ZAŠTO VOLIM SAMOBOR - VELIMIR SALAMON, graditelj tradicionalnih brodova koji je oživio legendarnu komišku gajetu falkušu i sanja o svojoj barki na Jarunu
Broditi, pa makar i Jarunom
Sveučilišni profesor Velimir Salamon imao je znatnu ulogu u izgradnji replike tradicionalne komiške gajete falkuše, koja nas je svojedobno izvanredno predstavljala na Svjetskoj izložbi u Portugalu. Bila je izuzetno zapažena i na nekoliko okupljanja tradicijske brodogradnje u francuskom Brestu.
Velimir Salamon sudjelovao je i u uređenju pizzerije L''ultima Guardia u Samoboru, čiji je interijer dizajniran po uzoru na gajetu falkušu.
Kako se jedan rođeni Zagrepčanin odlučio baviti morem i brodogradnjom?
Studirao sam brodogradnju, jer su me zanimali baš brodovi. Na samom početku školovanja, 1964. godine, proveo sam dva ljetna mjeseca u Stockholmu, u njihovom Pomorskom muzeju. Tada su oni još puno radili na starim brodovima, ronili i vadili dijelove starih brodova i ja sam tamo sudjelovao u rekonstrukciji takvog jednog broda. To me je jako veselilo. Nakon toga odstudirao sam brodogradnju, radio na više mjesta i tada se dogodilo da su se i kod nas počeli pokretati projekti za očuvanje starih brodova, za modelare. Prvi od tih projekata je bio časopis Karaka i ja sam se tome priključio. Nešto sam o tome i objavio, pa su me onda poslali na Vis, jer se doznalo da se posljednja komiška gajeta potopila u jednoj oluji, da napravim o tome reportažu za Karaku. Ja sam otišao u Komižu, ali zapravo nikad nisam napisao tu reportažu. Tako sam sreo Ivana Vitaljića, komiškog ribara i Joška Božanića i kad sam počeo razgovarati s njima shvatio sam da je oko tog broda cijeli jedan svemir znanja i umijeća, nešto nevjerojatno kompleksno. Joško je to dobro nazvao "ribarskom epopejom". Činilo mi se potpuno nemogućim i bespotrebnim pisati o tome reportažu, pa smo daljnjih dvadeset godina istraživali i, uz dosta sreće, uspjeli smo na kraju ponovno napraviti tu gajetu. Napravili smo njenu repliku.
O komiškoj falkuši se dosta pisalo. Koje su zapravo njene specifičnosti?
Mogu reći da je sa stanovišta dizajna, a pod time mislim na tehničko oblikovanje broda, ne na boje i šare, što mi često smatramo dizajnom, ona fascinantna. Dizajn je bilo kakva intelektualna konceptualizacija, ideja, koja može biti ili samo na papiru, može biti i samo u glavi, ali može biti izvedena i u materijalu, dakle, dizajn te gajete je fascinantan. On je toliko fascinantan da plijeni sve, gdje god s njom dođemo. Bili smo s njom dva puta u Brestu, u Francuskoj, na velikom festivalu mora i mornara, gdje dođe i po dvije i pol tisuće brodova. Prije četiri godine je francuska televizija TV 5 snimila reportažu na Komiži o gajeti falkuši i objavila je među deset prikazanih brodova, od dvije i pol tisuće prisutnih u Brestu; toliko im je to bilo zanimljivo. Prošle godine je u Brestu direktor časopisa Chasse Maree, najjačeg francuskog časopisa za pomorstvo i brodogradnju, a to je ujedno i najjači europski časopis, a koji je i direktor časopisa Maritime Life and Tradition, koji se pak radi u suradnji s vodećim američkim časopisom Wooden Boat, koji je pak vjerojatno vodeći u svijetu, poželio veslati na našoj gajeti. Nakon toga je za dva mjeseca došao u Hrvatsku i kupio kuću na Prviću. Ovo je samo jedan od primjera kako ljudi doživljavaju komišku gajetu. Ona nije samo brod, ona nosi cijelu jednu prekrasnu priču o ovom našem podneblju. Uz nju uvijek ide i vino, izvoran jelovnik, pa ljude počastimo. Njima je zanimljivo i