Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Reno Fleiss, skijaški djelatnik

Austrijanci upropaštavaju Svjetski kup

Završila je izuzetno uspješna skijaška sezona, u kojoj je Janica Kostelić osvojila tri zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu i u kojoj su se definitivno afirmirale i naše dvije mlade skijašice, Nika Fleiss i Ana Jelušić. Osim toga, na obližnjem je Sljemenu održana slalomska utrka Svjetskog kupa, a Hrvatska se time uvrstila i među uspješne organizatore najelitnijeg svjetskog skijaškog natjecanja.

No, uz sve to, priznanja za svoj dugogodišnji rad dobio je i Reno Fleiss i to ne u vidu pokala ili diploma, već punim uključivanjem u rad osjetljivog skijaškog pogona. Svojim je organizacijskim sposobnostima i iskustvom, desetljećima stjecanim po vrhunskim skijaškim natjecanjima i u vođenju Nikine karijere, u znatnoj mjeri doprinjeo pozicioniranju Hrvatske kao skijaške nacije.

Koje ste sve funkcije obavljali u Skijaškom savezu ove, sad već prošle, sezone?

Obavljao sam nekoliko funkcija. Bio sam direktor Gorenje Cro ski kupa, natjecanja za mlade do 15 godina, a bio sam i vođa natjecanja Svjetskog kupa. Za vrijeme izgradnje i pripreme staze na Sljemenu bio sam koordinator Hrvatskog skijaškog saveza za denivelaciju staze i ostale stručne poslove na Sljemenu.

Do prošle godine niste aktivno sudjelovali u radu Hrvatskog skijaškog saveza. Kako je došlo do ovako naglog i velikog angažmana?

Zapravo ja i nisam radio u reprezentaciji, već u organizaciji Svjetskog kupa. Jasno je da je moje iskustvo i znanje koje sam stekao kroz sve ove godine organizacije skijaških natjecanja, od školskih do klupskih, zatim natjecanja za mlade i Gorenje pokala, pa FIS Trofeja vjeverica, na kojem sam se konačno i dokazao, pokazalo da sam sposoban i za organizaciju ovako velikih natjecanja i odgovornije poslove. Bilo mi je to veliko priznanje, ali moja osobna želja time nije posve ispunjena. Želio bih se na kraju opet vratiti Niki, pa da zajedno, kako smo i počeli, provedemo još ne znam koliko godina u skijanju. Ne govorim pritom o završetku njezine karijere, ali volio bih to iz više razloga. Nika je sad već odrasla i iskusna skijašica, a ja sam kroz ovo vrijeme uspio "stišati" svoje emocije i upoznao sam odnose koji vladaju u Svjetskom kupu, a ono najbitnije danas je sačuvati sportaša od povreda i ozljeda, omogućiti mu da slobodno i sigurno napreduje. Mislim da još godinu, dvije i ona mora i ima što učiti, a nakon toga to sve sakupljeno znanje i iskustvo se mora oploditi i rezultatima. To će se vjerojatno dogoditi u sljedećem olimpijskom ciklusu, dakle, prije Torina ništa. I ja još učim i želim učiti i mislim da je to moja najveća prednost - ono što ne znam, pitam. Do sada sam imao dobre učitelje i jako mi je žao što je ženski Svjetski kup ostao bez Kurta Hocha, s kojim sam imao vrlo dobre i prijateljske odnose, čovjeka kojem mogu zahvaliti puno stvari, koji je puno pomogao svima nama i koji je dobar dio odgovornosti i organizacije Svjetskog kupa na Sljemenu odnio na svojim leđima. Važno je da ga nismo iznevjerili. Mi smo bili ponosni na sve to, ali i on na nas, jer smo osvjetlali ne samo svoj, nego i njegov obraz.

Vratimo se Niki. Napreduje li ona prema vašim zamislima i željama?

