provlači kroz sve segmente njenog života, još otkad je pod majčinim školskim prozorom čekala da ju nahrani. Već tada je stekla i životnu družicu, Baricu Švenda iz Mača, djevojčicu koja ju je čuvala u najmlađim danima, a koja je s obitelji selila u mjesta gdje su radili i provela s njom velik dio djetinjstva. Otuda i kajkavština, kojom se bavi cijelog života.

Opišite nam podrobnije svoje djetinjstvo. Kako se tada živjelo, koje utiske ste ponijeli?

Moji roditelji su bili zadovoljni u društvima u kojima su se kretali. Učitelji su onda imali svoja sastajanja i moja prva sjećanja su vezana uz vrijeme prije četrdesetih godina prošlog stoljeća i sjećam se da se ni tada nisu mogle izbjeći političke teme.

Društvo mojih roditelja bili su redom HSS-ovci, kasnije Mačekovci, i razlikovali su se po tome od drugih državnih službenika tadašnje Vlade i onog režima. No, znam da su moji roditelji sebi mogli priuštiti to da se ide i na more ili na pokoji izlet, iako to nije bio običaj. Istina, svako ljeto smo išli stricu, koji je bio šumar na Plitvičkim jezerima i to je za nas djecu bio nezaboravan doživljaj. Tamo nije bilo vrućeg ljeta, uvijek je bilo malo prohladno, ali priroda, ljepote, zelenilo i mirisi bili su divni. Tada sam imala i prvi susret s jednom medvjedicom, jer sam ja otišla i malo dalje od mjesta određenog za naše igranje i trčanje. Zapravo sam more vidjela tek kad sam svoje učenike vodila na izlet. Isto tako sam, kad sam već dorasla da mogu zamijeniti mamu u kućanstvu, brinula o kući, jer je mama odlazila s bolesnim bratom u Gorski kotar. Tada sam ja bila domaćica.

Što je bilo za vrijeme rata? Kako je obitelj preživljavala?

Prvog svjetskog rata se ne sjećam, a znam da je Drugi svjetski rat za moje roditelje i djeda bio razočaranje. Bila sam još premala da sve to razumijem, ali se sjećam da je, kad su njemačke trupe marširale Zagrebom, moj djed bio silno razočaran i nezadovoljan. Ispod svojih očala samo je tužno kimao glavom. Jer, za vrijeme Banovine bili su sretni i nadali su se nečem novom, boljem rješenju. Međutim, to se nije dogodilo. Moj otac je još za vrijeme Banovine bio pozvan u Zagreb i više nije bilo seljenja, napredovao je i preuzeo mjesto pročelnika osnovnog školstva u Ministarstvu bogoštovlja i nastave. Tamo je ostao i za vrijeme NDH. Bilo je to zlo vrijeme, ali isto tako i vrlo interesantno. K nama je dolazilo puno ljudi i članova obitelji, od kojih su neki bili u partizanima, a neki su pak, pogotovo s tatine, ličke strane, bili na sasvim drugoj strani. Naravno da je tu bilo i obiteljskih tragedija, jer su tatina braća uglavnom stradala i nijedan nije umro u svom krevetu. Ja nisam bila toliko vezana uz te tragedije, jer ih nisam vidjela, ali znam za njih. Tatina braća su imala puno djece, ali ja ni danas ne znam kako i gdje su oni završili. Većina ih je pobjegla u Argentinu ili Australiju. Jedno vrijeme su se i javljali, no, kako je moj suprug Joža Novosel s jednim od njih, kada nam je došao u posjet, došao u sukob, otada se nikad više nisu javili.

Gdje ste dočekali 1945. i oslobođenje?

