11.12.2004.

ZAŠTO VOLIM SAMOBOR - BORIS LEINER, bubnjar i kipar

Lijepo je uroniti ruke u glinu

<b>ZAŠTO VOLIM SAMOBOR</b> - BORIS LEINER, bubnjar i kipar

Boris Leiner rođen je 1957. godine u Čakovcu. U Zagreb dolazi 1976. godine, gdje, sticajem okolnosti, ostaje i živjeti. U javnosti je ponajprije poznat kao bubnjar legendarne Azre, ali i po sudjelovanju u nekim drugim glazbenim projektima - Naturalnoj mistici, Vješticama, Šo!Mazgoon i drugima. Otac je dvadesetčetverogodišnje kćeri, danas sretno udate. No, manje je poznato da se Leiner paralelno i sve više bavi i kiparstvom. Na razgovor je pristao nakon što smo ga u Samoboru sreli s Dragom Plečkom, osobom oko koje se osobe iz javnog života lijepe kao muhe na med.

Prije svega vas prepoznaju po sviranju u Azri i suradnji sa Johnyjem Štulićem. Kada ste se počeli baviti glazbom?

Krenuo sam zapravo vrlo rano sa sviranjem bubnjeva, već od petnaeste godine. Tada sam svirao u malim bendovima; skidali smo Hendrixa, Zeppeline, Deep Purple i slično. U Zagreb sam došao na studij grafičkog dizajna, jer imam i određenu žicu za likovnost, a imao sam tu sreću da se moj dolazak poklopio s dolaskom Novog vala na ove naše prostore. Bio sam prisutan na prvim koncertima Parafa, Pankrta, pa i prve Azre. Kako sam u to vrijeme bio podstanar u Novom Zagrebu, gdje su u to vrijeme stanovali i Johny, Max i Baracuda, dakle, prvi članovi Azre, sretali smo se u istim krugovima. Nakon te prve postave Azre i njihovog raspada, čuo sam da Johny traži bubnjara i tu smo se našli. Bilo je to 1978. godine.

O Azri se uglavnom sve zna. Kako je bilo raditi s Branimirom Štulićem?

Tek sad se prisjećam najboljih stvari. Onda nam je to vrijeme prolazilo kao u nekom hipnotičkom snu. Radilo se jako puno, manijakalno smo vježbali, jer je Johny imao jako puno pjesama. Kad sam ja došao u bend probe su bile i po šest, sedam sati dnevno, svaki dan. Nismo imali vikenda, vježbali smo subotom i nedjeljom. Radili smo jednom čak i na Staru godinu do 9 navečer. Mi smo doslovce bili primjer "kako se kalio rock and roll". To se vidjelo i na koncertima. Kada sad razmišljam o tome, mogu reći da je to zapravo jedini način da čovjek nešto napravi. Uz Johnyja sam naučio raditi. Loše i grde stvari su počele tek kasnije kada nas je stigla slava i kada je Johny, uslijed te silne energije koju je imao, počeo biti nezadovoljan i ta je energija počela bivati negativna. Nakon tri, četiri godine zajedničkog rada puno se stvari dogodilo i mnogo toga se promijenilo. Tada je došlo do jedne destruktivne faze, Johny je postajao netrpeljiv, svadljiv. Ja sam imao tu sreću i toliko živaca da sam uz njega izdržao deset godina, jer znamo da se on sa svima rastajao u neslozi i svađi već nakon godinu ili dvije dana. Zato je zapravo prava, zlatna faza Azre trajala svega tri godine. Uz Johnyja je bilo teško izdržati.

I vi ste neko vrijeme proveli u Nizozemskoj s Johnyjem. Što ste tamo radili?

Johnyju je ovdje postalo pretijesno, bio je nezadovoljan "Balkanom" i htio je uspjeti vani. Otišli smo u Nizozemsku i tamo snimili album Krivo srastanje. Zapravo smo htjeli otići u Ameriku, ali zbog nekih problema Johny nije mogao dobiti vizu. Imali smo pregršt pjesama i puno volje, pa smo krenuli "grlom u jagode". Europa nam je trebala biti odskočna daska. Tamo smo se brzo osvijestili, bila je to igra Mirka i Slavka protiv svemiraca, jer su Johnyjevi tekstovi na engleskom zvučali nesklapno, nije to dobro zvučalo. Ipak je on izrastao na ovom tlu, pjevao je o našoj problematici i te teme jednostavno se tamo nisu mogle uklopiti. On je bio na neki način Dylan ovih prostora, ali nije mogao shvatiti da to na drugim prostorima ne funkcionira. Svirali smo po nekim klubovima, snimili trostruki album i na kraju se nakon trogodišnjih pokušaja vratili u ondašnju Jugoslaviju i napravili turneju s onim Holanđaninom na basu. To je već bio kraj.

Imate li još uvijek kontakt s Johnyjem, obzirom da on rijetko i gotovo ni s kime ne komunicira?

Ne. Od 1991. se nismo čuli čak ni telefonom.