Kao prvo, rijetko će se dogoditi to da netko Niku može nagovoriti, objasniti joj ili pokazati da se baci "na glavu". Mislim da ona to ne zna i da to neće nikad ni znati. Ona će uvijek, sa svojim znanjem i iskustvom, svojom rutinom, polako napredovati rezultatski i vjerujem da ju u tome mogu spriječiti samo, nedaj Bože, povrede. Tek s vremenom će se ona početi penjati i na postolja, a naravno, svi očekujemo da se jednog dana popne i na onu najvišu stepenicu. Druga stvar, mislim da kod nje sada dolazi do velikog preokreta u karijeri, jer se okreće brzim disciplinama. Nedugo je nastupila i u jednom super-veleslalomu za Svjetski kup, gdje je rezultat bio nezapažen, bila je pedeset i neka, ali je njezin zaostatak bio samo 2 sekunde za prvom natjecateljicom, što smatram jako dobrim rezultatom za nju pošto to nije trenirala, nema iskustva i mlada je. Svi znamo da se brze discipline voze u kasnijim godinama, nakon nekoliko godina iskustva, kada čovjek postaje stariji, zreliji, kada mu je moć koncentracije veća, što omogućava i bolju kontrolu brzine. Kod Nike je bilo evidentno čak i u slalomu u početku, a još se događa i u veleslalomu, da je nedovoljno brza. Ona vozi jako dobro, ali nije dovoljno brza, posebno na strmijim dijelovima staze. To se najbolje vidjelo u Seldenu. Sada je iza nje i jedna trka spusta, u Mariboru, gdje je napravila 70 i nešto točki, a 120 točki bi joj omogućilo nastupe i u Santa Caterini. Ipak, ja mislim da je taj prvi put bila odlična. Njeni rezultati dolaze polako. Kod nje to ne dolazi preko noći, nema skokova. Ona još ne zna posve iskoristiti prilike koje joj se pružaju, primjerice, na Sljemenu, a bilo je i drugih prilika. Ona se, kad i shvati da ima priliku, još uvijek nekako ukoči i vjerojatno je prije druge vožnje puna mliječne kiseline.

Kako ocjenjujete našu reprezentaciju općenito? Koliko vrijedimo u svijetu?

Prije nekoliko godina nisam se usudio ni misliti da ćemo, evo, imati tri skijašice u prvih petnaest u slalomu u Svjetskom kupu danas. Jedino je Ante Kostelić oduvijek vjerovao da će Janica jednog dana osvojiti Svjetski kup. On se "prijetio" Janicom, bio je čvrsto uvjeren u to već onda kad je Janica već počela davati rezultate i jasne znakove potencijala za prvu skijašicu. Uvjeravao je i nas, ali nismo mu baš svi onda vjerovali. Međutim, to je sada tu. Mi smo naglo iskočili u skijanju. Tu su sada i Ana i Nika, Matea dolazi. Neki misle da je Mateino sudjelovanje u Svjetskom kupu gubljenje vremena, jer s vrlo visokim startnim brojem je teško ući u drugu vožnju, pa to smatraju neuspjehom. Ali, njezino vrijeme tek dolazi, ona je rođena 1987.

Muška konkurencija je vrlo jaka. Neki su također razočarani trenutnim Ivičinim rezultatima, ali ja tu ne vidim nikakve brige niti razočaranja, dapače. On nas je isto naučio na pobjede, a mi Hrvati smo odmah razočarani ako Ivica ne pobijedi, to nam je tragedija. Ivica je konstantno u prvih 15 ili 10 na svijetu, Ivica je od onih koji se znaju baciti na glavu, ali sad je počeo i malo razmišljati, kalkulirati, jer treba osvojiti i bodove. Ivica jako dobro zna što radi. Ove sezone Ivica uslijed nedovoljnih priprema i njegovih teških i učestalih povreda, koje su ostavile dovoljno traga, nije ni mogao bolje. U njemu svakako postoji još i doza straha od eventualne moguće povrede. Danas se događa da se sportaši čak više povređuju u veleslalomu, koji je postao jako brz, nego u brzim disciplinama.

Kako tumačite nezadovoljstvo skijaša "privatizacijom" Svjetskog kupa od strane Austrijanaca? Je li moguće ustanoviti neko drugo, paralelno natjecanje tipa Svjetskog kupa kojim ne bi dirigirali Austrijanci?

Apsolutno se slažem s Bode Millerom i Antom Kostelićem, koji godinama tvrde da su Austrijanci upropastili Svjetski kup. Jer, Austrijanci jednostavno vrše besplatnu promidžbu svojeg turizma kroz taj kup. Oni su sponzorski jako dobro osigurali svoje natjecatelje, oni upravljaju pravilima, kontroliraju nagradni fond, iza svega stoje oni. Sramota je da za 10. mjesto u Kutzbuhelu muškarci dobiju 1 000 i nešto švicarskih franaka. Mogu potvrditi iz vlastitog iskustva kako je to. Na primjer, za Nikino 10. mjesto u Park Cityju, za prve bodove Svjetskog kupa, dakle tog momenta je bila među prvih 10 u svijetu, ona je dobila 400 i nešto dolara. Za 8. i 9. mjesto u Austriji dobila je 651 EUR. Slično je i na drugim natjecanjima u Austriji. Za svoje pobjede u Europa pokalu dobila je 1000 EUR po pobjedi. To je sramota. Ako povučemo paralelu s nekim drugim sportovima, primjerice, u tenisu ATP turniri, koji nisu svjetski kup, nego otprilike paralela FIS natjecanjima u skijanju, ne možemo se mjeriti s nagradama. Nadalje, tu je nemogućnost da netko ima i više od jednog sponzora, jer na glavi, i to samo na kacigi, možete imati samo jednog sponzora. Zašto nema publike na Svjetskom kupu? Na završnici Svjetskog kupa u Sestrieresu bilo je možda 500 gledatelja. Kome je to u interesu? Očito nešto ne valja.