Bila sam tada u Zagrebu, ali bila sam vrlo ogorčena i nezadovoljna, jer mi je tata bio uhapšen, a i moja škola, škola časnih sestara koju sam polazila, je bila rasformirana. Ja sam voljela tu školu, jer je u njoj bila cijela ekipa izvanrednih profesora i stručnjaka. I mi đaci smo osjećali njihovo nezadovoljstvo. S druge strane bila sam sretna, jer 1945. godine, nekoliko dana nakon ulaska partizana u Zagreb, obitelj se počela okupljati, a došla je i moja teta po svoje dijete, koje je za vrijeme rata živjelo kod nas. U obitelji je bilo i Jevreja, pa smo i s njima proživljavali te teške dane. No, iza toga je moja mama ostala bez posla, tata je bio u logoru, a ja sam s jednom skupinom mojih učenika iz razreda, po Medveščaku, Ksaveru, Zvijezdi, u svim vežama i još kojekuda pisala "Dolje komunisti, živjela Hrvatska!". To me koštalo "rešta". Bila sam uhapšena na sam Badnjak 1945. Bilo je to vrijeme kada su još suviše svježa bila nezadovoljstva ljudi koji su došli u Zagreb, jer u Zagreb nisu došle naše jedinice. O tome sam pisala u jednoj od svojih knjiga. U početku sam u zatvoru bila i jako bezobrazna i nisam mogla razumjeti tog svog "islednika", koji je bio vrlo mlad i uvijek dotjeran, a tukao me žicom po nogama i slično. Bila sam, na njegov prijedlog, osuđena na godinu dana popravnog doma za mladež. Međutim, nakon presude, moja obitelj, oni koji su bili sudionici NOB-a, je odmah skočila i već dok sam bila u zatvoru su intervenirali. Tražili su da se ta presuda ukine i presuda je promijenjena u godinu dana uvjetno. Ništa se zapravo nije dogodilo, ali mi je bilo strašno to što sam ja sa svojim ocem bila izvedena na sud. OZNA je tražila vođu cijele te naše akcije, a istina je da je u našu grupu došla studentica koja je htjela da netko od odraslih vodi naše "akcije" i predložila je mog oca, no, ja mu se to nisam usudila ni reći. Ipak, i na suđenju se njega teretilo za organizaciju te akcije i to me jako pogodilo.

Nakon toga ostali smo i bez sredstava za život. Moja mama je, između ostalog, i šila, pa smo tako dolazili do kruha. Prihvatila je mjesto učiteljice u Sibinju kraj Slavonskog Broda, ali uvjet je bio da ja ne nastavim školovanje u Zagrebu. Dozvolili su mi da položim peti razred gimnazije, što je danas kao prvi. Položila sam s dobrim uspjehom zahvaljujući svojoj odličnoj razrednici koja se založila za mene, iako je znala što sam ja radila. Znala je ona i da su od mog oca tražili da preda dokumente Ministarstva prosvjete, a on da je i htio nije ih mogao dati, jer smo ih mi doma spalili. Moja mama, Barica i ja smo cijele noći palile te dokumente, a najzgodnije od svega je bilo to što je u drugoj sobi bio štab jedne partizanske jedinice, a ti ljudi se nikad nisu pitali zašto je tako toplo, jer peć je grijala obje sobe. Moj otac je to jednom dobro obrazložio, jer u doba NDH mnogi su se htjeli dodovoriti ili umiliti na neki način ondašnjoj vlasti, pa su pisali hvalospjeve onoj državi, a bilo je tu i bijede i onih drugih koje je trebalo zaštititi. Mene su često tjerali iz sobe kad su razgovarali o tim stvarima, ali, znate i sami kakva su dječja uha. Ja sam o tim događanjima stalno slušala. Tata je na kraju bio osuđen na 6 godina Stare Gradiške zbog suradnje s okupatorom.

Kakva je bila vaša mladost?

