O Livadićima i Tamburaškoj noći
Bez drljanja i šmiranja!
Uvod je možda dulji, al mislim da to treba reć.
Dakle, oko 20 godina sam svirala u Livadiću, a još duže nisam član društva ni svirač, al pratim njegov razvoj i rad.
Bez lažne skromnosti, bila sam jedan od najboljih svirača u generaciji. Nije bilo tih nota koje bi gospon Željko mogel metnut pred mene da ih ja nemrem odsvirat, a kasnije sam i druge učila svirat. Podatak je to koji govori o tome da znam kaj je orkestar, da dobro čujem i razaznajem pojedine instrumente, jer svirala sam ih nekoliko, ali i da znam kak bi jedno društvo trebalo funkcionirati. K tome, u Livadiću je u raznim razdobljima sviralo još desetak članova moje uže i šire familije pa znam kaj se događalo u društvu kroz smjene generacija. I još dalje, možda nevažno, ali lijepo, mlađa sestra se udala za svirača i ima muža koji još i danas svira sa svojim dečkima iz Livadića.
Uzimam si to pravo da velim da je bilo, kaj sam i onda već znala, još boljih od mene. Ranko Purić danas je, uz posel u državnom tamburaškom orkestru i šef Šerbedžijinog orkestra i dela sa svjetskim glazbenim facama, Braco Gross isto dela u HRT orkestru i jedan je od boljih bubnjara koje sam slušala u ondašnjim mladim bendovima u Samoboru (Besprizorni) i šire, a Srećko Bradić je danas priznati mladi hrvatski kompozitor. O Draženu Šoiću, mojem bratiću, dovoljno je reći da je danas jedan od vrhunskih majstora ovog zanata.
Ovi dečki su već onda imali još tu dodatnu glazbenu imaginaciju kojom su povremeno izazivali zavist, jer ja sam bila tek odličan "reproduktivac", a koja u meni danas, s velikim veseljem, izaziva samo ponos na to kaj sam s njima svirala i kaj ih uopće poznam. Nemaju se drugi kaj srdit kaj ih nisam spomenula, jer, na koncu, dobar dio tog orkestra i općenito vrhunskih tamburaša čine Samoborci i ne treba o tome duljiti. I zna se ko je za to zaslužan – Željko Bradić.
Ovo "danas", koje često navodim, samo je potvrda statusa koji orkestar s pravom nosi već desetljećima.
I opet, danas u Livadiću, koji i dalje osvaja sve moguće nagrade na festivalima tamburaške glazbe, sviraju još bolji mladi tamburaši. Većina ih je i potkovanija paralelnom glazbenom školom pa to onda rezultira i sve boljim rezultatima. Dakle, sve ide napred u tom glazbenom dijelu.
Da se razmemo, nikakva teška nostalgija me ne vleče, osim one uobičajene za mladenačkim danima, i nemam nikakav zazor prema mladim generacijama. Dapače, mislim da mogu više i bolje od nas i jako me veseli kaj to tak i je.
Mi smo u svoje vreme bili dobro, kompaktno društvo, zabavljali smo se, i svemu tome je u normalno vreme za većinu nas koji smo otišli u druge profesije došel kraj, a ko je htel mogel je i ostat svirat il nekaj drugo delat u društvu.
Ovaj podulji uvod reakcija je na ovogodišnju Tamburašku noć koja, takva kakva je bila, ali i unazad par godina, ruši ugled našeg tamburaškog društva i nije na čast gradu koji se s pravom ponosi upravo tim dijelom kulturnog nasljeđa.
Jer, najbolje tamburaško društvo u državi ne smije si i ne može priuštiti drljanje i šmiranje na jedinoj godišnjoj manifestaciji koju organizira, a koju plaća grad.
Jasno mi je da je umjetničko vodstvo uprlo sve snage da na glazbenoj razini održi status Livadića i u tome uspijeva već godinama. I nitko im tih 99 bodova s državnog festivala ne može i neće oporeći niti uzeti. Dakle, imate sve čestitke, zahvale i podršku.
Ostaje posve nejasno kako i zašto Tamburaška noć, u organizaciji takvog vrhunskog orkestra, nije ni blizu reputacije i statusa prijašnjih godina. Kaj radi ostatak vodstva – predsjednik društva, tajnik i svi nadalje? Imaju li kakvu koncepciju, projekt ili barem ideju o tome kak bi trebala izgledat Tamburaška noć?
Da se samo polovicu od gore navedenih osoba (nisam ih spominjala bez vraga), pitalo da samo malo pripomognu, daju pokoju ideju, dopeljaju tu večer barem neko od velikih imena s kojima svakodnevno surađuju, Samobor bi pohodile horde ljudi u potrazi za dobrom glazbom i zabavom pa bi Tamburaška noć i dalje bila ugledna i značajna manifestacija za naš grad.
Ovak se to pretvorilo u ćušpajz za koji niko ne zna koji su mu sastojci, a izvođače na pozornici gleda samo familija i nekolicina namjernika koji se taj čas tu zateknu. Kasnije dojde još nekaj ljudi koji čekaju Tamburašku "noć", a onda je, kad noć tek krene, polako svemu kraj.
I još je tu sto stvari koje fale.
Rekli bi stari Samoborci "dajte najte".
Mirjana Konosić
Napiši pismo