Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prim. dr. Slavko Lovasić o potrebi palijativne skrbi u Samoboru

Umrijeti dostojanstveno

Bolest ne pita na čija će vrata zakucati! Sutra to mogu biti vaša! Tada se sve u trenu promijeni. Ako je riječ o neizlječivom bolesniku i vremenu koje dolazi, a zove se umiranje, većina se nas preplaši. Preko noći rodi se bol zbog saznanja da netko voljeni mora umrijeti, ali nerijetko se pojavi i paničan strah - hoće li se to dogoditi u našoj okolini, unutar našeg doma? Razlog ovakvim mislima ne treba tražiti samo i isključivo u nedostatku ljubavi, već u stavovima koje smo usvojili živeći u ovom društvu. Hoćemo li imati snage biti ljudi u procesu umiranja ne ovisi samo o našim duhovnim ili vjerskim uvjerenjima, već o spremnosti da preuzmemo odgovornost - kako biti čovjek!

Istina je da rijetki od nas razmišljaju da nas takav događaj, unatoč boli i patnji u kojoj sudjelujemo, može oplemeniti. Međutim, kroz razgovor s mnogim ljudima, ali i kroz osobno iskustvo, znam da je moguće imati ljubavi čak i za one ljude s kojima se nismo u svemu slagali, ako oni stjecajem okolnosti sada umiru. Dapače, upravo tada naša se svijest može promijeniti, a mi možemo shvatiti da onaj kojeg smo smatrali najvećim "mučiteljem" u životu, a sada je na odlasku, dobije ulogu našeg najvećeg "učitelja". To zasigurno nisu male izmjene stanja svijesti, ali one su vrlo bitne, jer nas upravo one određuju u daljnjem životu i svemu što ćemo mi koji ostajemo biti. Bit ćemo ono što je najteže – biti čovjekom!

U svim ovim problemima nismo sami, jer danas postoje timovi medicinskih djelatnika i volontera koji svojim znanjem i srcem uspješno pomažu svakoj obitelji da nauči kako može proživjeti teške bolesti i umiranje unutar obitelji.

Kad je prije gotovo 11 godina prof. dr. Anica Jušić krenula u pionirski pothvat osnivanja hospicijskog pokreta i palijativne skrbi u Zagrebu, rijetki su vjerovali da će uspjeti. Međutim, uspjela je, a ljudima koji su je podupirali u ideji da razvije timove ljudi koji će stručnošću biti na pomoći obiteljima teško bolesnih i umirućih pridružio se i ravnatelj Doma zdravlja Samobor, prim. dr. Slavko Lovasić. S dr. Lovasićem kroz razgovor smo pokušali demistificirati smrt kao događaj o kojem većina nas ne želi razmišljati, a naročito u njemu ne želi sudjelovati, bez obzira što je dokazano da teški bolesnici mirnije "odlaze" u krugu svoje obitelji. Isto smo tako analizirali treba li Samoboru i njegovoj okolici palijativna skrb.

Palijativna skrb je nešto o čemu se posljednjih godina sve više progovara u medicinskim krugovima, no, nažalost, o tome se vrlo malo piše, pa građani naše zemlje uopće nisu upoznati s tim terminom. Možete li nam objasniti detaljnije što je to, obzirom da ste upravo vi u suradnji s prof. dr. Jušić pisali o tome i posjetili hospicijski centar u Londonu.

Govoreći o palijativnoj skrbi moramo se vratiti u osnovu, a to je izvor naše spoznaje o životu. Tu je bit. Smrt je sastavnica života. Život je prilika "za nešto", a tu priliku treba iskoristiti u najboljem mogućem smislu. Smisao života je dostojanstveno življenje, potreba da u njemu stvorimo ono za što smo se sami ili su nas drugi osposobili ili za što osjetimo "poziv". Međutim, istovremeno, smisao života je i da na kraju dostojanstveno odemo iz njega.