Moja mladost nije bila ružna, jer sam rasla uz djeda i baku, a djed je bio stari učitelj vrlo širokog znanja, kojeg je cijenio cijeli moslavački kraj. Bio je i upravitelj škole u Križu i zadruge koja je pomagala seljacima. Roditelji me nisu mogli voditi sa sobom, jer su se stalno selili, a do tamo se putovalo i mulama i konjima i po četrdeset kilometara. Njima je i tamo bilo lijepo, jer su živjeli s narodom. No, vratimo se u 1946. Nakon što je moja mama prihvatila mjesto u Sibinju, upisala sam se u gimnaziju u Slavonski Brod, gdje je upravitelj škole bio dobar znanac i prijatelj moje tete. On mi je jako puno pomogao, a i zaštitio me u nekoliko situacija, jer su tada SKOJ-evci znali biti vrlo nezgodni. Organizirali su kojekakve čistke, ali ja sam, zahvaljujući upravitelju, bila zaštićena, a bila sam i vrlo dobra učenica, iako sam imala velike praznine i zbog boravka u zatvoru i prekida školovanja.

Jednog dana osvanuli su oglasi na vratima gimnazije o upisu u učiteljsku školu u Slavonskom Brodu i tražili su učenike koji bi odmah mogli ući u 3. i 4. razred te škole. Moralo se polagati nešto iz povijesti pedagogije, nešto iz psihologije i slično, a to su bili ispiti na koje su nas pripravljali na dopunskim satovima. Iza toga se odmah dobivalo učiteljsko mjesto, o čemu se morala potpisati i neka vrsta ugovora. Čim bi se prihvatilo učiteljsko mjesto, dobivale su se dvije plaće i smještaj od općinskog odbora, točkice za odjeću i namirnice, a dobivala su se i drva, što je bila velika stvar. Odmah sam se na to odlučila, jer sam valjda već s maminim mlijekom usisala taj poziv prema učiteljskom zvanju. Moram reći da se tu nisam prevarila i nikad se nisam pokajala.

Otišla sam u Orehovicu, malo selo u Hrvatskom zagorju, kotar Zlatar, kao što sam i navela u molbi, jer tada su svi kolege htjeli ostati u Brodu, a ja sam se htjela vratiti u Zagorje, sjećajući se svoje Barice i Mača u kojem sam provela prve dane života. Orehovica je 9 kilometara udaljena od Bedekovčine. Bilo je vrlo lijepo, svi smo bili mladi i svi su me lijepo primili. Kad sam došla u kuću ravnatelja Kantolića, koji su tada imali i malo dijete, već pri ulasku zamolila sam da mi daju komad starih novina na koje bih odložila svoje stare cipele koje su promakale. U novine sam zamotala promrzle noge, a oni su me odmah nahranili toplom juhom. Kako sam se trebala javiti u Zlatar, moj ravnatelj Kantolić ostavio me da se još taj dan odmorim, a on sam je otišao biciklom u Zlatar i vratio se - s doznakom za Unrine cipele. Tada sam otišla u Zlatar i našla u magazinu cipele, koje su i u Samobor stigle sa mnom kao moje prve planinarske cipele.

Kada ste službom došli u Samobor?

