Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Razgovor: JON BLUMING – veliki guru kyokushina

Cro cop može protiv Minotaura!

Najsuroviji stil karatea, iz kojeg je nastao prvo "full contact", pa K-1- i na kraju Ultimate Fight, jest kyokushinkai. Vjerojatno tu riječ ni ne bi znali izgovoriti da nije bilo danas već klasika u svojoj kategoriji, filma "Čudesni karate", koji je slavu kyokushina učinio planetarnom, te samoborskog karate kluba koji je dao neke od najboljih boraca ovog stila u tadašnjoj Jugoslaviji. Samoborski je klub osnovao i vodio Branko Vašinko, koji danas živi u SAD, a uz njega su ga proslavili Milan Garašić, Ivica Bezjak, Tošo Fabekovac, te Mladen Šančić, nosilac 5. dana, zajedno s kojime sam proveo ugodnu večer s istinskom legendom kyokushina, 72-godišnjim Nizozemcem Jonom Blumingom. Ovaj je nevjerojatno vitalni čovjek jedini bijelac koji danas nosi najviši, 10. dan u kyokushinu (osim njega takav pojas ima samo današnji glavni japanski učitelj ove škole, op.a.), ali i 9. dan u judu, 6. dan u kendou (vještina borbe štapovima, op.a.) te 5. dan u još dvije istočnjačke borilačke vještine. Priznat je kao svojevrsni guru kyokushina za Europu, bio je i tjelesni čuvar princa Bernarda, a još je uvijek aktivan, pa ga u parteru teško mogu svladati i mlađi borci.

Komunikativan je, jednostavan i voli pričati o onome čemu je posvetio život – karateu. Pogotovo uz specijalitete Lavice, koji su mu se posebno dopali.

Kako je sve počelo?

Pa, gledajte, ja sam bio u Korejskom ratu, u jednoj vrlo traumatičnoj životnoj situaciji. Na Istoku sam došao u dodir s vještinama koje su tada bile sasvim nepoznate na Zapadu, poput juda, recimo. Već sam bio prilično dobar u tome, za Zapadnjaka dakako, kada sam u Japanu čuo za Koreanca, bivšeg gerilca i majstora karatea koji je došao na glas boreći se za novac s predstavnicima svih načina i stilova borbe, u katkada vrlo surovim okršajima. Nije izgubio nijednu borbu. Imao je tada 36 godina i tek je osnovao svoj dojo u Tokiju. Ja sam pak imao 26 godina i nešto me natjeralo da odem vidjeti tog čovjeka. Tako sam postao prvi zapadni učenik Masutatsu Oyame, utemeljitelja novog stila karatea, kyokushinkai kana. Tri sam godine proveo u njegovu dojou, posve fasciniran njegovom osobom. Mogao je svašta, ubiti bika jednim udarcem u glavu, sjediti na katu iznad dojoa i po zvuku nogu na parketu znati tko se dolje bori.

Ipak, nije bilo lako doseći 10. dan, najviši pojas. Za Vas govore da ste neporaženi izvan Japana, da ste prvi Europljanin koji je izdržao 100 kumitea (borbi, op.a.) za redom.

Kyokushin je način života, ne samo puko vježbanje udaraca. Oyama je bio nemilosrdan i prema sebi i prema drugima. U svojoj je autobiografiji opisao svoj jednoipolgodišnji boravak u japanskim šumama, kada je danju gotovo neprekidno trenirao, a noći provodio u zenbudističkoj meditaciji. Kada bi mu se od umora sklapale oči, kidao bi trepavice da se održi budnim. Imao je nevjerojatnu volju. Postigao je kontrolu tijela koju su imali rijetki. Ja sam prihvatio pravila igre i disciplinu koju je zahtijevao i, istina je, izvan Japana nisam nikada izgubio borbu. No, 100 kumitea zaredom nisam "odradio". Mogao sam, ali mi Oyama to nije dopustio, kao i nekim vrhunskim japanskim borcima, poput svjetskog prvaka Nakamure. Naime, kod ovakova napora tijelo instinktivno preuzima stvar u svoje ruke i padaju nekontrolirani udarci kojima se može usmrtiti protivnika. Oyama je pustio da počnemo s borbama, a onda bi, kada je primjetio da nastupa takav svojevrsni trans, prekidao niz. Nije tu bilo polemike, kada je nešto rekao, to je bilo zakon.

Je li imao i neku svjetovnu stranu? Jer obično ovakove ljude idoliziramo i zaboravljamo da su od krvi i mesa.