Kako on reagira na ova nova izdanja i koncerte gdje se sviraju Azrine i njegove stvari?

Kao i na sve ostalo. On je "čovjek protiv svega". To mu je životni moto. Kad smo počinjali s tim koncertima, prvo je dao svoj blagoslov, a onda se nakon par mjeseci predomislio i rekao da se njegovo djelo ne može na taj način prezentirati, bio je protiv. Htio je da sve zaustavimo.

Kako ste to pravno regulirali? Prima li Johny financijsku naknadu, tantijeme za takve izvedbe?

Ne znam točno. Znam da mu je Jura Pađen, koji je s njim bio neko vrijeme u kontaktu, u nekoliko navrata pokušao poslati ili dati taj novac, a i javno je rečeno s Hrvatske televizije da se ti novci uredno isplaćuju i čekaju ga u banci na računu, odnosno da ih Johny uvijek može uzeti. Ja ne znam kako se to pravno rješava i je li Johny došao do tih novaca.

Nakon Azre svirali ste i sudjelovali u brojnim projektima kao glazbenik. Što je sada aktualno?

Nakon Azre bile su aktualne Vještice. Žao mi je što Vještice više ne djeluju, jer su mi nekako bile najdraže u glazbenom smislu, u smislu otkrivanja novog glazbenog jezika i izričaja. Vještice su se ugasile nakon nekoliko godina, jer je Srđan Sacher, pokretač, glavni kompozitor i tekstopisac, otišao i započeo svoje vlastite projekte. Opet imam tu sreću da nakon nekoliko godina ponovno radim s njim. Sada radimo na novom projektu, ali po istoj formuli: tražimo novo, otkrivamo neotkriveno, nastojimo napraviti nešto svježe i u proljeće sljedeće godine trebala bi se naša suradnja realizirati na CD-u i na koncertima. Još uvijek smo mladi.

Tko još sudjeluje u tom projektu?

Sacher je okupio bivšeg basistu Jinxa, zatim jednog mladog Indijca koji svira udaraljke, a gitaru svira jedan još nepoznati mladić za kojeg će se tek čuti. Jezgra benda je tu. Treba nam nosač zvuka da i medijski krenemo prema van, prema publici.

Što je s projektom Otoče, volim te? Kako je Međimurac prepoznao u sebi dalmatinsku crtu?

Ne, nemam dalmatinsku crtu. Stjecajem okolnosti smo se našli u tom projektu mi koji smo svirali zajedno u različitim grupama, počevši od Rundek benda, Naturalne mistike i drugih. Tu smo se našli. Zajednička nam je ljubav prema dobroj glazbi, a paralela se može povući od malog otoka Jamaice do malog otoka Brača. To je otočka priča. Nisam ja s otoka, ali kad pogledate Hrvatsku, ona je u tom smislu zapravo jedan otok - ima teške trajektne veze s ostatkom svijeta i zato se nije teško saživjeti s pravim otočanima. Naravno da i ja volim more i obalu, volim to podneblje i to mi je pasalo, jer smo ljeta provodili i korisno. Znači, spajali smo ugodno s korisnim.

Što je s ostatkom godine? Na otocima se ne živi samo ljeti.

Svoj svjetonazor gradim, između ostalog, i na ekološkoj osviještenosti, pa taj cijeli projekt nije baziran samo na glazbi. Pokušavamo biti ambasadori ekološkog osvještavanja, da se medijski osvijetli i druga, tamna strana tih otoka - prljave plaže, zapuštenost, loša gradnja i sve ono drugo s čime naši otoci žive i van ljetne sezone. Želimo staviti akcent upravo na to, jer naši otoci bi stvarno trebali biti naši biseri. Zato dolazimo i zimi, pokušavamo dati dodatni sadržaj ljudima koji tamo žive.

Ima li pomaka?

Ima. Kad se nekoliko puta pojavite u Dnevniku, odmah vas drukčije gledaju. U tom periodu pojačane su trajektne veze, pojeftinio je taj prijevoz, ima više kulturnih sadržaja, više događaja općenito i zapravo nije važno jesmo li baš mi za to zaslužni, ali otoci su sada u trendu. Tako stvari počinju uspijevati.

Obzirom na ekološku svijest, što jedete?

Svi misle da sam vegetarijanac, ali nisam. Jedem zapravo po makrobiotičkom principu koji uključuje i životinjske proteine. Dakle, jedem ribu, morske plodove i pokušavam se očistiti od svih onih "grešnih" rock and roll godina. Na taj način održavam formu. Pazim što jedem, ali nema tu nikakve filozofije; pokušavam se samo zdravo hraniti.

Uz glazbenu karijeru, studirali ste i kiparstvo.

Bio sam na Likovnoj akademiji u Zagrebu tri godine. Studij sam naprasno prekinuo one godine kad je Johny otišao u Nizozemsku, kamo je pozvao i mene. Tamo sam ponovno upisao njihovu likovnu akademiju, gdje sam odslušao dvije godine studija. Nisu mi priznali moje godine studiranja u Hrvatskoj i tako imam zapravo pet godina studija, ali nezavršenog.