Dok sam radila u Prelogu, već sam u nekim razgovorima u zbornici govorila kako bih voljela raditi u dva mjesta u Hrvatskoj - ili u Varaždinu ili u Samoboru. Kolege su mi se smijale i komentirale to riječima: "Da, samo tebe čekaju!". Te godine u Prelogu nisu bile baš lijepe (1948!). Prelog je bio pogranična zona i tamo baš nije tada bilo ugodno. U Prelog sam došla kao nastavnica hrvatskog jezika pripremna za rad u višim razredima. Naime, prije toga sam svojski radila i položila ispite za dvije godine Više pedagoške škole. E, nakon toga, nakon što sam ja tako izjavila da bih rado u Samobor, desila se jedna čudesna stvar. Moj je suprug otišao u Zagreb na Ministarstvo prosvjete nekim poslom i tamo je doznao da u Samoboru živi žena koja želi mijenjati radno mjesto za ono u Prelogu. Ona je bila upraviteljica doma koju smo mi čak po familiji u Prelogu znali. Moj suprug je otišao k njoj, a zatim su skupa otišli u Ministarstvo prosvjete, a zatim k ženi koja je bila zadužena za djecu koja su bila ratna siročad i u času se napravila izmjena, jer moj suprug je bio dobro znan u tim krugovima. Tako smo došli u Samobor. Od sreće nisam pitala gdje ću raditi. Ipak, nije mi bilo ugodno ni lako, jer me u Samoboru dočekao inspektor Odjela za školstvo koji je rekao da ne trebaju nikoga za hrvatski jezik, već da mogu ići dalje studirati tehnički odgoj, jer to mogu dobiti. No, u Đačkom domu pojavila se potreba za odgajateljem. Nije mi preostalo drugo nego da prihvatim taj posao. Bilo mi je to malo teško, jer tada nisam znala što znači biti dežuran od 6 ujutro do 10 navečer bez da sjedneš, a i noću je trebalo dežurati oko te djece koja su u ratu prošla svašta. Moj zatvor je bio sitnica u tom smislu. Bilo mi je to odbojno u početku, no, kad sam čula njihove priče i doživljaje, sve u meni se raskravilo. Njegovala sam ljubav prema djeci, željela sam im pomoći i toliko sam se uživjela u njihove živote, da su me nakon par mjeseci svi zvali Majka Ranka. Iz tog vremena imam trajne uspomene. Napisala sam o tome bezbroj pripovijedaka koje su, nažalost, strunule u tom Đačkom domu, kao i svi drugi podaci. Te pripovijetke je moj suprug nosio u Zagreb, ali nisu nikad bile objavljene. Nekoliko tih pripovijedaka izašlo je u Kaju 1971. godine, kad je cijeli časopis bio posvećen baš Samoboru. Žao mi je toga, jer se više ne mogu sjetiti svih podataka i biografija koje su nam bile na raspolaganju, a to su bili vrijedni dokumenti. Kad je Đački dom rasformiran i kad više nije bilo ratne siročadi koju bi trebalo smjestiti, dobila sam mjesto u osnovnoj školi.

Vaš rad i angažman u školi dobro je poznat. Iako je sav vaš rad vezan u školu, opišite nam onaj drugi, rad u kulturi i Matici.

Prve stvari o Matici i stvarima koje se događaju doznala sam preko ljudi koji su već onda bili u Matici i već onda su imali i znali kakva ih ideja vodi. Vrlo brzo sam se s njima povezala, jer sam i sama bila član Matice od 1968., ali nisam sudjelovala u pisanju Deklaracije o hrvatskom jeziku. Privlačilo me to što su svi ti ljudi željeli da se cijela ideja pokrene i po drugim mjestima, da se na neki način decentralizira. Ukratko, Hrvatska je tražila svoje mjesto! A moje je mjesto bilo u kulturi. I, zaista, s radošću sam se prihvatila organizacije velikog događaja u Samoboru, Smotre kajkavskog pjesništva. Ja sam zaljubljenik u KAJ i smatram da moramo sačuvati vrijednosti kajkavskog dijalekta ili jezika, kako hoćete, i tako sam se prihvatila tog posla, koji je, konačno, bio u vezi s mojim pozivom i onim što sam već u školi radila. Tamo sam godinama vodila skupinu djece koja su pisala na kajkavskom dijalektu. No, bila je to 1971., voditelj Matice bio je Božo Hlastec, veliki entuzijast, i ja sam se svim snagama prihvatila toga da organiziram tu priredbu, koja je imala jako široki karakter, obuhvaćala je cijelu sjevernu Hrvatsku i dobili smo jako puno radova. Imali smo i odlične ljude koji su nam u Zagrebu pomagali, a svi su uglavnom radili badava. Napravili smo tu smotru 1971., trajala je tri dana i po mojem sudu bila je to najveća takva priredba, najčvršća, najsnažnija, najšire organizirana. U tom je razdoblju Matica hrvatska Samobor napravila tri stvari kojima se ponosim: osnovali smo Tamburaško društvo Ferdo Livadić, obnovili Jeku i organizirali tu smotru.

Koliko je ta politika 1971., koja je kasnije doživjela slom, utjecala na vaš rad? Kako ste doživjeli kraj te politike?