Neke velike i bogate nacije, Švicarci ili, primjerice Francuzi ili Nijemci, nemaju uspjeha u Svjetskom kupu. Kakve oni imaju veze s Austrijancima?

Konkretno, reći ću nešto za Švicarce. U St. Moritzu, kad smo bili na Svjetskom prvenstvu, kružile su glasine da je 2000 ljudi uoči tog prvenstva napustilo St. Moritz. To su ljudi, bogati ljudi, koji su pobjegli iz grada, jer dolaze "Baueri" - seljaci. Skijanje je bavarski sport i ispod nivoa tih ljudi, koji se momentalno bave trkama dvokolica, to je sad "in", bave se polom na snijegu i drugim igrama, a skijanje je za njih seljački sport. Tako je skijaški sport rangiran i u Švicarskoj, pa sad njihovo skijanje proživljava krizu. Tu je i monotonost i nemogućnost zarade u skijanju, pa je i Svjetski kup spao na niske grane. Već duže vremena postoji prijedlog da se skijanje i Svjetski kup organiziraju po uzoru na utrke Formule 1. Moje je stanovište da bi to bilo jako dobro, jer bi tako veliki sponzori, primjerice, Coca Cola ili slični mogli kupiti 3 ili 4 skijaša i skijašice koji bi nastupali za njih na tom Svjetskom kupu, pa bi na taj način obogaćivali nagradni i organizacijski fond, skijanje bi postalo interesantnije, proglašenje pobjednika bi bilo dvostruko, ekipno i pojedinačno i tako dalje. Znači, napraviti mješovite timove. A ako jednom godišnje moramo imati Svjetsko prvenstvo nacionalnog karaktera, onda ćemo hrvatske skijaše, kao i nogometaše, okupiti pod hrvatskom zastavom, pa će nastupati za Hrvatsku.

Ne ide baš ni Austrijancima. Sportašica godine u Austriji bila je naša Mirna Jukić, plivačica. Nije li to paradoks? No, da se vratimo našim skijašima. Imamo i mušku B reprezentaciju. Što je sa ženskom B reprezentacijom?

Službeno se još Matea Ferk vodi u ženskoj B reprezentaciji. No, sada dolazi, makar to još nije službeno, i Sofija Novoselić, dugogodišnja članica dječje reprezentacije, jedna vrlo perspektivna skijašica. Uz odlične uvjete u našoj reprezentaciji, mislim da bi i ona mogla daleko doći. Teško je to prognozirati. Još treba proći pubertetsko doba. A ni naši dečki iz B reprezentacije nisu više anonimci i od njih se jako puno očekuje. Tu je Natko Zrnčić Dim i ostali dečki. I oni prolaze sve te krize povremene prezasićenosti i sve faze sportaša, pa rezultati nisu uvijek u skladu s očekivanjima. Uglavnom, mogu reći da jako puno rade, većina njih radi podjednako na sve četiri discipline, što se meni jako sviđa. Drago mi je da je naš Ivan Olivari, kao Samoborac, na državnom prvenstvu postigao dobar rezultat i drži priključak s ostalima. No, svi moraju postići norme ako žele na Olimpijadu, a norma ne pita. Na koncu, puno toga ovisi i o trenutačnom zdravlju natjecatelja. Ne mogu puno prognozirati, jer ih ove sezone nisam puno gledao, ali znam da rade jako puno.

Imamo li nasljednike u najmlađim generacijama?

Njih dijelimo u dvije grupe, djeca i Cicibani. Mislim da kod te djece ima nekolicina dobrih, od kojih ima par jako dobrih, a pretežno su iz Rijeke i okolice. Polako je Primorsko-goranska županija preuzela primat u dječjem skijanju, što znači da se dobro radi u njihovim klubovima. Kod Cicibana danas već naziremo jako puno dobrih skijaša, koji jako dobro kontroliraju skije i imaju osjećaj za skije. No, međutim, to su samo djeca, ali se već sada nazire bolja kvaliteta nego među ovom starijom djecom.