Ono što je najteže shvatljivo danas, a događa se, je da se obitelji više ne odgajaju. Govorim to u smislu da zaboravljamo da je smrt dio odlaska. To se ne događa samo nama, to je vidljivo u svim tranzicijskim zemljama. Većina ljudi danas djecu kroz život uči da su sve oko nas stvari, pa se dogodi da kad je čovjek nemoćan pomislimo - stavit ćeš ga u nekakav dom, u umjetnu okolinu nepoznatih osoba koje će se o njemu savršeno profesionalno brinuti, zaboravljajući pritom da u svemu tome nema duše. Tada se događa najtragičnija stvar, da ljudi umiru daleko od svojih najbližih, s osjećajem napuštenosti. To je tužno, jer kroz svoj sam radni vijek vidio mnoštvo takvih slučajeva gdje se roditelj cijelog života davao "za djecu", njihovim se uspjesima radovao, ponekad i tugovao, a na kraju on za njih postaje ljuštura i treba ga maknuti da ne smeta u našim silnim potrebama, jer mi stvaramo bogatstva, radimo, trčimo i ne vidimo da to nije smisao života. Smisao je upravo potreba da budemo jedni uz druge.

Vjerujte, na kraju života pacijenti ne traže medicinsku pomoć, već ljudsku, duhovnu i duševnu potporu. Dokazano je kroz primjere iz prakse da ljudi koji boluju od neizlječivih bolesti daleko lakše umiru u prisutnosti najbližih, oni manje pate, čak ih i manje boli, nego da su smješteni u umjetne uvjete uz nepoznate. To je bit palijativne skrbi. U Europi se palijativna skrb i hospicijski pokret uglavnom "ugnijezdio" u obiteljskoj medicini zato što je upravo liječnik obiteljske medicine najupućeniji i zna što se u određenoj obitelji događa. On je jedan od prvih koji može prepoznati tko je ključna osoba u obitelji. Ta osoba može biti pozitivna ili negativna – negativna u onom smislu "ja sve najbolje znam i sve tako mora biti, jer ništa drugačije ne vrijedi", a većinom se u tim slučajevima radi o stjecanju materijalnih dobara ili organizacije tehničkog dijela obitelji. Svi drugi ukućani u takvoj obitelji pate na određeni način. Kad se dogodi bolest u takvoj obitelji gdje sve naizgled "štima", bolest je neželjeni događaj, a teška bolest ili stadij terminalne bolesti, točnije kad se očekuje smrt, događaji dovode do toga da se bolesnog člana jednostavno "eliminira" iz obitelji.

Nadalje, liječnik obiteljske medicine može prepoznati je li u obitelji uopće moguće takvo liječenje, mislim na ostanak umirućeg u krugu obitelji ili će, na žalost, ipak morati takvog bolesnika maknuti. Znate, ne smijemo zatvarati oči, bez obzira na svu našu humanost danas ima puno starih i bolesnih koji jedva čekaju da se maknu iz obitelji. Osjećaj da ste teret je neponovljiva tjeskoba koja se rodi u umu bolesnika, a s druge strane mogu se dogoditi i pojave maltretiranja i fizičkog zlostavljanja bolesnika. Morate znati da si ti ljudi ne mogu pomoći, ne mogu se obraniti, mogu samo patiti. Najbizarniji primjer vam je "šlagirana" osoba koja je užasno žedna, a ne može to reći čekajući da joj netko da vode. Ako tu vodu ne dobije, to je zlostavljanje. Zamislite da vam netko ne da piti kad ste žedni?

