Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Jedno razmišljanje o povratku Samoborčeka

Manjka ozbiljna Studija opravdanosti

Čitam „prepucavanja“ dviju političkih stranaka, koje pretendiraju za preuzimanje gradske vlasti, o njihovim zaslugama (ili inicijativi?) za povratak „Samoborčeka“.

Da nije žalosno, bilo bi zaista smiješno.

Dok se ukida određeni broj polazaka vlakova na glavnim željezničkim pravcima Zagreb - Osijek i Zagreb – Rijeka, a mnogi polasci u drugim smjerovima (Varaždin, Bjelovar, Vinkovci, Split) su već od prije prorijeđeni, oni sebi pripisuju tko se više zalaže za povratak željeznice na potezu od Podsuseda do Samobora.

Ne bih htio ulaziti u polemiku, a posebno ne na političko nadmudrivanje. Činjenica je, da je prva inicijativa za povratak nekada popularnog „Samoborčeka“ proizašla iz usta gospodina Adolfa Paara. I to ne u ime stranke čiji je član, već prvenstveno kao rođenog Samoborca i nekadašnjeg općinskog djelatnika.

No, volio bih prvenstveno postaviti neka pitanja, pa tek onda razmišljati o povratku željeznice.

Kao prvo, hoću naglasiti da je područje Samobora veliko i da je cijelo premreženo autobusnim linijama. Istina, neke su linije opterećene, a neke su radi malog broja putnika deficitarne i treba ih sufinancirati. Kolika bi ostala potreba za neke autobusne linije i pri povratku željeznice, ili bi zahtijevali da naši građani iz okolnih sela pješače do željezničkih postaja? Ili bi pak bilo jednostavnije i racionalnije, da ih autobus i dalje vozi u smjeru Zagreba?

Međutim, da li je itko napravio prvenstveno usporedbu o strukturi i broju putnika na nekadašnjem „Samoborčeku“ i današnjim potrebama? Koliko građana danas svakodnevno putuje u Zagreb autobusima, a koliko osobnim automobilima? Koliko bi i dalje bilo na cesti osobnih automobila, a koji broj građana bi išao željeznicom?

Dakle, manjka jedna ozbiljna Studija opravdanosti, koja bi sadržavala sve te i mnoge druge elemente.

Uzimam si pravo, s obzirom da sam putovao sa „Samoborčekom“ od davne 1955. pa sve do njenog ukidanja, da utvrdim slijedeće:

„Samoborčekom“ su se vozili đaci, nekoliko službenika, žene sa sela koje su svoje proizvode vozile uglavnom na Trešnjevački plac, te u „špicama“ određen broj radnika.

I vozni red je bio veoma rijedak. Jedino je nedjeljom i praznicima “Samoborček“ bio popunjen izletnicima, što je veoma dobro bilo prikazano u Golikovom filmu „Tko pjeva, zlo ne misli“. Ali, u to vrijeme nije bilo automobila – u Samoboru su bila tri auto prijevoznika i četiri taksija. Osim toga, ta su vremena daleko iza nas.

Istina, u neko vrijeme su uz „Samoborček“ vozili i autobusi turističkog poduzeće „Putnik“ i „Turist“ sa početnom stanicom ispred današnje „Havane“ na Trgu kralja Tomislava, zatim su vozili autobusi „Samobortransa“ sa polazištem u Langovoj ulici ispred Sadašnjeg „Vindona“, dok djelatnici tog poduzeća samodoprinosom i uz pomoć općine nisu sagradili autobusni kolodvor u Gajevoj ulici, koji je na kriminalni način prodan trećem licu, umjesto da je vraćen gradu Samoboru, ili kroz dionice bivšim djelatnicima „Samobortransa“.

I tada bi vjerojatno „Samoborček“ stvarao gubitke, da nije imao u Zagrebu uz kolodvor „Samoborkino“ skladište građevnog materijala, te da nije uglavnom noću vozio vojna vozila u „Remontni zavod“ u Bregani.

Ali, u to vrijeme je samoborska industrija zapošljavala je znatan dio radne snage.

Međutim, silom zakona Samobor je bio uključen u Zajednicu općina Zagreb, zagrebački ZET preuzeo je sve autobuse „Samobortransa“, uknjižio se na njihove nekretnine, a ukinuo željeznicu, kao nerentabilnu.

Tada je započela i intenzivnija izgradnja Samobora. Najprije Južno naselje, pa je radi potrebe novih stanovnika Samobora koji su bili prvenstveno zagrebački djelatnici promet putnika na relaciji Samobor-Zagreb postao veći.

Uz to treba napomenuti, da je samoborska industrija koja je bila prepoznatljiva i izvan naših granica, potpuno uništena, zahvaljujući prvenstveno loše vođenoj politici u ratno i poratno vrijeme te je ostalo tisuće građana bez svojih radnih mjesta prisiljeno da putuje na posao u Zagreb.

Svjedoci smo danas izgradnje novih naselja i pretvaranje Samobora kao nekada prepoznatljivog pitomog gradića, opisanog od mnogih pjesnika, u zagrebačku spavaonicu.

I sada, umjesto da se sredstva kakva spominje saborski zastupnik iz našega grada usmjere u otvaranje novih radnih mjesta u gospodarskim zonama, koja su u tu svrhu i rezervirana, te ovdje na našem prostoru zapošljavaju naši građani, gospodin priča o nekih gotovo 400 milijuna kuna predviđenih za obnovu pruge. U isto vrijeme, to gospodin saborski zastupnik treba znati, Hrvatske željeznice grcaju u dugovima i nemaju sredstava ni za održavanje glavnih pravaca, a trebalo bi prvenstveno do ulaska u EU urediti prugu od Rijeke u smjeru srednje Europe.

No, da ne dužim, želim napomenuti neke tehničke detalje, koji se moguće nekima ne čine važnim. U vrijeme izgradnje zagrebačke obilaznice, bio sam zadužen da od tadašnje uprave „Samoborčeka“ (direktor Milković) prikupim elemente za izdavanje lokacijske dozvole, a zatim i za ostalu tehničku dokumentaciju za most preko Save, te potreban gabarit „Srebrne strijele“ za otvor nadvožnjaka.

Na temelju dobivenih podataka projektirani su i izvedeni željeznički most preko Save i nadvožnak obilaznice Zagreba. Otvor na autocesti Jankomir – Bregana kod Sv. Nedelje je sličnih dimenzija.

Što sam ovim želio napomenuti?

Prvo, željeznički most preko Save nije dimenzioniran za opterećenje željeznice normalnog kolosijeka, već ga treba ojačati, ako već ne izgraditi novi.

Drugo, otvori u nadvožnjacima kod „Suhine“ i u Sv. Nedelji ne odgovaraju za gabarite željeznice normalnog kolosijeka i tu bi trebalo poduzeti određene radnje.

I, kao najvažnije, smatram da je potrebno u Samoboru usporiti stambenu izgradnju, te napraviti urbanu komasaciju na područjima predviđenim za gospodarsku djelatnost, te dovesti investitore koji će u relativno kratkom roku zaposliti veći broj djelatnika koji su sada primorani putovati.

Branko Aamek

• 25.12.2012.
• Komentirajte članak
• Pregled komentara (3)