U moju kuću su u tom razdoblju dolazili i Srećko i Mika i Savka - vođe Hrvatskog proljeća. Doživljavala sam ih kao ljude koji su odani svom pozivu i svjesni toga da se promjene moraju napraviti. Kad je puklo Karađorđevo, a tamo je zapravo puklo, nisam ništa drugo mogla osim plakati. Nisam mogla shvatiti zašto se to dogodilo. Savka je, konačno, bila Titova miljenica, Tripalo je bio tu, i jednostavno nisam mogla u to vjerovati. Kasnije, čitajući više, promatrajući i tražeći kroz prijašnju povijest, došla sam do nekih saznanja iz kojih je vidljivo da je povijest uvijek svoje istaknute vođe "uklanjala". Dakle, nije to bilo prvi puta. Tada jednostavno još nije cijela stvar sazrela, ona je sazrijevala tek nakon 20 i više godina, ali ljudima se žurilo i bilo je teško to pravo vrijeme dočekati, jer mnogi od tih ljudi su živjeli za to. Sjećam se da su naša djeca u to vrijeme, kao pubertetlije, crtali trobojnice po rukama, hlačama, kapama... Posuđivali su se i čitali članci iz Hrvatskog tjednika. Završilo je tegobno, a posebno mi je bilo teško što je nakon toga počeo "lov na vještice". Mene nitko nikada nije dirao, ali što je Joža tada proživljavao! On je možda bio gromobran u obitelji. Na kraju, on je to i platio. Bilo je užasno. Bila su iznevjerena sva naša očekivanja i nade. A mnogi ljudi, među kojima i neki naši poznanici i prijatelji, tako su lako promijenili kapute i izmigoljili. Bilo je zaista ružnih stvari i ne volim se toga sjetiti.

Kako danas gledate na kulturnu klimu u Samoboru? Može li biti bolje?

Apsolutno bi se moglo više. Mislim da je nastala jedna strašna učmalost i nemam drugog izraza za to. Činjenica je da su nekad nositelji kulturnih događanja, u smislu pomaganja kulture, bili brojni samoborski obrtnici. Gdje su danas ti ljudi? Djelomice je krivnja bila i u sistemu, jer kad je u socijalizmu trebalo odgajati svoje ljude, onda ih se poslalo u Kumrovec. No, s time se ništa nije postiglo, jer odgajale su se sluge, a ne vizionari. Jedno vrijeme je čak bilo bolje ništa i ne dirati. Strah je učinio svoje, a kasnije se inercijom sve zapustilo. To je jedan od razloga što mi u Samoboru među mladim ljudima nemamo, a nemamo ni među starijima, tek tu i tamo ponekog, nekoga koji hoće, može ili se želi baviti kulturom i biti predvodnik, doajen nečega takvog. Nedavno me do suza ganula gospođa Kruhan, koja je, slušajući s kakvim problemima se Jeka, kao naše najstarije društvo, bori, rekla: "Ja bum vam kupila klavir". Takve ljude mi trebamo. Nije istina da nema novaca, ali svi gledaju da kupe bolji automobil ili nečim drugim dokažu svoje mogućnosti. Postali smo potrošačko društvo. Ne misli se o tome da naš grad ima svoju dušu, da ima povijest, kulturu i to kulturu koja je ubilježena u svaku njegovu stopu i kuću. Evo, ova kuća u kojoj i ja živim, bila je Šmidhenova, a ona desno Vanjekova. Dakle, povijest je tu, ali ne možemo živjeti samo na staroj slavi. Svatko mora dati svoj udio, a mi to mladima nismo omogućili, niti smo ih odgojili na taj način. Ostavili smo ih u vakumu i prepustili samima sebi u tom smislu. No, kriva je i zabrana rada Matice. Trajala je sve do 1990., kad je Matici hrvatskoj ponovno dozvoljen rad.

Nije li veći problem mladih njihova povezanost i uopće mogućnost okupljanja kroz koje bi se iznjedrile ideje i organizatori?