Što se dogodilo sa slovenskim skijanjem, gdje više nema gotovo nikog osim Tine Maze?

Čini mi se da bi to mogla biti posljedica ne nestručnog, nego nedovoljnog rada s mladima. U jednom periodu su se malo opustili. Slovenci su se opustili u onom periodu kada smo mi bili u strahovitoj ekspanziji. Dobro se sjećam tih dana kada smo do u detalje pratili treninge i dane na snijegu i Janice i Ivice, iscrtavali u kalendarima što se sve može i kada, ali, da skratim, tada su se Slovenci opustili. Posljedica tog opuštanja, osim financijskih problema, jer su bili naučeni na izvanredne uvjete do tada, je naglo ulaženje u jednu rupu u kojoj se nisu snašli. Bilo je možda premalo volje i htijenja da se unatoč nedostatku financijskih sredstava pojača rad. Bilo je evidentno da Hrvatska, koja je tada sigurno i u svijetu prednjačila s radom na čelu s Kostelićem, gazi Sloveniju u tom smislu. Posljedica toga je danas slovensko skijanje. Tinu Maze, jedan talent, a upoznao sam ju kad je imala osam godina i pratio sam iz godine u godinu i uvijek je u tim mladim godinama bila dominantna. Ona je otprilike godinu i pol starija od Nike i za nju je bilo samo pitanje dana kada će početi davati rezultate. Imala bi još bolje rezultate prošle sezone da nije imala onu nezgodu na Super - G-u, kad je, na sreću, jedva izvukla živu glavu iz jedne grozne situacije, gotovo bezizlazne. To je ostavilo posljedice, pa je jedno vrijeme rezultatski stagnirala.

Tone Vogrinec tumači to nedostatkom sredstava za ogroman skijaški pogon koji su Slovenci godinama stvarali, a neki veći rezultati su izostali. Misli da će se to dogoditi i u Hrvatskoj, kada jednog dana odu Janica i Ivica.

Oni su mala zemlja, a imaju tri skijaške regije iz kojih se regrutiraju skijaši. Naravno da to košta. No, ipak mislim da su trebali malo više zapeti, mogli su se reducirati neki troškovi i trebala se zadržati kvaliteta koju je Slovenija imala. Ne možete reći da Slovenija nije imala kvalitetnih skijaša i skijašica, jer znam da su na svim međunarodnim natjecanjima imali dobre rezultate. Zašto su ih pustili? Danas više nitko za njih ne zna.

Je li naš hrvatski Ski pool, ta organizacija na čelu s Pavlekom, zaista tako dobra kao što se priča?

Mislim da se u našem slučaju dosta stvari srelo i sastalo na jednom mjestu. Tvrdim da bi Kostelići teže napravili ovakav "boom" bez Pavlekove logistike i fantastične organizacije i podrške, a, s druge strane, Pavlek ne bi imao priliku ovako dobro raditi i savršeno sve organizirati da nije bilo financijske podloge na temelju rezultata Kostelićevih. Prema tome, te dvije okolnosti su u sprezi, jedno bez drugoga bi samo za sebe išlo puno teže.

Što možemo očekivati u vremenu "nakon Kostelića"?

Planira se, organizira se reprezentacija, dakle, radi se, i to jako puno. Želio bih reći nešto drugo, što mislim da je simptomatično za nas Hrvate. Naime, neće odlazak Ivice i Janice toliko osiromašiti naše skijanje u financijskom smislu radi samih rezultata, ali je sigurno da će u tom času pasti interes za hrvatsko skijanje ne samo u svijetu, nego i kod nas, jer problem je Hrvata što su navikli na uspjehe i ako to nije prvo mjesto, to nije dobro. Ni s drugim mjestom nisu zadovoljni, takvi su sportaši polupriznati. Ruku na srce, Ivaniševića smo priznali tek kad je osvojio Wimbledon. Onda je cijela Hrvatska plakala s njim, a do onda je bilo: E, moj Gorane!

Jednom sam, prije tri godine, razgovarao s Antom Kostelićem i vjerovao sam mu za Janicu i Ivicu, ali nisam mu vjerovao da će dovesti Svjetski kup na Sljeme. Kako ste se Vi uključili?