Druga stvar koja se događa je da bolestan čovjek može čitavu obitelj orijentirati samo na svoju bolest. Zato treba biti oprezan, to se treba prepoznati unutar obitelji, jer bolest ne smije postati svrha. Obitelj umirućih bolesnika mora nastaviti živjeti, ona mora shvatiti da mora dalje živjeti. Zato je palijativna skrb u suradnji s obiteljskim liječnikom jako važna, jer upravo obiteljski liječnik može reći što se u obitelji može očekivati, a tim hospicijskog pokreta tek tad može pomoći da se takve stvari izbjegnu, te da postanu podrška ostalim članovima. Upravo palijativna skrb doprinosi tome da se u obiteljima s umirućim bolesnikom održi normalan život, ne zanemarujući potrebe ostalih članova, pogotovo onih najmanjih. Svakako želim istaknuti da i najmanji članovi obitelji moraju naučiti da je smrt dio života. Kad govorimo o smrti kao događaju, možete primijetiti da siromašne obiteljske zajednice smrt ne doživljavaju kao nešto što će se pretvoriti u teške drame i situacije, jer je cijela obitelj na okupu. I najmanje dijete zna da će djed umrijeti, ali istovremeno i da će najstarija sestra donijeti novi život rođenjem djeteta. Mi smo, na žalost, u posljednjih dvadeset godina tehnički sve izoliraniji, rađa se u bolnici, umire se u bolnici, bolest se liječi u institucijama, ništa se praktički ne događa unutar obitelji. Unutar obitelji se samo mora gledati televizija, mora se puno galamiti, trči se cijeli dan radi posla, ali malo ostaje toga ljudskog kroz bolovanje, njegovanje, slušanje jedan drugoga. Na kraju ostaje samo ono važno, da pomognemo jedan drugome. To vam je i bit palijativne skrbi.

Kad je 1994. godine prof. dr. Anica Jušić pokrenula osnivanje prvog hospicijskog pokreta, točnije palijativne skrbi i organizirala timove liječnika i volontera, vi ste sudjelovali u tome. Što danas mislite o tome, jer Zagreb je dobio hospicijski pokret i kroz njega pomogao već tisućama ljudi?

Prof. dr. Jušić napravila je enormni pokret u Hrvatskoj. Kao prvo, ona je prepoznala problem radeći na Rebru kao neurofiziolog i jednostavno je znala uvidjeti koje su teškoće koje se tiču samog tijela kroz neizlječive bolesti, ali istovremeno imala je i osobno iskustvo kad je spoznala da se medicina ne može nositi sa svim poteškoćama umiranja, te da ljudima koji umiru treba omogućiti umiranje dostojno čovjeka. To je bila njezina nit vodilja. Ako je čovjek najviše biće u prirodi, odgovorno tvrdim da smo onda "pali" na ispitu njegova odlaska. Ono što nam Bog neće oprostiti to je da smo svakog čovjeka zaboravili kao čovjeka. Prepustili smo se tehnologiji napretka, što civilizacija neumitno nosi sa sobom kroz razvoj, ali to jednostavno ne možemo i ne smijemo tako primijeniti i na živo biće. Čovjek nije stroj! Čovjek je imao sreću da bude rođen, da stvori ono što stvoriti može i da bude s nama. Mi smo kroz ta iskustva obogaćeni. Na kraju svog života, a sve nas to očekuje, većina nas želi da ne smeta nikome, da nije teret. Kad sad pogledate rad prof. Jušić, ona je kroz hospicijski pokret okupila one ljude koji kroz svoj požrtvovan rad, kroz pomoć obitelji - koja je najvažniji dio, ali i kroz pomoć medicinske struke, pomažu čovjeku da dostojanstveno umre u najboljim uvjetima. Znate, čudno je kad je nekome od rodbine teško okupati umirućeg ili bolesnog. Zna se da smo svi bili kupani kao djeca. Zašto je onda djetetu teško okupati bolesnu majku? Istina, lakše je okupati malo dijete, ali ako naučimo okupati odraslog i imamo ljubavi prema tom čovjeku, to nije teška zadaća. To znam iz vlastitog iskustva, jer sam imao nepokretnu majku gotovo šest godina i kupao sam je s užitkom, jer sam osjećao da joj vraćam sve što je učinila za mene.