to kako mi rabimo češnjak i maslinovo ulje u tim jelima i uživaju u tome. Gajeta sama po sebi je fascinantna, jer je to brod koji je jako duhovito riješen i zapravo sadrži dva broda u jednom. Ona je kao neke Lego kockice iz petnaestog stoljeća, koje, kad presložite, dobijete sasvim nešto drugo. Komižanima su trebala zapravo dva broda da bi ribarili na Palagruži. Prvo, trebao im je brod koji može prenijeti veliki teret, zalihu soli i cijelu ribarsku opremu, a zatim i ulov, i, drugo, trebao im je brod s kojim u međuvremenu mogu ribariti. Znači, to je trebao biti velik brod visokih bokova i velike istisnine, a s druge strane, na takvom brodu nemoguće je ribariti i bacati mrežu. Za ribarenje treba lagana i niska veslarica, koja je okretna. K tome, trebalo je taj brod neprestano izvlačiti na žalo, jer na Palagruži i u cijelom tom komiškom arhipelagu nema sigurnih luka, jugo razbije što god napravite i sagradite. U falkuši se nalaze oba ta broda, i brod visokih bokova i niska veslarica. Ona ima takozvane falke, skidljivu linicu, ogradu u tri dijela po boku, koji štite teret i utrobu broda od valova. Tako se može i veslati i jedriti i loviti. To je jedan jako živi brod, kakvog gotovo da i nismo sreli drugdje. Ima nešto slično, ali ipak su to različiti brodovi. Na gajeti falkuši sve je živo - sve se može skinuti - i jarbol, i kosnik, i oputa. Najednom, kad sve skinete, dobijete nešto kao sandolinu s veslima. To rješenje je fascinantno za svakog onog tko uopće išta zna o brodu.
Ima li u Hrvatskoj još primjera autohtone brodogradnje koja može naći istaknuto mjesto na Mediteranu ili u svijetu?
Morate znati da je brodogradnja strašno konzervativna djelatnost. Tu nema nekakvih velikih iskoraka, velikih rješenja ili skokova, zato jer su se uvijek mogla koristiti samo jako dobro provjerena rješenja. Tu su pomaci uvijek vrlo mali i vrlo oprezni, jer more vrlo drastično kažnjava svaki neuspjeh. U takvoj djelatnosti, koja ima vrlo sporu evoluciju, bila je jako široka razmjena mišljenja, rješenja, a i kulturna razmjena. Tu se sad odmah dotičemo i teme "Lingua Franca". Naime, u toj širokoj kulturnoj razmjeni oblikovnih rješenja, bilo broda ili nekog dijela opreme, se uvijek vjerojatno prenosio i termin, naziv. Vi ste uzeli dio za koji ste vidjeli da dobro funkcionira, a onda ste s njime uzeli i njegovo ime. Ima i praktična strana toga. Jedrite li, primjerice, s Hvara u Lampedusu i more vam odnese "mornara" ili se slomilo nešto na brodu, vi tada odete u Tunis i kažete da vam treba "mornar" ili neki dijelovi, a čovjek kaže - može. Naime, dijelovi broda i opreme imali su gotovo potpuno isto ime po cijelom Mediteranu, bez obzira kuda vi stigli, pa čak i u Lisabonu, koji nije dio Mediterana. Mornari koji bi vam došli na brod možda nisu razumjeli sve šale koje su se pričale na vašem jeziku, ali su razumjeli sve naredbe u vezi broda. Također su potpuno razumjeli brod, mogli su funkcionirati savršeno na svakom brodu, o čemu smo se osvjedočili. Bili smo jednom prilikom u Kataloniji i njihov najveći stručnjak za latinsko jedro čak je mogao podučiti naše momke, koji su također izvrsni jedriličari, ali nisu imali iskustva s latinskim jedrom, i on im je pokazao neke nijanse u tom jedrenju koje su njima odmah bile jasne. Dakle, čovjek iz Katalonije je besprijekorno funkcionirao na komiškom brodu. To je ta priča. U toj širokoj razmjeni kulturnih rješenja teško je govoriti o nekom autentičnom brodu. Komiška gajeta je komiški brod, ali bilo ih je i u Italiji.