O, imao je neke sasvim ljudske karakteristike. Obožavao je svoju kćer koja se kao dijete igrala oko dojoa. Osim toga, da se razumijemo: Oyama nije bio nikakav svetac. Dapače, bio je oyabun, jedan od bossova japanske mafije. Znali smo to, ali nas se nije ticalo. Bila je to njihova, japanska, interna stvar. Kod njega smo dolazili iz cijelog svijeta, radi karatea. Bilo je tu sjajnih ljudi, recimo naš Loek Hollander, pa Amerikanac Willy Williamson i drugi koji su kasnije proslavili kyokushin. Neki su bili dobri borci, ali kao ljudi baš nisu bili uzorni. Evo, Groningen, koji je često dolazio kod vas u Hrvatsku, završio je kao krijumčar droge kojega su upucali na ulici u Bangkoku metkom u glavu dok se vozio motorom. Ima nas svakakvih. Sposobnost samodiscipline i upornost ne podrazumijevaju nužno i moral.

Mi uvijek imamo viziju istočnjaka kao produhovljenih svetaca. Do koje je mjere kyokushin bio produhovljen?

Ovisi o uglu gledanja i o onome što od toga očekujete. Kyokushin ima preživljavanje kao pravilo broj jedan, borbu kao presliku stvari u Prirodi, gdje zapravo milosti nema. Kršćanstvo se uzdaje u višu silu koja će uskočiti kada nastane panika, no znamo iz iskustva da se to u pravilu ne događa. Ljudi koji stalno pomiču granice izdržljivosti svog tijela pomiču i granice duha i mogu doseći stanje satorija, duhovnog uvida čiji je pandan u jogi samadhi, a u kršćanskoj mistici unio mystica. No, Oyama je bio i vrlo bogat i praktičan čovjek kojemu je novac mnogo značio. U poznijim se godinama nije bavio nikakvim duhovnih disciplinama. Umro je od raka gušterače, u dobi od 76 godina. Ostavio je iza sebe golemu svjetsku organizaciju koja i danas funkcionira.

U čemu je bitna razlika između kyokushina i drugih karate stilova?

Kyokushin je udaranje u tijelo bez zaštitne opreme, dakle stvarna borba. Samo naznačeni udarci podsvjesno borcu ipak daju sigurnost da neće biti ozlijeđen. Kod kyokushina on zna da će biti ozlijeđen i to postaje borba za goli život kada čovjek iz sebe izvlači maksimum koji će izvući samo u ekstremnim situacijama. Jedino je pomicanje granica vlastitih mogućnosti stvarni napredak, ostalo je rekreacija.

Ima i nekih tehničkih razlika. Primjerice, Oyama nije dopuštao tzv. "leteće udarce" kada se obje noge odvoje od tla. Tada je čovjek ranjiv, nestabilan.

U Japanu nema toliko prepucavanja oko toga koja je škola bolja, kao što je to slučaj na Zapadu. Oyama je bio prijatelj s učiteljima drugih stilova.

Vi ste u neku ruku rodočelnik današnjeg K-1 i Ultimate Fighta. Pratite li karijeru našeg šampiona Cro Copa?

Da, ja sam prvi dao ideju za ono što je danas toliko popularno, čak smo demonstrirali kako bi to trebalo izgledati. No, tada je još bilo prerano za tako radikalan sport.

Naravno da pratim Cro Copa. To je sjajan borac, ali je u zadnjem srazu s Minotaurom načinio taktičku pogrešku. Naime, izudarao je Brazilca toliko da ga je doveo na rub nokauta, uglavnom jakim lijevim direktima. Bilo je očito da pokušava plasirati tzv. middle kick, udarac lijevom nogom u jetru protivnika, onakav kakvim je deklasirao Boba Sappa. Minotaur je to znao i stalno izmicao krećući se udesno i udaljavajući jetru od Filipovićeve lijeve noge. U trenutku nepažnje, Cro Cop se našao na podu, a tu je teško s Minotaurom, koji je bivši policajac, majstor jiu jitsua i hrvač. Bio je zapravo korektan, jer bi Filipoviću pukla ruka da ga je uklještio malo jače. A to bi značilo kraj karijere...

Kakvi su Cro Copovi izgledi u revanšu?

Odlični, samo mu netko mora sugerirati da se ne fiksira na jedan udarac i taktiku. On je bez sumnje bolji borac, jače udara i u stanju je protivnika rušiti jednim udarcem. Najveći je problem dugo održati tako dobru formu. On živi normalnim životom, ima obitelj, svjetla reflektora, pažnju javnosti, a sve je to opterećenje, distrakcija pažnje. Lako se penjati, teško je ostati na vrhu.

Vaši planovi za budućnost?

Pa, jednom kyokushin, uvijek kyokushin. Zdrav sam i radim s novim generacijama, pa se spremam u ljeti doći opet u Hrvatsku.

Drago Plečko

FOTO: Mladen Šančić, Jon Bluming i Drago Plečko u samoborskoj Lavici

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (2)