Marijana Tkalčić Rakić, voditeljica Novinarske grupe OŠ Samobor
Šikanira nas urednica lokalnih novina
Novinarska grupa OŠ Samobor zasigurno je jedna od rijetkih koja već niz godina, u kontinuitetu, dobiva velika priznanja za svoj rad. Već 11 godina nalaze se u vrhu svakog državnog natjecanja Lidrano, a iza svega krije se marljiv rad i trud mladih novinara, ali i njihove voditeljice, profesorice hrvatskog jezika Marijane Tkalčić Rakić. S njom smo kroz razgovor željeli otkriti tko to i na koji način izdaje školski časopis Iskrice.
Iskrice su novine koje traju već dvadesetak godina, ali vi izdajete obnovljeno izdanje. Kada ste počeli s ovakvim Iskricama, koje svojom kvalitetom "pale" sve ove godine na državnim natjecanjima?
Ovakve Iskrice počele su izlaziti prije trinaest godina kad sam počela raditi u OŠ Samobor. Budući da sam od srednje škole radila u novinarstvu i studirala i novinarstvo, stekla sam dosta iskustva u ovom području, pa sam došavši u školu ponovno pokrenula izlaženje Iskrica. Naravno, uz pomoć djece iz naše novinarske grupe. Godine 1991. izdali smo prve obnovljene Iskrice, nakon toga smo se još jednu godinu "uigravali", a s trećim brojem smo sudjelovali na našem prvom državnom natjecanju Lidrano. Do danas smo bili nazočni na svim državnim natjecanjima, osim prošle godine kad nismo prošli županijsko natjecanje.
Zašto niste prošli na županijskom natjecanju?
Problemi na županijskom natjecanju počeli su još prije četiri godine. Tad nam je jedna od članica komisije iz Velike Gorice dala ocjenu – nećete vjerovati – nula! Od tada dobivamo dojam da nekome smetamo, a uvijek iznova slušamo prigovore da smo "predobri", "preprofesionalni", da izgledamo kao novine za kiosk. Zbog toga smo se žalili i županijskom povjerenstvu i mjerodavnima u Zavodu za školstvo, jer smo smatrali da smo nepravedno ocrnjeni i da djeca za svoj trud bivaju kažnjavana, a ne nagrađena. Budući da županijsku prosudbu još jednom procjenjuje državna prosudbena komisija, usprkos ocjenama nula i drugim podmetanjima, naš trud i rad bio je od državne komisije jako dobro ocijenjen, te smo ipak odlazili na državne susrete. Prošle godine nas je županijska komisija jednostavno eliminirala i izbacila iz konkurencije s obrazloženjem da nismo školske novine, te da smo koristili neke fotografije Romea Ibriševića. Tad smo ponovno napisali žalbu, no odgovora nije bilo i tako nismo otišli na državni Lidrano.
Ovogodišnja županijska razina natjecanja opet je protekla u napetoj atmosferi, jer, iako smo predloženi za državni susret, okrugli stol nije protekao bez sarkastičnih primjedbi na naš račun. No, u međuvremenu smo saznali da smo ipak pozvani na državni susret, pa tako uskoro putujemo u Dubrovnik. Što se tiče prošle godine, interesantno je da mi nismo prošli, a oni koji su bili predloženi nisu pozvani, pa na kraju nije bilo predstavnika Zagrebačke županije na državnom natjecanju.
Možete li nam malo pojasniti kako izgleda to natjecanje? Stječe se dojam da niste baš zadovoljni njihovim radom.
Na državnom Lidranu nema rangiranja, nema prvog, drugog ili trećeg mjesta, već se između dvadesetak školskih listova, koji su izabrani od državne komisije, proglasi desetak najboljih - onih na vrhu. Na državnoj razini susreta atmosfera je odlična i tamo sve funkcionira kako je i zamišljeno - kao susret. Učenici i profesori se druže, razmjenjuju iskustva i novine, dobivaju nove ideje. Nažalost, svega toga nema na županijskoj razini, jer djeca odlaze na ta natjecanja spremna, ne za druženje, nego za dokazivanje svojeg znanja i truda i svjesna da će se za "svoje" morati boriti i dokazivati. Županijska komisija sastavljena je od profesora hrvatskog jezika, od kojih neki nisu nikada radili u novinarstvu, niti su ikad izdali novine, tako da su sve te procjene zaista upitne. Ne znam zašto u komisijama ne bi radili profesori koji su u raznim radionicama ili na Novigradskom proljeću osposobljeni za novinarstvo, dakle kolege koje znaju i razumiju što je novinarstvo.
Najgore od svega je kada vas ne razumije kolegica iz vlastite sredine, te vam još napomene da će i sljedeće godine istupiti protiv vas. Možete li zamisliti što djeca osjećaju kada je sretnu u gradu? Možete li zamisliti kako se osjećaju kada pripremaju novi broj Iskrica imajući na umu njezine riječi? Na problem otvorenog antagonizma prema Iskricama detaljno smo upozorili u žalbi koju smo uputili Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa još 29. ožujka 2004. godine. No, ništa se ne mijenja. Kolegica nas je i kroz lokalne novine, čija je glavna urednica, na neki način prozvala. To se odražava na moje novinare, pa tako u posljednjem broju Iskrica imamo tekst učenice novinarke u kojem detaljno objašnjava kako s dječjeg novinarskog gledišta izgleda županijsko natjecanje. Ova bi djeca trebala biti nagrađena, a ne napadana. Mislim da se u samoj organizaciji natjecanja mora mijenjati način rada. Ovako ispada da su djeca, koja su naučila zakonitosti novinarstva i novinskog izdavaštva, zbog toga kažnjena.
Koliko članova ima novinarska grupa koju vodite i što ih sve učite, jer Iskrice zaista odudaraju od očekivanog školskog lista?
Broj članova novinarske grupe varira, a trenutno u grupi radi tridesetak učenika od petog do osmog razreda. S Iskricama izlazimo jednom godišnje zbog financijskih razloga. Tema imamo i za češće izlaženje, s obzirom da su djeca naše škole aktivna na svim područjima i da se u našoj školi zaista puno radi. Naklada Iskrica je 400 primjeraka - nešto prodamo, a nešto podijelimo kao promotivni materijal škole. Moji novinari moraju znati što je impressum, kako izgleda stranica, kakav je prijelom dobar, kako napisati različite novinske vrste, dakle sve nužno za osnove novinarstva. I oni to znaju. Isto tako organiziraju i vode razne manifestacije u školi, poput Naj, naj izbora ili Otvorenih srijeda, na kojima ugošćuju interesantne osobe, poznate i manje poznate (npr. ove godine ugostili smo Dinu Jelusića i Zdravka Lamota). Radi učenja zanata godinama smo surađivali i s Radio Samoborom kako bi djeca naučila i osnove radijskog novinarstva, a povremeno pišu i za lokalna glasila. Naši mali novinari sudjeluju i u svim manifestacijama koje organizira škola i grad, te često gostuju i na televiziji. Nakon svega toga, zašto nekoga čudi što ta djeca, koja zaista puno rade, trude se i uživaju u svom poslu, mogu napraviti novine poput Iskrica?
Zaista, pročitate li Iskrice, vidjet ćete sve što su naučili. Ne začuđuje što djeca to mogu, već što kvaliteta, trud i rad nekome mogu smetati. Zar ne bi svi bolje živjeli kad bi tako sposobni bili svi koji odlučuju o našoj sudbini? Trebamo li djeci slati poruku - nemoj učiti i raditi najbolje što znaš – da ne bi bio predobar!?
Tamara Vrančić Sokač
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (1)