Međutim, kad biste vi stavili sve riječne barke Europe, a možda i svijeta, na jedno mjesto, ipak bi netko tko zna, a i ja bih mogao, među njima odmah prepoznati neretvanske trupe, a ima ih jako sličnih. Baš nedavno mi je pričao jedan moj kolega kako je bio u New Orleansu i tamo u jednom kanalu vidio gotovo istu neretvansku trupicu. Dakle, to znanje se prenosilo. Ali, kad bi sve neretvanske trupe stavili na jedno mjesto, onda bih ja mogao reći - ova je iz Komina, ova je iz Opuzena ili Rogotina i tako dalje, jer postoje neke male, fine razlike. No, tko zna čitati, zna to pročitati, ali to ne vidi svatko. Stoga je teško govoriti o nekom autohtonom brodu, jer svi oni imaju jednu univerzalnu podlogu i to je jasno. Međutim, to vam je kao s jezikom ili glazbom. Tu postoji dijalekt, mali otklon, i to ljudi vole vidjeti. Sve je gotovo isto kao njihovo, ali je to njihovo malo različito i tada ih to veseli. Te dvije dimenzije, transetnička i etnička, jako su izražene kod svakog broda i na taj način se lako uspostavlja veza među ljudima. Ljudi osjete te sitne različitosti, prizvuk nečeg drugog, egzotičnog, a sve je gotovo isto kao i njihovo - i vino, i spiza, i brodovi.
Imate li svoj brod? Plovite li?
Ne. Ja živim u Zagrebu i imati brod nije baš jednostavno. Bio sam suvlasnik falkuše. Zapravo mislim da mi je brod jako potreban i imam ideju da bih možda ove godine, daj Bože, napravio svoj brod. Jer, ja poznam brod do zadnje brokve. Treba još savladati možda uz malo muke i stolarsku vještinu, pa ću moći i sam sagraditi svoj brod. Evo i primjera: jedan samoborski stolar, Dražen, napravio je ovaj pult gajete u lokalu u kojem sjedimo, koji je gotovo brod. On se užasavao kad je to radio, jer sve je zakrivljeno, nema pravoga kuta, nema ravne crte. Međutim, pravi, vješt stolar nema nikakvih problema da to napravi. Ja sam mu mogao pokazati jednostavne trikove koje koriste meštri dolje na moru, da pripaše te dijelove, i koji olakšavaju rad i onda je sve odjedanput bilo jasno. Ja bih si htio napraviti barku koju bih zapravo htio imati na Jarunu. Zašto? Kako smo svi u velikim gužvama i opterećeni smo, kako sada stvari stoje, poslom i ljudima oko nas, da ipak mogu zaveslati i zajedriti, da se maknem. I sami znate kako je to kad se pusti cima, o tome vam ne moram pričati. Na obali je tisuću ljudi, a vi ste sami sa svojim brodom. Meni treba brod radi mene samog. Volim veslati na onaj stari, tradicionalni jadranski način, a la veneziana - stojeći pogledom prema pramcu, laganim korakom, u daljinu. Htio bih sebi sagraditi rovinjsku batanu, jer ona, za razliku od gajete falkuše, ima jednu opet drugu konotaciju i nosi jednu drugu priču. To je barka ravnoga dna, za venecijanske lagune, a ima i neke elemente koji me jako intrigiraju. To je prije svega kormilo, jer nema nikakav drugi "nož" koji je može držati u pravcu, jarbol je pomaknut na stražnju trećinu barke, što nije uobičajeno, i tako je kormilo uravnoteženo s jedrom. Htio bih to iskušati i naučiti jedriti. Htio bih naučiti i onaj venecijanski način veslanja na gondolama, s jednim veslom, na naročit način. Neki naši ribari to znaju. To je način kad veslo radi kao propeler motora, kada treba izbjeći gužvu i kada su posebne situacije, a vesla se iz zgloba ruke. Vidio sam u Brestu da djeca već od pet godina tako veslaju, a na Jadranu toga više nema. Mi više ne