Koliko se zapravo stignete baviti kiparstvom?

Na našoj prvoj velikoj jugoslavenskoj turneji 1980. godine nekako se nametnula potreba da, radi izbjegavanja vojske, jer nam je s Azrom krenulo, upišem i studij kiparstva na Likovnoj akademiji. Privlačilo me kiparstvo, a time sam se mogao baviti u pauzama između turneja i snimanja. Ipak, bilo je to više hobistički, jer kažu da ako se ozbiljno hoćete baviti kiparstvom, za to je potrebno 24 sata dnevno. Tako i je. Svih ovih godina, koliko sam više glazbeno eksponiran, napravio sam tek dvije, tri izložbe. Nema se toliko energije, a i prije svega sam ipak glazbenik. Međutim, s godinama i sazrijevanjem, nadam se da ću iznjedriti i neku dobru kiparsku produkciju.

Kako bi opisali svoje kiparske radove?

Radi se uglavnom o lirsko - ekpresivnom izrazu. Kako nemam baš veliki atelje, tako su i moji radovi po formatu manji - sitna plastika. Dobro mi idu portreti, pa sam tako napravio portrete ljudi do kojih držim i s kojima se družim. Uglavnom su to glazbenici i glumci, pa sam tako napravio portrete Boška Petrovića, Štulića, Arsena Dedića, Relje Bašića i drugih. Nešto sam portreta podijelio, ali bih volio napraviti baš jednu takvu izložbu. Možda čak i u Samoboru. Ono što je meni kao umjetniku bitno je da u tom svom izrazu nađem neki svoj mir, relaksaciju. Lijepo je uroniti ruke u glinu, jer se čovjek nekako poveže s prirodom, taj osjećaj je ugodan. Tu tražim neki balans od onog drugog - scene, putovanja, stresa na bini. Tu sam našao svoj mir.

Spomenuli ste Samobor. Koliko često stignete doći?

Pa, eto, zadnji puta sam bio prije mjesec dana. Volim doći u Samobor, a najčešće šećemo šumom. Najviše od svega mi odgovara njegova veličina. Život u Zagrebu stvarno postaje šizofren. U Samoboru možeš sve obaviti šetajući, paše mi ta ležernost. A i Zagreb je blizu! I Čakovec, otkud sam ja, je mali grad, pa znam kako je lijepo živjeti u takvom jednom gradiću. Rado bih nešto kupio ili sagradio u Samoboru, ali nisam ja Severina. Ja sviram rock i moje platežne mogućnosti osjete i kumice na placu. Nisam ni veliko kiparsko ime, ali bi mi bilo drago da mogu izlagati u Samoboru, jer mislim da u manjim mjestima više ljudi posjećuje takve događaje. U Zagrebu bi od brojnih događanja moja izložba prošla gotovo neopaženo.

Mislite li da ovo vrijeme ne pogoduje rock and rollu?

Vezano je to i uz krizu koja se javila na glazbenoj sceni sužavanjem tržišta, a još više pomanjkanjem klubova, pravih rock and roll klubova. Sada su se pojavile gazde koje gledaju više na profit. Mogu i to razumjeti, ali tako rock and roll umire kod nas, pa sam ja u ovim godinama još uvijek "underground". Nisam u tom smislu estradna ličnost, a rock se danas kod nas sve rjeđe svira. Zato podržavam mlade bendove i čudim im se i divim kako u ovoj krizi uopće opstaju; uspijevaju kupiti gitare, vježbati u podrumima... Makar, možda je to uvijek bilo tako - sve su dobre stvari dolazile iz podruma.

Jesu li vas zvali u Srbiju ili u neku drugu bivšu jugoslavensku državu?

Zvali su me u Srbiju s Rundekom, ali nisam išao. No, siguran sam da bi im ovaj sadašnji projekt bio jako zanimljiv i da bi nas zvali, ali nisam siguran da bi Srđan htio ići. On kao kompozitor koji radi glazbu za filmove i televiziju nema više nikakvu potrebu za stiskanjem po kombijima, a ovaj novi projekt svirat ćemo na samo par kulturnih, velikih mjesta kod nas i, eventualno, u Europi. S Vješticama smo zaista puno svirali i po vani, ali ne za naše, ne za dijasporu; svirali smo za strance i jako smo dobro prolazili. Svako vrijeme nosi svoje. Mi smo zaslužili da sada svoje projekte, ideje i glazbu možemo odraditi dostojanstveno i bez "prodavanja".

Robert Škiljan

 

ZAŠTO VOLIM SAMOBOR - BORIS LEINER, bubnjar i kipar

Razgovor: ZORAN RUDEŽ, proizvođač imunostimulatora na bazi brokule

Razgovor: KSENIJA GABRIŠA, predsjednica Turističke zajednice Općine Sveta Nedelja

Arhiva 2004

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2003

2002