Mi jednostavno trebamo učiti kroz obitelj, a nadalje i kroz hospicijski pokret. Kroz palijativnu skrb trebamo pripremiti zdrave članove obitelji na sve što dolazi, jer jedan od članova, htjeli mi to ili ne, zbog bolesti ne može više sam sebi pomoći. Znate, ti ljudi ne traže čudo. Ako je netko godinama prikovan za krevet i shvaća da se više neće dignuti, ne treba ga odbaciti, već shvatiti da je on bez obzira na sve ravnopravni član obitelji. Unutar nje može se stvoriti grupa ukućana koja će podijeliti zadaće oko brige za bolesnog člana. Sve je to moguće. Na taj način bolesniku vraćamo ritam prirodnog života.

Drugi dio palijativne skrbi je medicinski, veže se na stručni nadzor nad liječenjem. Nitko ne želi da bolesnici u terminalnom stadiju bolesti pate. Znate, usudio bih se reći da se danas događa jedna medicinska ili, bolje rečeno, ljudska pogreška - da unatoč svih dostignuća u liječenju mi ne dajemo pacijentima pripravke da se oni riješe barem bola. Bol je ono što bolesnika čini neraspoloženim i tužnim. Upravo zato je važna medicinska potpora u palijativnoj skrbi, jer liječnik mora odrediti bol, odakle dolazi i kakva je, radi li se o boli ili o tjeskobi. Prema tome će se liječnik određivati u terapiji. Palijativna skrb je upravo skrb da riješimo bol. U terminalnim fazama liječenja, gdje znamo da je kraj blizu, pacijenti često pate i od nuspojave lijeka, ponekad i više no od same bolesti. Zato su liječnici bitna komponenta palijativne skrbi i sastavnica jednog hospicijskog tima. Tragično je, međutim, da se ukućani prema lijeku odnose na način da pomisle: evo, dobio je lijek, ne boli ga više - ne treba mu moja pažnja. Međutim, vjerujte, uz lijek, bolesnik uvijek treba i čovjeka i pažnju. Imati čovjeka uz sebe, bolesniku donosi i rješenje patnji.

Gdje je potreban hospicijski pokret? Smatrate li da je on važan u velikim gradovima kao Zagreb ili i u manjim sredinama kao Samobor?

Kako je hospicijski pokret rastao u Hrvatskoj, tako smo došli do najčešćih spoznaja da je u velikim gradovima, gdje je otuđenost najveća, dolazak u kućne posjete ili smještaj u posebne hospicijske ustanove daleko veća potreba nego u gradićima kao što je Samobor. No, vremena se mijenjaju. Samobor ima, doduše, vrlo dobro razvijenu obiteljsku medicinu, jer nikada nije imao bolnicu. Tako da se kroz kućno liječenje i kroz susrete liječnika s obitelji ista relativno dobro pripremala i na događaje umiranja i toka teških bolesti. Međutim, sada već imamo potrebe i za ovakvim vidom zdravstvene zaštite, jer se danas ovdje slojevitost društva prenosi iz velikih gradova. Do sada nismo pokušali oformiti hospicijski pokret, jer znamo da je u Zagrebu to krenulo skromno i teško, a, evo, danas je ipak preraslo u pravi pokret.

U našem bi se kraju kroz obiteljsku medicinu i kroz kućno liječenje trebalo pokušati barem ispitati duh hospicijske zaštite. Točnije, svaki bi liječnik obiteljske medicine trebao promisliti o ovom vidu brige za pacijente. Svaki taj liječnik morao bi znati stanje na terenu. Međutim, ne govorim sad o Samoboru, danas jednostavno morate znati da se medicinska struka ipak tehnicistički okreće prema pacijentu. Nazovimo to tako. Ako spadate u grupu onih bolesti koje mi možemo otkriti nekakvim aparatima, rendgenskim zracima, onda ste vi bolesnik. Ako to ne uspijemo, onda ste možda psihijatrijski bolesnik, a ako to niste - onda ste patnik koji će patiti sam.