možemo zamisliti brod bez motora. Drugi narodi na Mediteranu još uvijek vole vesla i svoju djecu od malena uče da se igraju veslima. Tako bih ja volio svoju barku na vesla na Jarunu, ali bih volio da se i zagrebačka djeca i djeca zagrebačke okolice tome vesele, da počnu veslati i da mogu naučiti nešto o brodu. Mislim da je Jarun dobro mjesto za to, jer u Zagrebu i oko Zagreba ima jako puno djece koja nemaju šansu ići na more ili neće tako skoro ići, a do Jaruna im nije predaleko. Zato tu priču treba pokušati napraviti na Jarunu. Cijeli taj projekt je zapravo već jako narastao. Tu su i predstave za djecu, koje radimo zajedno s Vukmiricom i Leinerom oko iskustva broda i falkuše, gdje djeca zapravo sudjeluju u gradnji broda. To je, ukratko, priča o čovjeku koji ulovi ribu i po uzoru na njen kostur, na kičmu i rebra, on gradi brod s kobilicom i rebrima, jer mu brod treba. Priča je tako dobra, da su svi koji su ju vidjeli oduševljeni. No, ta predstava je i relativno skupa za naše prilike, jer je u nju uključeno barem četvero ljudi.
Tu je i projekt Otoče, volim te.
Da. I tu je uključen Boris Leiner. Mi smo ovu predstavu premijerno pokazali u Dubrovniku, radila su ju djeca i glumci iz Dubrovnika. Međutim, nakon te premijere izvedena je još samo u Puli. Ipak, cijena je bila ta koja nije izazvala interes za daljnju produkciju, iako je ona puno, puno jeftinija od bilo kojeg gostovanja bilo kojeg trećerazrednog nogometnog kluba bilo gdje kod nas. To je paradoks. Ili, možda, nije.
Događa nam se da Zagrepčani, kao Vukmirica ili vi, ili Međimurci, kao Leiner, potiču te "morske priče". No, slijede slabe reakcije onih kojima je to namijenjeno - ljudima s mora, otočanima...
Ljudi dolje na Jadranu misle da im to ne treba. S druge strane, stvarno im to i ne treba, jer sasvim dobro žive od prodaje toga što imaju. Oni žive od rasprodaje svoje djedovine, za koju misle da još uvijek mogu polagati pravo, jer je tu, u Hrvatskoj, a jednog dana će se probuditi i shvatiti da to zapravo više nije njihovo. Buđenje će biti malo tvrđe kad Europa pokaže da su to zaista prodali i da to više nije njihovo. Zato oni sada ne pokazuju interes za naše priče, a koje su zapravo njihove vlastite. Nedugo su mi pričali prijatelji, koji su plovili okolo po Sardiniji, da nisu mogli ući u jednu malu luku, jer je ona, marom tamošnje sredine, samo luka za lokalne ribarske barke i tu nema mjesta za jahte. Dakle, jedna suvisla sredina se tako brine o vlastitoj baštini. Kod nas ni komiška gajeta izgleda nikome više ne treba, osim Jošku Božaniću i meni. Među zadnjem što sam čuo je velika navala Francuza na Vis. Ne bih rekao da to nema neke veze s falkušom i reportažom o gajeti koja je prikazana na njihovoj televiziji, jer to je vidjelo barem nekoliko milijuna njihovih gledatelja. Tu je, na primjer, i francuski časopis Isles (Otoci) u kojem se pojavljuje i Hvar, i Dubrovnik, i Konavle s Terezom, i Vis, i Korčula, a na naslovnoj strani časopisa – fotografija falkuše u Komiži. Onda dođe puno Francuza i drugih i svi su sretni, jer prodaju puno sladoleda, mineralne vode ili nečeg sličnog. A nitko ne vidi da je to posredno donijela u velikoj mjeri baš gajeta falkuša - ona nije neposredno komercijalna, već posredno. Možda će doći vrijeme kada će naši ljudi shvatiti da neke stvari posredno nose dobitak, a ne neposredno. No, još je rano za to.