U ovo doba prošle godine bio sam pozvan u savez da počnem raditi na pripremama za Sljeme. Bila mi je to posebna čast, iako nisu baš svi bili zadovoljni što jedan Samoborac to radi. Neki se još dan- danas ne mogu s time pomiriti. Oslonio sam se na svoje iskustvo i znanje i vodio sam se time da staza bude čim zanimljivija, da bude razvedena, da ima prijelomnice i zavoje, jer sam se nagledao jednoličnih staza. I zbog toga "propada" Svjetski kup - ne mogu se slalomi voziti po ravnim livadama. Ove godine je zato bila katastrofa u Mariboru. Ne slažem se ni s Kostelićevim postavljanjem staza, jer on postavlja preteške staze, a ja mislim da mora na stazi biti zraka i mogućnosti za brzinu, ali ne slažem se ni s ovim drugim. Znači, trebalo je naći kompromis između teških i lakih staza. Samog događaja sam postao svjestan kad sam upoznao čelnika FIS-a Kurta Hocha i kad sam vidio koliko je on bio osobno zainteresiran da se založi i podmetne leđa, da garantira da su Hrvati sposobni napraviti jednu takvu priredbu. Mi smo, da ne hvalim samu stazu, za koju su svi rekli da je bila zbilja najinteresantnija i najduža, uspjeli prirediti jedan cjelokupni doživljaj, gdje su svi ostali zapanjeni organizacijom, logistikom, svime što smo priredili momčadima, a najvrednija je bila publika. Ja takvu publiku nisam vidio nigdje, na nijednoj trci. Bili su savršeni, a ako spominjemo Bad Blue Boyse, oni su u Mariboru bili izazvani i da ne pričam o tome. Mogu posvjedočiti riječi Tanje Poutiainen, s kojom sam se vozio nakon ogleda staze prema gore, koja je ostala nijema kad je vidjela 25 000 ljudi koji ju pozdravljaju i viču joj, jer to nikada do sada nije doživjela. Bila je fascinirana time što se navijalo za sve skijašice, od prve do zadnje. Tu je Sljeme pokazalo što Hrvatska može, a bilo je to i prvi puta da jedan glavni grad, glavni grad neke države, organizira trku na svom području.

Nakon Sljemena sada profesionalno radite u skijanju. Hoće li se ostvariti vaša želja da radite s Nikom?

To je svakako moja želja, ali to ne ovisi o meni, jer ja moram poštivati odluke meni nadređenih. Dok sve funkcionira, a vidim i znam da funkcionira, dok vlada disciplina, dok svi rade ono što trebaju i za što su zaduženi, a radi se puno, ja sam zadovoljan. U sezoni za Sljeme smo zaista radili i po 20 sati dnevno. Svi su radili zdušno, s entuzijazmom i to je nešto što se ne može platiti. Nitko ne može platiti to veselje i pohvale nakon dobro odrađenog posla. Već sada radimo pripreme za sljedeći Zlatni medvjed i nadamo se da ćemo to još bolje odraditi. Najveći problem nam je zapravo interes publike i prihvat tolikog broja ljudi za trke na Sljemenu. Njima treba omogućiti pristojnije uvjete, da ne hodaju predaleko po strmini.

I vaš sin Sebastijan krenuo je sa skijanjem zajedno s Nikom. Je li vam žao što on nije nastavio s alpskim skijanjem?

Jako mi je žao. Teško se s time mirim i bojim se da do kraja života neću to prežaliti. Ako ništa drugo, da budem sebičan, grub i bezobrazan, da dokažem ono što sam tvrdio, a to je da bi moj sin, da je nastavio trenirati i da je zdrav, danas bio rame uz rame s Ivicom. Ja sam u to čvrsto uvjeren. Spoj njega i Nike mislim da bi dao na neki način duplu Janicu. Njegova hladnokrvnost i talent, a to ne govorim kao roditelj, to su rekli neki drugi, pa i Ante Kostelić, koji mu često puta zna reći nek pusti snow-board i primi se skija da pokaže drugima kako se to radi, sasvim sigurno bi se pokazali i u rezultatima. Da, on nije nastavio sa skijanjem. Njemu je ovako ljepše i draže, on je sretan i ja moram poštivati tu njegovu odluku. Nemam ništa protiv toga, ali mi je žao. Krenuli smo svi zajedno, nas troje, s namjerom da doguramo do Olimpijade. Smijali su nam se tada Samoborci i rekli su mi da pričam gluposti, a mi smo možda bili i preskromni. Da smo si zadali nešto još veće, možda bi prije i brže došli do rezultata. Treba si zadati veće ciljeve, jer s njima raste i motivacija.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)