Zamislite sad slučaj kad se radi o teškom bolesniku koji zaista boluje od bolesti koja se današnjim metodama ne može liječiti, koji mora umrijeti, a o tome se nigdje liječnike ne naučava. To je situacija gdje je liječnik jasan, završena stvar. Upravo tu ulazi u priču smisao hospicijskog pokreta, jer pitanje je zašto bi takav čovjek trebao umrijeti sam sa sobom?

Radim kao obiteljski liječnik već 35 godina i tragični su događaji u obitelji gdje vidite da se djeca grčevito žele riješiti bolesnog, nemoćnog roditelja. Čudno je kako takav roditelj može toliko smetati u životu svoje djece, jer ta djeca, u biti, ne znaju da su se upravo ti roditelji odricali svih svojih radosti da bi njemu možda stvorili život. Kad pokušam ukazati na to, jer tko će ako ne djeca voditi brigu o roditeljima, "djeca", kažem djeca, a mislim na već odrasle ljude, očekuju da će to učiniti društvo. Spremni su dodatno plaćati, sve su spremni učiniti da se takav roditelj makne. Nažalost, često to roditelj ne očekuje i ne želi - on želi ljubav! Možemo, dakle, napraviti vrlo uspješan pokret, možemo ga dovesti do savršenstva, dobri Samaritanci će dolaziti i brinuti se o oboljelom, ali vjerujte, bolesnik očekuje da to učine i oni za koje je on brinuo cijeli svoj život. Naravno, da bi se shvatilo kako ja jesam za hospicij, ali ukazujem i na drugu problematiku, educiranja obitelji, potrebno je mnogo razumijevanja. Prvenstveno smatram da moramo podići razinu svijesti kod svakog čovjeka, kod pojedinca ili dijela jedne obitelji.

Nadalje, da bi se oformio hospicijski pokret prijeko je potrebno educirati medicinsko osoblje, a zatim ti isti moraju kroz djelovanje u vidu pomoći educirati obitelj bolesnog ili umirućeg. Da bi hospicijski pokret uspio morate pronaći ljude koji su spremni na entuzijastički volonterski rad, ali, ponavljam, svi smo mi dio obitelji, jedne zajednice. Takav liječnik - volonter, nemojte zaboraviti, ima i svoju obitelj kojoj oduzima sebe.

Zato treba ne samo stvarati hospicijske pokrete koji će pomagati, nego učiti ljude da unutar svojih obitelji budu ljudi. Smatram da odraz davanja i primanja mora prvo biti riješen unutar svake obitelji, a toga često nema. Mi smo spremni prihvatiti svakog novog člana u našu obitelj koji će preuzeti one obveze koje smo mi zapravo dužni dati. Ovo društvo treba to prepoznati. Na taj način suradnja hospicijskog tima s obitelji može biti izvrsna, a za bolesnika koji boluje i umire najkorisnija. Ljudi moraju shvatiti što je temelj hospicija i palijativne skrbi. Ako to ne shvate, nećemo uspjeti probuditi kritičnu masu unutar pojedinaca i obitelji.

Treba li Samoboru hospicijski pokret i palijativna skrb?

Naravno da treba. Smatram to vrlo potrebitim. I smatram da imamo velike šanse da to učinimo upravo na ovaj način, ako podignemo svijest promišljanja kod medicinskih radnika i kod obitelji. Navest ću vam primjer mlade žene koja ima teške bolesti unutar obitelji. Točnije, brine o jako bolesnoj svekrvi. Ja je u šali zovem kolegice - doktorice, jer se pokazala maksimalno kooperativnom. Ona svoju svekrvu poznaje medicinski po simptomima već toliko da prepoznaje sve neuobičajene stvari, a ima slobodu da može uvijek konzultirati liječnika bilo telefonom ili dolaskom u ordinaciju. Važno je što ona može odrediti što je tu bolest, prenijeti svoje spoznaje liječniku, koji onda točno zna što se događa. Ona se vrlo dobro postavlja u cijeloj situaciji, tako da ta pacijentica, koja ima vrlo tešku bolest, ima savršenu njegu koja joj omogućuje dostojanstvo ljudskog bića.