Hoće li tada biti kasno?
Već sada je zapravo kasno, ali jednostavno je sada prerano očekivati da će se to dogoditi. Mislim da će i kod nas, s našim ljudima, ići onim putem koji je prošla cijela Španjolska, koja je izbetonirala cijelu svoju obalu, pa se sada drži za glavu i traži nova rješenja. Mi nismo u stanju naučiti taj nauk i prihvatiti to iskustvo sada. Mi ćemo ići istim kretenskim putem, a onda ćemo se poslije držati za glavu kad nam obala bude izgledala katastrofalno.
Koja vas prva sjećanja vežu za Samobor?
Kao dijete sam dosta dolazio u Samobor. Majka nas je vodila, sestru i mene, često u samoborsku crkvu, na Gradinu, iako sada ne znam u kakvom je stanju Gradina. Tada još nisam shvaćao, a danas znam, zašto mi je Samobor bio drag – bio je i sada je grad po mjeri čovjeka. Samobor mi je oduvijek bio lijep i drag grad. Zagreb, gdje živim, je preglomazan. Ja onda jedno vrijeme nisam dolazio, ali je moja mama vodila moju djecu u Samobor i to onim starim Samoborčekom. Kad gledam Tko pjeva, zlo ne misli i stari Samoborček, uvijek mi je žao, jer znam da taj film, nažalost, mnogo ljudi ne može u punoj mjeri razumjeti. Zapravo je to film o Samoboru, ali se to ne vidi eksplicitno. U zadnje vrijeme vrlo često dolazim u Samobor iz još jednog razloga, a to je upravo ovaj lokal u kojem smo sada. Sprijateljio sam se s ljudima, sudjelovao sam u opremanju lokala, ali najviše dolazim zato što govorimo istim jezikom – jezikom mora. I oni su, kao i ja, zaljubljeni u more i tako je nastao ovaj lokal i ova veza. Nisam siguran da bi trebalo nekoga čuditi što mi, takozvani žabari, imamo takvu vezu s morem. Kad pogledate malo tko je od Hrvata u novije vrijeme plovio i oplovio velika mora, onda dođete do čudnog zaključka i zato ne volim takve kategorizacije. Jedan moj prijatelj je rekao da, po njemu, postoji jedna bitna prepreka da Hrvati konačno stignu na more, a to su Dalmatinci. Mislim da to nije pretjerano daleko od istine. Hrvati su, ja bih rekao, još uvijek na onim brdima kao na Ivekovićevoj slici o dolasku Hrvata na Jadran i nisu se još spustili na more. Kad me netko od mojih znanaca s mora pita kako se ja to, kao "žabar", bavim morem i brodovima, onda prvo prijeđem na "kustošijanski", koji je kajkavski, ali malo drukčiji jezik, pa uz taj "kustošijanski" velim nekoliko pojmova iz brodske nomenklature, što su i kako se izgovaraju, o kojima oni pojma nemaju, a koje ne znaju ni njihovi očevi, ali ja ih znam. Onda malo ušute i počnu poštivati to moje znanje.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)