Slažem se. Ali, kako se i neki veći, da ne kažem veliki, projekt uopće danas može nekome podastrijeti, kada se uvijek dođe do pitanja financija? Činjenica je isto tako da većina organizacija i poduzeća sponzorira i podupire najviše sport. I to je u redu i nitko nema ništa protiv toga, ali treba dati i kulturi.

Gdje je mlađa, studentska generacija?

Nema je. Tražiš ih, moliš ih i poručuješ im da dođu, pa onda jednom i dođu, lijepo im je, ali ne žele se primiti nikakve takve obaveze. Istina je da danas ta djeca imaju puno veće mogućnosti, veći su i izazovi, a toga prije nije bilo toliko. Sada im se jako puno toga nudi, a nismo kod njih razvili ukus. Meni je grozno kad čujem što moj unuk sve sluša i donosi doma; sve sami tuđi narodnjaci!

Smatrate li to, uvjetno rečeno, svojim porazom?

I ja se to često pitam. Zašto je to tako? Mislim da to je ipak prvenstveno do obitelji. I kod mene je obitelj bila pod znakom upita. Ja sam drukčije djelovala na svoje dečke, a drugačije moj Joža. Kad sam okitila bor, Joža ga je kroz prozor bacio na dvorište. To je samo jedan od primjera. Dakle, postojala su dva različita razmišljanja, a s druge strane, nismo im puno toga ni govorili. Danas mi je smiješno sjetiti se nekih stvari, a nekad mi i nije smiješno. Često smo se i bojali da naša djeca ne dođu u neku situaciju u kojoj bi zbog nekih izjava stradali.

Matica hrvatska je vaša velika ljubav i životna preokupacija. Kako je danas vidite?

A kako... Uza sva omalovažavanja i sramotno niskog doprinosa od strane Grada, moram se malo i hvaliti. Od 1990., otkad je Matica po drugi put obnovljena u Samoboru, naš ogranak je vrlo aktivan. Već 1990. organizirali smo susrete na grobu Ivana Perkovca i susrete pjesnika Pri svetem Mihalu. Uslijedili su 1991. Samoborski haiku susreti. U vrijeme najžešće agresije na Hrvatsku, 1992., Matica poziva na okup sve umirovljene pedagoge i studente pedagoške struke koji žele pomoći izbjegloj djeci, što rezultira osnivanjem Hrvatskog učiteljskog društva, koje je i danas aktivno.

Unutar našeg ogranka Matice hrvatske aktivno djeluju povijesni, likovni i pjesnički razred i odjel izdavaštva. Uz minimalna sredstva (48.000 kuna godišnje) uspijevamo svake godine održati 4 velike, sada već tradicionalne, priredbe - Pri svetem Mihalu, Haiku susrete, Bakuš Slavagorski i Samovoda, a tu su i izložbe koje smo priredili u zagrebačkoj Gliptoteci, Križevcima i Krškom. Organizirano je 6 likovnih kolonija, koje su također rezultirale izložbama i brojnim popratnim priredbama, obnovljen je Rendićev spomenik i grob Vrazove Ljubice, izdana su 3 elitna izdanja Samoborske škrinjice, 12 pjesničkih zbirki, 2 povijesne, a u pripremi je i Samoborska pjesmarica.

Dakle, samoborska Matica je vrlo aktivna i ima se čime pohvaliti. Stoga molimo da nas se se stavlja u situacije da za svaku našu akciju moramo iznova moliti sredstva. Uvijek iznova pišemo Gradu, molimo, obrazlažemo i tražimo i uglavnom nismo odbijeni, ali to je stalno piskaranje. Matici treba dati da razvije svoju djelatnost, jer svi zajedno radimo i želimo napredak našem Samoboru.

Robert Škiljan

 

Ana Ranka Novosel, učiteljica u mirovini, pjesnikinja, predsjednica Matice hrvatske Samobor

Dr.sc. Stjepan Razum, pročelnik odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu

Arhiva 2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002