Međutim, danas u medicinskoj pomoći postoji više problema. Previranjem zakona liječnici su postali nazovimo "privatni", a ipak su dio državnog aparata. Privatnost snose sami u onim najtežim dijelovima, te je tako nastao zdravstveni sustav kojim vi deklarativno dobivate sve podrške, međutim u realizaciji, u stvarnom životu, sve je u suprotnosti s vašim pravima. Danas, uza sve to, neki liječnici i nisu liječnici u pravom smislu odnosa pacijenta i liječnika. Da bi liječnik i pacijent imali ispravan, pravi odnos, onakav kakav podržava i ideja palijativne skrbi, liječnik s pacijentom ili njegovom obitelji mora imati partnerski odnos. To danas ne štima. Međutim, kada se uspostavi taj partnerski odnos, koji je u Engleskoj star preko 100 godina, u Europi blizu 80 godina, koji i Slovenija primjenjuje i dovoljno nam je tamo pogledati kako se to radi, onda će zaista zaživjeti odnos prema kojem liječnik ima pacijenta za partnera, a pacijent liječnika koji je stručni suradnik. Jedino se na taj način gubi odnos nadvladavanja gdje sam ja netko, ja ti dajem uputnicu, a nastaje odnos gdje se zna da ja kao liječnik ne mogu zamijeniti člana obitelji, ali mogu stručno pomoći. No, jedino ako uspostavimo "dvotračnu vezu". Moje je onda bolest prepoznati, otklanjati bolove, a ostatak obitelji educirat ću, ako nisu educirani, da su u bolesti zajedno s umirućim i sa mnom. Najlakše je bolesnika poslati u bolnicu. Ona je divna i bez nje mi danas ne možemo biti, ali, ponavljam, to je umjetno stvoreno okruženje u koje dolazite zbog neželjenog događaja. Pacijenti su prisiljeni tamo boraviti, to nije njihov dom.

Ono što je u cijelom ovom razgovoru važno, to je shvatiti da susret s umirućim ili teško bolesnim čovjekom ne smijemo kao društvo, pa onda i kao obitelj ili pojedinac institucionalizirati na način "to nije naša briga", jer to je naša briga.

Hospicijski pokret, kao pokret, mora zaživjeti u ovom gradu i okolici. Došlo je vrijeme za to. Pa, evo, pogledajte područje Svete Nedelje. Posljednjih godina to nije više mjesto mirnog seoskog života, to je živa industrijska zona, živa stvaralačka zona gdje bi ljudi htjeli da nema bolesti, da nema nikakvih smetnji koje ljudski faktor može izazvati, jer važno je samo da se "vrti kapital". Upravo zato što se sve mijenja u našoj sredini treba upozoriti na otuđenje koje se neminovno među ljudima događa. Vjerujem da Samobor može osnovati tim palijativne skrbi, čak i ambulantu, no ona ne bi smjela biti u okviru zdravstvenih institucija. Pokazalo se na iskustvu iz Europe da će se sve ono što nitko ne želi odmah dati u tu ambulantu. To nije to. Ambulanta za palijativnu skrb mora biti koordinator događaja koji se odvijaju unutar obitelji ili ako se baš nešto ne može nikako odvijati unutar obitelji, događat će se u takvim prostorima.

Indirektno, uputili ste poziv svim zdravstvenim djelatnicima da se jave i krenu u akciju. Želite li još nešto poručiti našim čitateljima?

Znate, ljudi ne znaju da obitelji koje s ljubavlju prate svog člana kroz umiranje, doživljavaju prekrasne trenutke duševnih opraštanja, kad duša prelazi u jedno novo stanje. U tom zajedništvu umiranja, vjerujte, nama koji ostajemo smanjena je mogućnost kasnijeg grizodušja i pitanja jesam li sve učinio. Puno sam obitelji tokom života posjećivao u tim trenucima i, vjerujte, oni koji su ostali nakon "praćenja u smrt" svoga člana, ostali su drugačiji. Ljudi su danas gotovo nepismeni što se tiče procesa umiranja, oni su nespremni da vide da kroz zajedništvo "odlaska" mi koji ostajemo postajemo jači i bogatiji. Nažalost, naše društvo nije na taj način humanistički razvijeno, svi se oslanjamo samo na tehniku. Danas su društveni odnosi postavili liječnika u situaciju da ga pretvaraju u "mehaničara ljudskog zbivanja", zaboravljajući pritom da smo dio prirode i da moramo slijediti prirodne zakone.

Ono što bi se u Samoboru moralo dogoditi je prvo poduka zdravstvenih djelatnika o hospicijskom pokretu i palijativnoj skrbi, a nakon toga treba se vidjeti tko može negdje nešto učiniti. Dakle, treba stvoriti jezgru - što je najteže. Ali, kad se ona stvori, ona se umnožava sama od sebe. Ovime zaista pozivam zdravstvene djelatnike da pokušamo u što kraćem vremenu napraviti jedan takav pokret u kojem ćemo se mi liječnici, medicinske sestre i educirani volonteri pojavljivati u trenucima kad smo našom ulogom potrebni. Pomagat ćemo i educirati ljude kroz taj neželjeni događaj umiranja, koji je na koncu - normalan. Danas je, nažalost, stav da je dijagnostika svetinja bolesniku, međutim, mora se tokom vremena doći do stava da je svetinja kad je "čovjek kraj čovjeka". Ništa drugo. Ovdje ne govorimo o enormnoj institucionalizaciji pri pomoći terminalnim bolesnicima ili samo o razvoju palijativne skrbi, u pitanju je promjena svijesti, nastanak više razine svijesti koja traži odricanja koja na koncu i nisu tako velika.

I, kako je završio prim. Lovasić, odricanja i nisu tako velika, jer, htjeli mi to priznati ili ne, tko zna što će s nama biti sutra? Gdje ćemo i kako umrijeti, imamo li za to pokriće, možemo li već danas to uplatiti svojom kreditnom karticom ili možemo vjerovati da ćemo svoju djecu odgojiti na način da nas neće izbaciti kad nam budu najpotrebnija? Smrt nije kostur s kosom u rukama, ona je dio života svih nas. Dobro je pitati se, jer u tom pitanju leže mnogi odgovori, za nas i naše najbliže, a na koncu i za opstanak čovječanstva.

Tamara Vrančić Sokač

Hospicijski pokret u Zagrebu

Danas u Zagrebu djeluju tri tima hospicijskog pokreta. Vode ih liječnice Hitne pomoći u Zagrebu, a supervizor im je prof. Anica Jušić. Tim se sastoji od liječnika, medicinskih sestara, socijalne radnice, te psihologa koji vodi tim za žalovanje. Kad bolesnik umre, obitelj i dalje prima psihološku pomoć u žalovanju, ako im je potrebna. U kućnim posjetima sudjeluje i neizostavnih dvadesetak volontera koji su prošli tromjesečni tečaj palijativne skrbi. Svi rade volonterski, ne primaju plaću. Osim stručne podrške, pomažu bolesnicima s tehničke strane: medicinskim krevetima, ostalim medicinskim pomagalima, te lijekovima.

Web site: www.hospicij-hrvatska.hr

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)